Ognjen Krivošić: Prosinac je...

Već je četvrti prosinac, a ja ni rečenicu još da napišem. Nije da nisam pokušavao. Jesam. Pisanje za Bobovac me uvijek raduje, znam tko će ga čitati, pa me to uvijek dodatno inspirira, ali ovaj put mi nešto ne ide... Jesu li tome krive tuge koje me obuzimaju zbog sjećanja i situacije u kojoj je većina u ovoj, jadnoj nam, ali dragoj Bosni.

Imalo bi se ono što pisati, ali ne bih da ispadnem patetičan, ne volim sam sebe takvog.

Izgleda da će nešto ipak biti! I nesvjesno, mama spašava situaciju. Dok iz hodnika galami zbog moje obuće, koja kao i obično nije baš uredno odložena, moje usne razvlači osmijeh. Sreća da mama ne vidi, mislila bi da se smijem njenoj galami, a ja sam se samo sjetio da je za dva dana Sv. Nikola. Sutra moram očistiti obuću, sve će biti uredno složeno, a ostalo je na svetom Nikoli. Do sada me nije zaboravljao. Bio sam dobar i ove godine, čak sam se i popravio (u kilogramima). Volio bih nešto da sveti Nikola ove godine, moje «cipelice» br. 46 – 47, napuni do vrha. Do sada se to nije dogodilo, Nije valjda zbog veličine obuće?! Vidim, nije sve izgubljeno! Dijete u meni još se zna radovati.

I ove godine, kao i nekoliko prethodnih, odlazim na rane mise, zornice. Nije baš lako ustati, ali valjda baš to što je za taj čin potreban napor kojem nisam vičan, čini da se osjećam sretno zbog toga. Zahvalan sam što sam, pored svih problema, još uvijek srca punog ljubavi i razumijevanja za druge. Ode se poslije po hladnoći i još po mraku u obližnji kafić na topli čaj ili ranojutarnju kavicu. Predivno je tako rano čuti smijeh i šale na vlastiti račun.

Sjećam se i jednog davnog Božića, 10-11 godina mi je bilo, bilo je neko nenormalno vrijeme, ali taj Božić neću nikada zaboraviti. Dok smo slušali misu polnoćku, po nama su padale krupne pahulje, a oltar je bio na karoseriji kamiona. Nikada čistijeg ni čestitijeg Božića!. Ni prije, ni kasnije, Božić nisam doživio na taj način. Koliko je samo nade i vjerovanja u bolje sutra u nama tada bilo. Vjerujem da je za mnoge, kao i za mene taj Božić ostao nezaboravan.

Dok pišem, sjedim sam u svojoj sobi. Vani je hladnjikavo, ali meni je toplo, što od grijanja, a više od sjećanja... moguće i od nade...

U kući tiho, kao zatišje pred buru. Znam da će za par dana početi «frka» koja će potrajati dvadesetak dana. Iako znam da ću biti stalno prozivan i opominjan da trebam pomoći, meni vam je ovaj period godine najdraži. Mama je ta koja se nervira umjesto mene. Posla uistinu bude puno, ali na kraju većina toga bude urađeno na vrijeme. Od polovine mjeseca kuća počinje mirisati na kolače. Problem je jedino što im ne mogu uvijek odoljeti, pa se dogodi da neki i ne dočekaju vrijeme za koje su namijenjeni.
«Popijem» koju tipa «Ti nisi normalan!, Može li se od tebe što sakriti!, Ognjene bolan, vidi te! Što ćemo na stol za Božić? » i sl... Ne bih da nabrajam, repertoar zavisi od količine koju sam pojeo i od maminog raspoloženja. Ja odšutim, ja znam da se ona ustvari i ne ljuti.

Sve je to lijepo, ali Badnja večer je u mom domu uvijek nešto posebno. Nestane tada umora, i napetosti, i ljutnje. Zaboravi se na besparicu, na sve tužno i ružno što nas okružuje. Kuća odiše posebnom toplinom i mirisima, a srca se napune ljubavlju. Znam da će te večeri mnoge vareške obitelji, a i Varešani diljem svijeta na svojim trpezama imati grah, kombos, korice, ribu, gibanicu. Isto će jesti Goga u Kanadi, Mijo u Australiji, Anica i Dado u Švedskoj, tetka Zdenka u Americi... Nije li to divno!

Ovom večerom bili su oduševljeni i oni koji Božić ne proslavljaju u isto vrijeme kad i moja obitelj, ili ga uopće ne slave, a bili su dragi gosti u mom domu na Badnju večer.
I evo, napisah ja! Imao bih još što pisati, ali bojim se, bit će previše. A sve je počelo zbog mamine galame što sam razbacao obuću u hodniku.