Nova stranica

„Pobjednici" daju prigodu „pobjeđenima" ravnopravno (!?) komentirati ishod referenduma, i onima koji još, kao da ne shvaćaju pravila igre, nastavljaju pilećim glasom malog Calimera ponavljati kako  je ishod referenduma  prava-pravcata-nepravda, prisnažujući vlastitu anti-protivnost kasnim spoznajama o propustima u zakonskoj proceduri promjena kojima je omogućena (i)legalna redukcija i logička dedukcija pojma referendum na volju kakve-takve ili bilo kakve većine. Euroskeptici se lagano distanciraju od eurofoba, jer kao što nisu svi iz istih razloga zaokružili ZA EU, još više se međusobno razlikuju oni koji su zaokružili PROTIV pristupanja Republike Hrvatske ovoj i ovakvoj EU.

Piše: Ivan Baćak

Eurofobi (Frančišković, Natko Kovačević, braća Krčmarek, R. Šikić, E. Čić, Ž. Sačić, V. Biondić...) su protiv svake EU, jučer, danas i sutra. Njihov simbolički govor je skidanje i paljenje plave zastave. Njihova literatura su teorije zavjera, njihovi saveznici su svi kojima EU ne odgovara iz različitih razloga. Njihov govor je najčešće neartikulirana vika s nimalo ili premalo argumenata. Euroskeptici (R. Tomašić, D. Pavuna, G. Dodig, J. Jurčević, Z. Bušić, D. Srb, M. Bošnjak,...) su zahtjevali kvalitetnu, širu, demokratskiju raspravu o svemu što nam EU potencijalno donosi ili odnosi, više zabrinuti mogućim slabljenjem ili gubitkom svega što državu čini suverenom, što naciju određuje kao takvu, što narod ispunja ponosom, nego eventualnim utapanjem ionako potonule hrvatske privrede u globalnom europskom (svjetskom) gospodarskom moru u kojem po prirodi stvari „velike ribe jedu male". Euroskeptici su, iako svjesni koliko smo već umočeni u mutne europske vode, više htjeli odgoditi izjašnjavanje naroda nego zauvijek okrenuti leđa ili zatvoriti vrata EU strukturama. Htjeli su i sebi i narodu bolje predočiti uzroke i razloge gospodarskog potonuća Portugala, Italije, Irske, Grčke i Španjolske, bolje se upoznati s (ne)uspjesima Madžarske, Poljske, Češke, Slovenije i Slovačke te usporedbom s tim zemljama prije i nakon pristupanja EU, izvući pouku za modernu Hrvatsku koju ni u kom slučaju ne bi htjeli vidjeti kao „otok za sebe", kao što im nije bio prihvatljiv ni Sanaderov bezuvjetni pristanak na vožnju jednosmjernom, slijepom ulicom euroatlantskih integracija. Eurofili (I. Josipović, Z. Milanović, V. Pusić, J. Kosor, I. Sanader, Ž. Kerum, M. Tuđman, kardinal Bozanić i većina biskupa, don I. Grubišić, Kajin i M. Pupovac...) su najprije osvojili vlast, s tek jednom zastupnicom koja se stidljivo usudi biti glas euroskpeticizma u hrvatskom Saboru, e da bi odmah nakon podjele uloga u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, zajedničkim snagama, u rekordno kratkom roku uspjeli, s još manje legitimiteta nego na izborima, glas trećine ukupnog biračkog tijela proglasiti voljom većine. Kako bilo, svima nam sada preostaje okrenuti novu stranicu u novim okvirima tražeći nove razloge stare, vječne nade koja se, ovako ili onako, neprestano obnavlja u nama.

Privremeno zakopane „ratne sjekire" između KUKURIKU koalicije i HDZ-a će se uskoro otkopati. Ne će proći puno vremena prije prvih sukoba unutar ljevice koja je već prestala kukurijekati ali još nije počela kukati. Na čelu ureda za, kako bi ga u Bosni nazvali - „jadikovanje i čemeranje", mogla bi se, brže nego misli, naći Jovanka Opačić a Linić i Grčić će se uskoro pretvoriti u vatrogasce svih mogućih žarišta od škverskih do tekstilnih, od poljoprivrednih pustopoljina do ribarskih modrozelenih praznina. SDP i HNS se još neko vrijeme mogu hraniti hadezeovskim aferama ali nema tog političkog marketinga koji može prikriti „Plan 25" (PDV) o kojem nije bilo riječi u predizbornoj kampanji, niti ima spin-doctora koji bi uspio masovna otpuštanja (ne samo zamjenika i pomoćnika nego dubinsko čišćenje svih mogućih ostataka HDZ-a u vlasti) predstaviti kao potrebu dovođenja stručnijih i sposobnijih, kad je očito riječ o političkoj osveti ili u najmanju ruku nerazumnom upravljanju ljudskim resursima.  Misle li u SDP-u da će im EU komesari odobriti  takve iracionalne poteze koji mogu ugroziti brzinu implementacije briselskog „zajedničkog naslijeđa" na dalekom jugoistoku Europe?

IMA LI SPASA HRVATSKOJ DESNICI BEZ KONZILIJA LIJEČNIKA?

Svjedoci smo medijskog skretanja pozornosti javnosti sa stvarnih, životnih problema na parapolitičko preslagivanje odnosa na centru (HDZ, HDS, Hrast) i desno od njega (HSP, HSP AS, HČSP, JH, ABH,...). Ni strankama KUKURIKU koalicije ni bilo kojoj desnoj političkoj opciji nije svejedno kojim putem i s kojim vodstvom će nakon Sabora krenuti obnovljeni HDZ. Kao što ni desnici primjerice nije bilo svejedno hoće li ne tako davno u SDP-u pobijediti M. Bandić, Ž. Antunović ili Z. Milanović. Danas ni sutra nije toliko bitno hoće li se primjerice M. Šibl povući s čela Jedino Hrvatske i prestrojiti se uz M. Tuđmana u HDZ, predajući JH M. Bošnjaku, ili ima li unutarnjeg pogonskog goriva u generalu Sačiću da s predizbornim žarom i dinamikom nastavi ustrojavati ABH. Kao što nije od presudne važnosti hoće li dr. Dodig demokršćane prepustiti još uvijek stranački neopredjeljenom prof. J. Jurčeviću, ili hoće li se Ilčić-Miletićov Hrast nastaviti širiti kao pokret ili kao stranka čiji je mogući programski prostor već zauzela Knezovićeva Obiteljska stranka. Umjesto neuspjelog projekta Saveza za Hrvatsku, svi spomenuti bi mogli poraditi na koaliciji jasno profiliranih, modernih hrvatskih demokršćana.

Bitno je međutim što se zbiva u HSP-u? Zašto se ne uspijeva demokratizirati ni modernizirati? Jer ako nema snage za to, onda je jasno da više ne vrijedi ponavljati već otrcane fraze o potrebi ujedinjavanja desnice oko jednog ili drugog HSP-a. U potrazi za osobom koja bi mogla sutra postati stožer okupljanja desnice ide se od generala M. Norca koji je po mojo procjeni, kao i general A. Gotovina (ma kako čudno to zvučalo), po  mnogočemu bliži SDP-u nego HSP-u, do odvjetnika T. Jonjića koji teoretski izvrsno postavlja dijagnozu stanja u HSP-ovima, ali nema snage ili volje za praktično-pragmatično političko djelovanje. Poznati odvjetnik, sada još poznatiji vrhunski kolumnist i analitičar Z. Hodak bi zasigurno bio prihvaćen kao vođa na desnici ali je pitanje njegove motivacije za konkretan politički angažman. Za razliku od HDZ-a, u kojem se čitav konzilij liječnika nude kao dijagnostičari (dr. Hebrang, dr. Turić, dr. Bagarić, vjerojatno i dr. Granić i dr. Primorac još uvijek nude svoje konzultantske usluge) i terapeuti-iscjelitelji (dr. Kujundžić, dr. Prgomet, dr. Milošević), stranačka baza HSP-a se ne usudi za vrh stranke kandidirati dr. M. Dusparu, a aktualno predsjedništvo stranke se odriče usluga dvojice splitskih kirurga (dr. Tomasović i dr. Roguljić). Iako su doktori postavili dijagnoze, čini se da je prerano za prognoze, navlastito unutar varljivog i prevrtljivog, podvojenog i još uvijek duboko podijeljenog članstva HDZ-a. Ipak, cijenim da će u konačnici ostati samo dvoje ozbiljnih kandidata za vrh HDZ-a. Aktualna predsjednica stranke, Jadranka Kosor je svakako u prednosti pred ostalim kandidatima ali je već sada očito da ni Tomislav Karamarko ne ulazi u utakmicu bez izgleda za pobjedu. Zapravo će presuditi bolji, konkretniji i prihvatljiviji program i timovi suradnika s kojima će se ovih dvoje kandidata predstaviti na terenu, po gradskim i županijskim organizacijama i na samom Saboru, 20. svibnja u Lisinskom. Ostali kandidati će se ili povući (dr. Milinović) ili prestrojiti u Jadrankin (dr. Prgomet) ili Tomislavov tim (dr. Kujundžić, dr. Milošević). Bit će tu možda još par kandidatura, što egzibicionističkih što test-kandidata, ali ne će bitno utjecati na već vidljivo, skoro izvjesno finale. Nije presudno, ali nije ni nebitno uz koga će stati utemeljitelji stranke, tko će naći bolju komunikaciju s mladima i s braniteljima, tko će se više svidjeti izvandomovinskim Hrvatima, tko će bolje iskoristiti medije, koga će tajno ili javno poduprijeti utjecajne europske pučke stranke ili (ne)vidljivi unutarnji i vanjski obavještajni krugovi.