NINO RASPUDIĆ: Kako su nas ljevičari učili da je Rohatinski svetac

Evo ga još jedan 'Zurbriggen', pokazuje mi jučer pred vrtićem susjed još jednog nesretnog tatu koji se zavalio u kredit u švicarcima. Njegov sinčić, koji sada ima pet godina, imat će trideset kad mu se roditelji, ako požive, oslobode kredita za koji će cijeli radni vijek davati jednu plaću za nekvalitetan stan u predgrađu.

Tko je kriv? Bezdušni bankari, država koja nije dovoljno zaštitila građane, HNB koji ih je propustio informirati? Ili su krivi isključivo kronično pohlepni, neupućeni, neodgovorni građani, koji su gutali lifestyle papicu, snove i očekivanja koje su im servirali lijei mediji koji su jedno vrijeme glorificirali Rohatinskog kao sveca i idealnog vođu Hrvatske, a učili ih da je Orban fašist, klerikalac, izolacionist? Sad odjednom HNB ne valja, a Orban se ističe kao pozitivan primjer kako se štite vlastiti građani, da ne kažem Mađari i Mađarice.

U sedmoj godini krize sve je teže prisjetiti se psihoze potrošačkog optimizma koja je vladala u godinama rasta nakon 2000. U Hrvatsku su ulazili prvi veliki šoping-centri, otvarale se komercijalne televizije, kupovali mobiteli, gledali prvi realityji, bili smo na pristupnom putu koji je bio tegoban, ali nas je držala spoznaja kako svakoga dana sve više napredujemo prema zemlji dembeliji zvanoj EU. Na tom smo putu kao društvo gutali gorke pilule, odrađivali domaće zadaće, odricali se braće, usvajali život na kredit, financijski i moralni, prodavali vlastitu budućnost, misleći kako će je biti lako otkupiti jer će progres ići nezaustavljivo. Pripadam generaciji koja je završavala fakultete, zapošljavala se i zasnivala obitelj u prvim godinama 21. stoljeća. Činilo se samorazumljivim da se stambeno pitanje mora odmah riješiti kupovinom stana, pri čemu većini nije bilo čudno što je kvadrat u Zagrebu skuplji nego u Berlinu.

Vjerovalo se valjda kako će cijena kvadrata stana rasti u beskonačno, kao i plaće. Kamate na kredite u stranim bankama, koje su netom pokupovale sve najveće domaće, u Hrvatskoj su bile neopravdano visoke u odnosu na kamate u njihovim matičnim zemljama. Ni to ljude nije previše zabrinjavalo. Potpisivali su i kupovali. Osobno sam imao sreću da mi je majka, inače arhitekt urbanist, na vrijeme razložila kako je sve to napuhano, kako nema nikakvog zdravog ekonomskog opravdanja, temeljenog na zakonima ponude i potražnje, da u gradu u kojem stanovništvo ne raste, a broj stanova se povećava, cijene prosječnog kvadrata stana neprestano rastu. Uglavnom, da se ne treba zavaljivati u kredit, već da se isplati unajmljivati stan i pričekati s kupnjom. Pokazalo se da je bila apsolutno u pravu.

Kao mamin sin pokušavao sam uvjeriti i prijatelje da se ne zavaljuju. Većina nije poslušala. Ima ih kojima stan danas, ne računajući kamate koje će platiti banci, dakle, sve i da su ga platili gotovinom, vrijedi upola manje nego što su ga plaćali 2008. Jedan mi je tada iznosio, kao zadnji argument za kupnju stana na kredit, kako mu je punica rekla da je važno „da se dijete rodi u svome", ne misleći da je to u stvari bankino i da će oboje do mirovine morati jednu plaću izdvajati za stan niske kvalitete u predgrađu i moliti boga da ne ostanu bez posla ili ne umru dok ne ispune osnovnu svrhu svog postojanja - vraćanje kredita.

Na sav taj jad još su nalegli krediti u švicarskim francima. Priča je, s naknadnom pameću, bolno banalna. U vrijeme kad je švicarac bio rekordno nizak i kad je razumna procjena bila da samo može rasti, banke su pripremile kreditne „pakete" s nižom kamatom u odnosu na one u eurima. Naivci su se polakomili, uzimajući kredit s nižom kamatom vezan uz franak, ne razmišljajući zašto je to tako. Nije im bilo neobično otkud odjednom kredit u drugoj valuti. Progutali bi tada udicu i da su im ponudili da vežu sudbinu uz novozelandski dolar ili kongoanski franak. Bila je to neka vrsta oklade da švicarac neće rasti iznad razlike kamate prema kreditu u eurima. Otprilike kao da ti netko u siječnju predloži okladu da će se snijeg na moru zadržati do srpnja, s tim da se ti kladiš da hoće. Uz to, ugradi ti i kliznu kamatu, koja, vidi čuda, u praksi klizi samo prema gore.

Kad bi se radilo samo o tome da su neki ljudi kupili rizičan financijski „proizvod", mogli bismo odmahnuti rukom u smislu: „Sami pali, sami se ubili..." ili prigovoriti: što je s nama koji smo se zadužili u eurima ili: što bi bilo s nama koji smo shvatili da je bolje biti podstanar i čekati ispuhivanje balona da smo mi bili u krivu pa da je danas kvadrat stana 4000 eura, plaća 2000, a franak ostao stabilno nizak? Bi li onda oni likovali nad tim kako su bili pametni i kupili stan na vrijeme, dok je kvadrat koštao samo 2000?

No nije riječ samo o njihovoj individualnoj neodgovornosti i kratkovidnosti. Na leđima korisnika švicaraca slomilo se zadnjih deset godina provincijalnog rentijerskog „kapitalizma". Jedna je strana priče valutni rizik koji su svi u nizu svalili na leđa ambiciozne, navodne srednje klase. Veći dio društvene nepravde u stvari se nalazio u predmetu žudnje, precijenjenim stanovima. Naši „Švicarci" ne da su samo uzeli najskuplje kredite u povijesti nego su njima kupili i najprecjenjenije nekretnine u povijesti. Iz ove perspektive čini se nevjerojatnim kakva histerična pomama je vladala i kakve su cijene dosezali prigradski stančići loše kvalitete. U cijeni tih stančića čiji se kvadrat u Zagrebu uredno plaćao više od 2000 eura natrpala se sva neuspješnost hrvatskog društva u borbi protiv korupcije i klijentelizma, lokalne polumafijaške administracije; korumpirani službenici, šuma nepotrebnih zakona, neefikasna uprava, pohlepa domaćih menadžera u službi stranih banaka.

U cijeni tog kobnog stančića leži i precijenjeno zemljište kao posljedica oskudice prostora jer je za normalan urbani razvoj nedostajala infrastruktura. Cijene dostupnog građevnog zemljišta u privatnom vlasništvu su divljale, a manipulacija prenamjenom javnog prostora stvorila je novu klasu političkih moćnika i bogataša. Rast cijena i jednostavnost biznisa doveli su do priljeva mnoštva investitora (nogometaša, bivših političara, estradnih zvijezda, vlasnika medija, državnih službenika s „viškom kapitala" sumnjivog podrijetla). Mnogi koji su imali novca su nanjušili krv, uglavnom mladih, zaposlenih ljudi, u potrazi za stambenim prostorom i potrčali investirati u građevinu. Priljev investitora izvan branše dopustio je izvođačima da i oni na račun neupućenih investitora ostvaruju ekstraprofite pa su se množile i svakojake građevinske tvrtke. Sve je to plaćao bankarski sektor koji je našao ogroman prostor za plasman (navodno) jednostavnih kredita niskog rizika. Nekretninski balon je stvarao i privid gospodarskog rasta i blagostanja (posebno Zagrebu) jer je sve te stanove trebalo opremiti u kikama i bauhausima, okrečiti, popraviti parkete... Privid blagostanja pojačavao je konzumerističku histeriju u kojoj se moralo odmah kupovati stan, novi dizelčić srednje klase, otići na skijanje.

Dakle, društvena nepravda zbog koje „Švicarci" mogu biti ogorčeni zapravo je cijena njihova stana u kojoj su se, osim zemljišta, građevnog materijala, rada i pripadnih davanja, često nalazila i mita političarima za prenamjenu zemljišta, podmazivanja vijećnika za promjene GUP-ova, ekstraprofiti kriminalaca koji su se našli u građevinskom biznisu, mito raznim službenicima koji su mogli izdati ili otezati još tu „jednu dozvolu koja nedostaje", novac koji su investitori davali bankarima koji bi im mogli olakšati razne programa financiranja, prihvaćati hipoteke na nezavršene stanove itd.

U ratama koje će siroti tata „Zurbriggen" plaćati do kraja života ugrađeni su menadžerski bonusi direktora u bankarskom sektoru za ostvarene profite na poludjelom hrvatskom tržištu loših kredita, život na visokoj nozi raznih sumnjivih tipova koji su sudjelovali u procesu izgradnje stančića na zagrebačkoj periferiji, apartmani na moru državnih službenika koji su radili usluge svima uključenim u proces, njihovi labudovi, lavovi, ljubavnice, automobili, japanski restorani, preplaćeni medijski gurui, hedonistički timbildinzi u kojima se slavio poslovni „uspjeh" iza kojeg je stajala naivnost ljudi kojima je danas sudbina da u životnom vijeku moraju zaraditi dovoljno da prežive i da otplate na koncu i po 300.000 eura za neki jadni stančić na gradskoj periferiji.

Sklop precijenjenih stanova, lihvarskih kredita i naivnosti žrtava, proistekle iz potrošačke histerije, najmučnija je, i po mogućim posljedicama najopasnija priča hrvatske tranzicije.

Izvor: Nino Raspudić