Nino Raspudić: Hrvatski politički paradoks je da je lijeva politička, kulturna i medijska scena patrijarhalnija od konzervativne

U hrvatskoj praksi se odmah pokazuju dvostruki standardi i vrlo brzo puca ženski univerzalizam. Prva koja je organizirala prosvjed u Zadru bila je Marjana Botić s udrugama Akcija mladih i Zadarski blok. No Veljača & co nisu htjele prosvjedovati s tom ženom jer im politički i svjetonazorski ne paše pa su organizirali svoj prosvjed dan kasnije

Po pričanju starijih, dogodilo se to na mostarskom Korzu jednog ljeta krajem sedamdesetih. Oma Batlak, gradski lik s margine, u Dubrovniku bi rekli “oriđinal”, u Mostaru “legenda”, ukrao je Ciganima neko mršavo kljuse, stavio kaubojski šešir, odjenuo jaknu s resicama i s gardom Johna Waynea te ljetne večeri ujahao među gomilu.

Sjahao je pred kafićem, dobacio konobaru uzde i rekao: “Pričuvaj mi konja momče”! Omino ufuravanje u američki kaubojski film isplivalo mi je iz dubokog zaborava u trenutku kad sam čuo, sad već antologijsku rečenicu glumice, scenaristice i aktivistice Jelene Veljače upućene voditelju emisije Nedjeljom u 2 Aleksandru Stankoviću: “Vi ste bijeli heteroseksualni muškarac na poziciji moći”. To kopiranje američke “spike” u potpuno drugačiji kontekst je tragikomično.

Nismo imali kolonije, nismo imali robove, nismo imali rasnu segregaciju američkog tipa. Ali iz nekog razloga bismo, zbog sličnog pigmenta, trebali podnositi globalno žigosanje i kaznu za grijehe stranih tlačitelja. Veljača se ne može othrvati korištenju engleskih riječi i tamo gdje imamo hrvatski izraz pa tako između ostalog reče kako žene “imaju pravo prijaviti abuse kad god to one hoće”.

piše: Nino Raspudić I Večernji list

U toj emisiji bilo je i odvratnog seksizma. Od gošće prema muškom spolu. Čuli smo, između ostalog, i Veljačin prijedlog specijalne varijante poreza na nekretnine, svojevrsni “ženski” porez, kojeg bi plaćali samo muškarci.

Riječ je spolnoj diskriminaciji, štoviše nekoj vrsti spolnog fašizma u kojoj dio građana zbog posjedovanja određenih organa ima veća prava u odnosu na druge građane. Istog tjedna objavljen je podatak da žene 2019. prvi put u povijesti Hrvatske primaju u prosjeku veći iznos mirovine od muškaraca. Nesporne su nepravde iz prošlosti prema ženama i u današnjim ravnopravnim društvima.

No trebaju li se one sada “rješavati” novim nepravdama na račun onih koji za njih nisu krivi? Tko nasljeđuje simbolički kapital patnje pod patrijarhatom moje prababe? Ja kao njen praunuk ili isključivo moje sestre jer su ženskog spola? I kome ispostaviti račun? Samoproglašene menadžerice ženske patnje promatraju žene i muškarce kao potpuno izolirana bića, kako da, primjerice, muškarci nemaju bake, majke, sestre, žene, kćeri, unuke, prijateljice, kolegice, susjede, kao da nam životi nisu tijesno i složeno isprepleteni. S druge strane nameće se dojam da su sve žene neko isto mistično tijelo, pa nema razlike između bogate bijele Amerikanke, i siromašne crnkinje iz geta ili života i preokupacija Šveđanke i Afganistanke.

Takvima spol presudno određuje i kvalificira ili diskvalificira ljude za sudjelovanje u nekim temama, jednako kako i rasistima rasa, šovinistima nacija ili bilo koji drugi osnova u svijetu koji je uvijek složeniji i nijansiraniji od takvih ideoloških pojednostavljivanja.

U praksi to često završava kao zamagljivanje individualne odgovornosti zlostavljača. Jer krivi smo “mi kao društvo”. A nakon tako učitane kolektivne odgovornosti, mala skupina menadžera će onda modelirati to društvo i upravljati njegovim resursima. Dovoljno je pomisliti na 70 milijuna kuna predviđenih za implementaciju Istanbulske konvencije. Jelena Veljača nedavno hladno etiketira Zadar kao “grad slučaj” ističući da je to “nasljeđe HDZ-ove vladavine koja je prešutno glorificirala nasilje”.

Što god mislili o toj vladavini, a osobno mislim uglavnom najgore, kako se javnost ne bi dovodila u zabunu treba istaknuti da je po službenim statistikama hrvatski rekorder po kaznenim djelima protiv spolne slobode već godinama Istarska županija. Tko je tamo na vlasti? Ti manekeni tolerancije su u pravilu izrazito netolerantni. Osim spolne diskriminacije prema muškarcima kojima bi na osnovi spola tovarila poseban porezni teret, Veljača je pokazala i užasavajuću, u javnim medijima do sada neviđenu dobnu diskriminaciju.

Kao “argument” kojim ga diskvalificira iz rasprave navela je da Slaven Letica ima 73 godina pa je nesposoban shvatiti neke stvari. Ništa bolje nije prošla ni Catherine Deneuve koja je otvorenim pismom s još 99 Francuskinja ustala protiv novog feminističkog “puritanizma” kojeg po njima pokreće ‘mržnja prema muškarcima’.

‘Branimo pravo na udvaranje koje je ključan dio seksualne slobode’, poručile su Francuskinje, a Jelena Veljača je kolegicu Catherine Deneuve diskvalificirala kao “dio patrijarhalnog društva, s obzirom na godine i iskustvo” te istaknula kako “svijet doživljava ozbiljnu promjenu”, a “pripadnik druge generacije ne može iskustveno ni emotivno do kraja shvatiti što se događa.” Uz navedenu spolnu, dobnu i kulturnu diskriminaciju, stvara se atmosfera straha od iznošenja bilo kakvog razmišljanja i razmatranja koje odstupa od novog pravovjerja i propituje njegove tabue.

Ako Stanković pita zašto je Salma Hayek iako i sama slavna, bogata i moćna, dopustila da je Weinstein zlostavlja i nastavila poslovnu suradnju s njim još godinama, on je zao i sekundarno viktimizira žrtvu. Na to jednino heretičko pitanje Veljača je zavapila “Kako možete…” (ovo je Greta stil) i dodala “Ja sam očekivala puno više”… I doista, prvih pola sata joj je Stanković podilazio, a onda se usudio malo odstupiti od pravovjerja jednim pitanjem pa je stradao.

Dakle, samo žena može razumjeti ženu. Konstruira se univerzalna ženskost bez obzira na klasu, rasu, poziciju, obiteljski kontekst. Ako i ostavimo po strani pitanja poput može li i bogata, privilegirana, zaštićena i ojačana žena razumjeti siromašnu, izoliranu, ugroženu, takvo stajalište o univerzalnoj ženskosti moglo bi se respektirati kao nepravilna generalizacija kad bi bilo dosljedno. Ali, avaj.

U hrvatskoj praksi se odmah pokazuju dvostruki standardi i vrlo brzo puca ženski univerzalizam. Prva koja je organizirala prosvjed u Zadru bila je Marjana Botić s udrugama Akcija mladih i Zadarski blok. No Veljača & co nisu htjele prosvjedovati s tom ženom jer im politički i svjetonazorski ne paše pa su organizirali svoj prosvjed dan kasnije.

Lažni ženski univerzalizam je sličan lažnom pluralizmu “liberala” koji vam daju pravo da imate svoje mišljenje, ali samo ako se slaže s njihovim. “Vi ne razumijete da žena na poziciji moći i muškarac na poziciji moći čak i da su iste pozicije i dalje nisu ravnopravne” kaže Veljača Stankoviću. No po Sanji Sarnavki nedavno je ispadalo drugačije kada je novinar Hrvoje Zovko dobio otkaz jer se izderavao na urednicu Katarinu Perišu Čakarun.

Sarnavka je tada izjavila sljedeće: “Osim toga, korištenje Istanbulske konvencije u objašnjenju otkaza Zovku nije opravdano, jer je u ovom slučaju žena nastupala s pozicije moći. Da je ona vikala na podređenog, za nju ne bi bilo nikakvih posljedica. Tu je ključ. Istanbulska konvencija kaže da su žene žrtve nasilja jer su neravnopravne, da su u poziciji da se nad njima prakticira moć. Ovdje imamo obrnutu situaciju: muškarca koji nema moć i ženu koja ima, zbog čega je jasno da ovdje Istanbulska konvencija ne može biti primijenjena.

Zovkovo vikanje izraz je nemoći, jer mu ništa drugo nije preostalo. Na koncu se i ispričao zbog toga. Da je on šef, a ona podređena, onda bismo mogli govoriti o nasilju. Ovako, ishod je jasan: on je dobio otkaz, što je kazna koja je nesrazmjerna s obzirom na ono što je napravio”. Dakle, dobrom “drugu” se može progledati kroz prste, dok ideološki nepoćudna žena prestaje biti apriorna žrtva.

Ima li žena ikada moć ili je se zacementira u poziciju žrtve uvijek i apriori? Ovisi na kojoj je strani političkog spektra. Hrvatski politički paradoks je da je lijeva politička, kulturna i medijska scena patrijarhalnija od konzervativne. Građani Hrvatske su na zadnjim, slobodnim predsjedničkim izborima većinski glasovali za ženu. Nisu to nikada napravili ni Francuzi ni Amerikanci.

Najjača figura na našoj civilnoj sceni, koja je provela jedini referendum nametnut od građana, je žena, Želja Markić. Blaćenje, ruganje, klevetanje nje kao žene nije problem. Jedina kreatorica i vlasnica relevantnog medija u Hrvatskoj, Laudato TV, je žena, Ksenija Abramović. No za pravovjerne ni ona nije žena. Žena je samo osoba ženskog spola za koju oni kažu da je “žena”, politički ispravna i podobna, dok za ostale nema milosti, kao ni za muškarce, osim ako su provjereni “drugovi”, e onda mogu biti i zlostavljači, nije problem. Gigantomahija nedjeljom u dva između bešćutnog bijelog muškarca i samoustoličene ekskluzivne menadžerice ženske patnje zapažena je i u susjedstvu.

Način na koji izvještavaju srbijanski mediji pokazuje koliko je stvarnost složena i podložna interpretaciji pri čemu svatko fura svoje. Beogradske Večernje novosti donose veliki naslov: “Žestok sukob hrvatske glumice sa voditeljem Srbinom u emisiji na HRT-u.”, a sljedećeg dana: “Posle emisije ‘Nedeljom u 2’ ostao haos: Hrvatska glumica postala miljenica nacije, voditelju Srbinu prete da će mu silovati člana porodice”. Hoće li nakon ovoga Jelena Veljača postati miljenica ekstremne desnice kao progoniteljica srpske nejači u Hrvatskoj?

Hoće li je Pupovčev SNV staviti u famozni Bilten? Portal Blic je još bombastičniji, njihov naslov je: “Plavuša ga oduvala, od kompetencija ima jezičinu: Bura u javnosti zbog svađe glumice i voditelja se ne stišava!”. Nakon svega, ozbiljno razmišljam da prestanem pratiti domaće i počnem se informirati o stanju u Domovini isključivo iz srpskih medija. Ako ništa drugo, zabavnije je.