Nikola Vranjković: Svijet mojim očima

Mnogi pitaju i kako sam to naučio, kako sam uvježbao ‘klepanje' stihova. Ali to se ne može uvježbati, to je jednostavno - dar. Još od najranijih školskih dana, sjećam se pisanja po papirima, slaganja prvih rima... Kasnije, već pred srednju školu to je postalo dosta ozbiljnije, da bi evo danas, u studentskim danima, došlo na jednu totalnu drugu razinu.

Prije manje od dvije godine, nisam uopće planirao izaći u javnost sa svojim nekim stajalištima, pjesmama, tekstovima. Nisam želio izaći iz svoje sjene. Od upisa na fakultet do danas, dogodilo se puno toga. Jedan moj dobar prijatelj nagovorio me da izrecitiram svoju pjesmu ‘Prijatelju'. Isprve sam bio jako odbojan prema tome, ali sa vremenom sam odlučio da želim. Iako su mi se noge odsjekle kad sam prvi put izašao na binu, i iako se ne sjećam apsolutno ničega od straha, bilo mi je drago što sam krenuo nekim novim putem.

Malo po malo, skupljalo se svašta sve dok nisam odlučio izdati svoju zbirku. Čini se lagan posao, ali... Puno je toga u igri. Ne mislim na tehničke stvari, nego eto, otvaraš sebe. Nije to više pisanje po Facebooku, po svojim bilježnicama i papirima, to je već ozbiljna stvar. Okupio sam ljude i krenuo u ovaj projekt. U prosincu imao sam tek ideju, a danas knjiga samo što nije krenula u tiskanje.

Nazvao sam je ‘Svijet mojim očima'. Naslov puno govori, ali zapravo jako malo. Kao pjesnik, vidiš puno toga drukčije. Prepustiš se, uživaš, šutiš, gledaš, pišeš. O svojim pjesmama jako malo govorim, jer na čitatelju je da otkrije što sam mu sakrio između redova. Mnogi su me inspirirali kroz život. Ali pjesnička vojska iz mojih krajeva uzela je najveći dio moje tinte...

Osjećam se nekako prazan ovih dana. Sve ide svojim tokom, ali nešto u meni tinja. Rekao je Tin Ujević: ‘Muče me božanstva, muče me prostranstva.' Da nije bilo Tina, nikada ne bih otkrio svoj dar pisanja, i gledanja svijeta nekim drugim očima, ali opet mojim. Jer duboko u temeljima, krije se puno toga što je ovaj čovjek napisao.

Ali opet, osmijeh je na licu. Bilo kako bilo, moje pjesme ugledati će svijetlo dana. I to je ono što me uvijek razveseli; puki san postao je bliska realnost.

Ako se bojite izaći u svijet, ne bojte se. Niste sami, jer ima i drugih, koji nepoznati od vas žive vašim životom. Svatko se zapitao barem jednom tko je i što je, i da li su samo oni sanjari čiji pogled gasne u magli i memli. Mnogi su i pronašli inspiraciju. Samo neka paze da ne idu maleni ispod zvijezda. Neki su šutjeli, i htjeli živjeti mirno i spokojno. Ali nisu mogli šutjeti. Život nam vraća samo ono što drugima dajemo. Krenite svojim putem, jer zapamtite; ono što nije zapisano, ne postoji. Pišite,radite, crtajte, slikajte. Svatko ima svoj dar, samo ga treba otkriti. Tako sam i ja otkrio svijet svojim očima. Nekad surov i brutalan, nekad lijep i spokojan. Podajte se pijanom vjetru životu, nekad vas vije kuda želi. Jer bitno je misli idu svojim tokom, i sve dok rijeka teče, ništa neće zaustaviti pjesmu naših života.

Nikola Vranjković