NIKOLA VRANJKOVIĆ: Livanjske kronike

Sjećam se da sam gledao prema Troglavu, i da je bila zima. Bilo je dosta hladno, kako to inače biva. Sivo nebo danima nije odlazilo, a te iste večeri je okrenuo snijeg. Ne sjećam se datuma, ni godine, ali znam da je bilo hladno te zime.

Zadnjih godina jedino što čujem o drugom ‘rodnom' gradu, onome po majci, je ono što svi čujemo. Odseljavanje. Pričaju mi prijatelji da u gradu doslovno ‘nema ćuke' i da grad živne u vrijeme praznika. Tako je više-manje svugdje, ali za Livno čujem da je doslovno grad duhova.

Livna se sjećam prvi puta kada sam u trećem razredu proveo dio praznika zajedno s didom u njegovom selu. Inače, cijeli život sam slušao o divljim svinjama, vukovima, medvjedima, divokozama i lisicama koje je iskusni lovac hvatao po šumama Dinare. Zajedno smo išli nekoliko puta u lov, i od tud kreće moja ljubav prema lovstvu i svim čarima koje krije. Naslušao sam se i događaja iz njihove mladosti, jer svi djedovi jarani koji su tada bili đuturimi, pričali su mi o čudnim stopama koje su pronalazili ispod planine, o metarskim ribama iz Jaruge i gostionama koje je, hvala Bogu, u to vrijeme bilo više nego stanovnika...

Pričali su mi i o ratu. Svi se sjećaju panike kada se iz daljine čuo zvuk tenkova, i kada sve sve promijenilo u nekoliko sati. Bio je to težak period. To vidim i sam danas; naime, pola Livna živi u istočnim djelovima grada Zagreba, a daleko najviše ih ima u Dugom Selu, gdje je skoro svako drugo prezime livanjsko.

Život nosi čudne priče. Pogotovo sa Livnjacima, koji su se raselili po svim dijelovima svijeta. Narod koji se vječno spori između dvije struje. Pola njih će tvrditi da su Bosanci, a druga polovica da su Hercegovci. Treća strana će mudro izvući ono ‘i' jer ni sami ne znaju kuda bi krenuli. Kažu da su Livnjaci prepošteni da budu Hercegovci, a prepametni da budu Bosanci. Nije to ni daleko od istine. No znam da su uvijek držali do svojih običaja. Ne zapalit svitnjak za svetog Ivu bilo je ravno elementarnoj nepogodi.

Inače, moj did je guslar, pa sam i tu kroz godine slušao razne povijesne događaje koji su prolazili kroz livanjsko polje. Znam i sva sela s obe strane, jer to je mojima bilo k'o znat Očenaš. Sve u sveme, Livno koje ja poznam je više od mjesta koje se usput prođe. No, ni to više usput mi ne dolazi, jer od obaveza čovjek ne može nigdje. Ali eto, ljudi su ti u kojima sve to živi među nama, i koje nas redovno hrani time. No bilo kako bilo, Livno i dalje stoji pod Dinarom. Bosansko, hercegovačko, sami odlučite. Znam samo da će Kovačić, Čelebić i Strupnić biti uvijek gdje su i bili; preko puta Troglava.

Posušje.net/Nikola Vranjković