Matija Šerić: Vučić potpisao kapitulaciju

Potpisani su dogovori o formiranju Zajednice srpskih općina, telekomunikacijama, energetici i „Parku mira". Radi se o novim sporazumima koji se nadovezuju na poznati Briselski sporazum od 19. travnja 2013. godine. Sve tri strane likuju i tvrde da su baš one dobile ono što su željele.

Srpski premijer Aleksandar Vučić ushićen tvrdi da je Srbima osigurao sigurnost, radna mjesta, nacionalna prava. S druge strane ministar vanjskih poslova Kosova Hashim Thaci likuje kako je zapravo Srbija na neki način priznala Kosovo pod velikim pritiskom međunarodne zajednice, a da asocijacija srpskih općina na Kosovu neće imati izvršnih ovlasti. Sve dogovoreno će biti sukladno zakonima Kosova. Treća strana, Europska unija, preko svoje povjerenice za vanjsku i sigurnosnu politiku Federice Mogherini, poručuje da je postignuta normalizacija između Srbije i Kosova. Srbija i Kosovo si na taj način otvaraju put prema EU, a Unija čuva mir u tom zapaljivom području. Je li moguće da su svi sretni i zadovoljni - logično je upitati se. Dobro se zna da su Srbi, Albanci i EU vrlo različite strane u sporu s dosta drukčijim interesima, stoga je teško da baš sve tri strane postignu svoje ciljeve nekim dogovorom. Ovaj puta ta se logika nanovo pokazala ispravnom. Dobitnici sporazuma od 25. kolovoza su EU i Albanci. Gubitnici su Srbi.

Mogli bi reći kako Europska unija najviše profitira ovim sporazumom. Ljeto 2015. obilježeno je nastavkom krize u Ukrajini, ne zna se kako će završiti grčki problemi, Europu zapljuskuju stotine tisuća izbjeglica s Bliskog istoka i Afrike. Europa nema jedinstven stav oko tih problema. Dapače javljaju se mnogi prijepori i nesuglasice. Ne treba spominjati društvenu nejednakost u mnogim državama Unije, skori referendum Velike Britanije o izlasku iz Unije... Jako puno problema. U takvoj užarenoj atmosferi, kada je upitna budućnost EU, njeni diplomati očajnički žele napraviti neki uspjeh. Dosta se trude oko Balkana u zadnjih par godina. Nakon ulaska Hrvatske u Uniju, ista želi postići neki progres sa Bosnom i Hercegovinom, Srbijom i Kosovom. Ne treba posebno isticati kako ti potezi dolaze zbog straha od probuđene Rusije. Pokazalo se da su dosta uspjeha imali s Kosovom i Srbijom, a mnogo manje s BIH. Nakon Briselskog sporazuma od 19. travnja 2013. uspjeli su ovih dana izboriti daljnje sporazume koje zapravo taj sporazum produbljuju. Puno više od samog sporazuma i njegovog sadržaja, kojeg građani EU ionako ne razumiju, za europejce je važniji dojam i utisak. Federica Mogherini je uspjela u stvaranju tog dojma. Ostvarila je težak zadatak: zatvorila je većinu otvorenih pitanja između dva balkanska naroda koji su još donedavno ratovali. EU se pokazala mirotvornom i funkcionalnom. Opet je nemirne Balkance naučila pameti.

Da bi se vidjelo jesu li Srbi ili Albanci i odnijeli pobjedu treba pogledati sadržaj sporazuma. Doduše, sama činjenica kako Republika Srbija potpisuje sporazum s Republikom Kosovom potvrđuje neizravno da je Kosovo neovisna država. Srbija je 25. kolovoza ove godine opet priznala Kosovo de facto, jednako kao prije dvije godine. Ovaj puta je to učinila još konkretnije i ozbiljnije. Velika kapitulacija Vučića bez uopće da smo prokomentirali sadržaj sporazuma. Sam sadržaj je gubitnički, kapitulantski i loš za srpsku stranu, a trijumfalan za albansku. "Zajednica srpskih općina će imati široka ovlaštenja, predsjednika, potpredsjednika, skupštinu, savjet, grb, zastavu... Moći će da se financira iz Srbije, i to je nedvosmisleno rečeno da Srbija ima to pravo"- tako je zborio Vučić 25. uvečer. Netočno. ZSO, kako ispravno tvrde Albanci, neće imati izvršne političke ovlasti već će se tretirati kao savjetodavno tijelo. Također, Vučić je zaboravio naglasiti kako u sporazumu piše da će sve te ovlasti morati biti usklađene sa zakonima Kosova. Nadalje, Statut Zajednice srpskih općina morat će biti usuglašen s kosovskim Ustavom, a isti će morati verificirati Statut ZSO kako bi on stupio na snagu. Svojim potpisom Vučić je još jednom priznao postojanje državne tvorevine neovisne o Beogradu koja ima svoje institucije, zakone, propise i ono najvažnije: Ustav. Sporazum o telekomunikacijama Kosovu dodjeljuje pozivni broj, najvjerojatnije 383. To je još jedan veliki trijumf Albanca, a poraz Srba. Ustupak Srbima je da će telekom Srbije moći djelovati na sjeveru Kosova, a kosovski pozivni broj bi trebao biti označen zvjezdicom u telefonskim imenicima. Sitna utjeha za Srbe. Telekomunikacijski dogovor znači jačanje državnosti Kosova. Što se tiče energetike, nije riješeno pitanje vlasništva nad energetskim postrojenjima na sjeveru Kosova, što odgovara albanskoj strani jer oni inzistiraju da su sva industrijska i energetska postrojenja i akumulacije na Kosovu vlasništvo Kosova, a ne Srbije. Slaba je utjeha Srbima što će Elektroprivreda Srbije moći djelovati na sjeveru. Sporazum o mostu u Kosovskoj Mitrovici također ide na ruku albanskoj strani jer će Srbi morati ukloniti sve zapreke i barikade s mosta na Ibru kako bi se omogućilo slobodno kretanje. „Definitivno će biti otvoren put za ujedinjenje Mitrovice"- prokomentirao je Thaci. Možemo pretpostaviti da na ovaj način Srbi kad uklone prepreke neće imati fizičku zaštitu od Albanaca, ali važnije je da će se izbjegli i zainteresirani Albanci moći vraćati i naseljavati na sjever Kosova. Tako će mijenjati etničku strukturu same Mitrovice ali i ostalog sjevernog dijela Kosova.

Kad se sve razmotri vidljiv je apsolutni trijumf Europske unije. Federica Mogherini je odradila divovski posao u korist svojih šefova. Napokon jedna uspješna europska akcija. Isa Mustafa i Hashim Thaci mogu biti jako zadovoljni i presretni kako je sve završilo. Nisu dobili sve što su željeli ali 90% njihovih zahtjeva je postignuto. Republika Kosovo je učvrstila svoj položaj prema Srbiji. Asocijacija srpskih općina neće imati niti jednu jedinu izvršnu funkciju. Priština će svakim danom imati sve veću kontrolu nad cijelim teritorijem nad kojim polaže prava. Ovim sporazumima Kosovo se sve više podržavljuje i jača svoj suverenitet. Već od Briselskog sporazuma iz travnja 2013. je jasno kako su se oslobodili vlasti Beograda. Ovo je samo nadopuna i daljnje proširenje njihovih prava. Za Republiku Srbiju i Aleksandra Vučića ovo su novi porazi na Kosovu. Prije dvije godine, Srbija se odrekla suvereniteta na Kosovu. Izgubili su kontrolu nad tom pokrajinom. Stoga Vučić ovih dana nije „branio" interese Srbije na Kosovu već interese preostalih Srba na Kosovu. Zahvaljujući katastrofalnoj Vučićevoj politici njihova sudbina izgleda tmurno i sivo. Zajednica srpskih općina će biti kulturno-folklorna kategorija a ne politička. Ona je način da se psihološki umire kosovski Srbi kako bi lakše prihvatili pripadnost državi Kosovo. Ništa više. Sva prava koja u početku budu imali a tiču se, osim ZSO-a, telekomunikacija, energetike, gospodarstva, obrazovanja i sl. će im vjerojatno kasnije biti reducirana. Sve što budu imali bit će sukladno zakonima, propisima i kosovskom Ustavu. A sve je to promjenjivo. Ustavi se mijenjaju dvotrećinskom većinom, a Srba na Kosovu ima daleko manje da bi spriječili promjenu Ustava. Čak i da Albanci ne pokrenu promjenu Ustava moguć je scenarij poput onog u BIH. Izvorni Daytonski sporazumu dao je svim stranama dosta prava da bi ih kasnije stranci prilagođivali u korist favoriziranog naroda. Ovdje su glavni europejci, a ne Amerikanci ali moguć je isti scenarij.

Vučić je potpisao još jednu kapitulaciju. Prodao je Kosovo kako bi dobio slobodne ruke za približavanje Europskoj uniji. Prodao je pokrajinu koja je za većinu Srba svetinja da bi se približavao tradicionalno Srbima nesklonim Nijemcima, Austrijancima, Amerikancima. Također, predao je Kosovo na milost i nemilost Albancima da tamo prave antisrpsku tvorevinu. Ako Srbija u budućnosti ikada vrati Kosovo pod svoju kontrolu Vučić će se smatrati izdajnikom par excellence. Začuđuje mir koji vlada Beogradom i drugim srpskim gradovima. Srbi su uvijek znali reagirati na slične događaje. To su pokazali mnogo puta u povijesti. 2008. organizirali su masovne skupove po Srbiji s parolom „Kosovo je srce Srbije". Ovaj puta ništa. Očito su se zasitili borbe za Kosovo. Vučić je ostao velikosrbin ali samo na riječima (osim kad se radi o BIH). Njegova nacionalistička retorika u odnosu prema Hrvatskoj je prisutna u zadnje vrijeme. Na godišnjicu Oluje u Srijemskoj Rači održao je ostrašćeni nacionalistički govor u kojem je izbacivao salve mržnje prema Hrvatima i Hrvatskoj. Cilj toga je pokazati Hrvatima da je vanjski kontekst drukčiji bila bi i njegova politika, ali i pokazati svojim građanima da je domoljub i nacionalist. No, konkretna politika koju provodi je sanaderovska. Apsolutni oportunizam i pragmatizam. Na pitanju Kosova mogao je pokazati svoje domoljublje. Umjesto njega pokazao je kvislinštvo. Vučićeva politika ne donosi ništa dobro ni Srbiji ni Srbima. Kad se Srbi otrijezne Vučić će završiti u ropotarnici povijesti a možda i više od toga. Za razliku od njega Mogherini, Thaci i Mustafa sjećat će se sa zadovoljstvom sporazuma iz kolovoza 2015.

Matija Šerić