Matija Šerić: Vojni mimohod – mjesec dana poslije

Mjesecima je trajalo natezanje između Banskih dvora i Pantovčaka trebali li uopće mimohod održati, a ako treba u kojem gradu - Zagrebu ili Kninu. U medijima su intelektualci i publicisti razmatrali treba li nam vojna parada ili ne treba. Konačno stigao je i taj 4. kolovoza 2015. kad smo se uvjerili da je većina naroda oduševljeno prihvatila mimohod Oružanih snaga nakon što je zadnji održan 1997. godine O atmosferi ushićenja govore podaci da je uživo mimohod gledalo više od dvadeset tisuća ljudi, a njih skoro pola milijuna pratilo je prijenos na tv ekranima. Bilo naroda zna prepoznati prave stvari. Tako je bilo i ovaj put.

Sljedećih par dana uslijedile su rasprave o tome je li sve to bilo potrebno, da bi priča o paradi Hrvatske vojske odjednom utihnula i otišla u povijest zasjenjena novim političkim temama. Hladne glave, s odmakom od mjesec dana, možemo slobodno ustvrditi kako je mimohod bio potreban. Organizacija je na dan održavanja bila zadivljujuća i vrhunska. Mimohod je trijumfalno uspio. Značaj samog mimohoda je višedimenzionalan. Iako su sudjelovale razne oružane formacije poput pješadije, zrakoplovaca, mornara ali i neborbenog sektora poput Hrvatske gorske službe spašavanja i sl., značaj mimohoda nadilazi čisto vojnički. Osim vojnog, mimohod je imao i nacionalno-patriotsko-edukativni i politički značaj.

Bila je to manifestacija narodnog slavlja, ponosa i ljubavi prema svojoj domovini. Nakon dugo vremena, ako izuzmemo sportske pobjede, jedan događaj je konačno ujedinio Hrvatsku. Od 2000. godine jedini takav događaj je bila oslobađajuća presuda generalima Gotovini i Markaču od 16.studenog 2012. Ovakvi događaji su veoma potrebiti za naš narod koji je iscrpljen političkim prepucavanjima HDZ-ovaca i SDP-ovaca, raznim aferama, Big Brotherima, celebrityjima i sličnim marginalnim bedastoćama. 4. kolovoza dogodilo se spontano narodno veselje koji nije izrežirala niti jedna stranka. Takvi pučki skupovi su melem na ranu za hrvatske građane. Oni dižu moral, motivaciju i volju za životom prosječnom građaninu u Hrvatskoj.Pogotovo, takvi događaju su dobrodošli za mlade: tinejdžere i populaciju u dvadesetim godinama života koji ne znaju što bi napravili sa sobom. Gledajući uspravno, skladno i precizno marširanje vojnika mladi mogu vidjeti kako nije sve loše u našoj državi. Vojnička disciplina i odlučan stav sudionika parade pokazuju kako je moguće postići red i funkcionalnost. Takvo ponašanje bi moglo pozitivno utjecati na mlade. Vojska ne pripada društvenoj močvari u koju spadaju mnogi naši političari, gospodarstvenici, estradnjaci... Služenje u oružanim snagama potiče mnoge pozitivne osobine: obrazovanje, kulturu, disciplinu, domoljublje. S obzirom na mnogo nereda, mita i korupcije, zlobe i kriminala u državi, očito je kako te osobine nedostaju i mladima i starima. „Istinsko domoljublje ne isključuje razumijevanje domoljublja drugih" - rekla je britanska kraljica Elizabeta II. Nacional-patriotizam je jedan plemenit osjećaj i nema ništa sporno u vezi njega. Problem je što su nacionalističke stranke zloupotrijebile i umrljale domoljublje s korupcijom i kriminalom pa se ljudi od njega okreću. 4. kolovoza vidjeli smo istinsko domoljublje koje nije sadržavalo ni trunka mržnje ni netolerancije. Građani su dostojanstveno pokazali kako neće zaboraviti Oluju ali i da vole svoje sadašnje oružane snage jer u njima vide sve ono što nedostaje političarima.

Vojni značaj je također dobrodošao. Morali smo čekati punih 18 godina da vidimo našu vojsku ponovo u akciji. Nije jasno zašto nije bilo vojnog mimohoda svih tih godina. Najveći razlog zbog čega ga je trebalo biti jest taj da građani vide kako se troši njihov novac. Proračun MORH-a za ovu godinu iznosi 4,3 milijardi kuna. Napokon mogli smo vidjeti ljude i tehniku na djelu. Nisu razočarali. U mimohodu je bilo 3000 tisuće sudionika, 330 vozila i 30 zrakoplova. Više od svog arsenala vojne tehnike uveseljava stanje ljudstva u vojsci koje je dobro uvježbano, spremno i disciplinirano. Nakon godina zapuštenog stanja u hrvatskim vojarnama počelo se ozbiljno raditi. „Hrvatska puška na hrvatskom ramenu"- slavna je izreka Šime Đodana koja se ovaj puta utjelovila u praksi. Vojnici su bili u potpunosti odjeveni u odore hrvatske proizvodnje, naoružani jurišnim puškama VHS D1, pištoljima HS 40 i ručnim bacačima proizvedenima u RH. Osim lakog naoružanja vidjeli smo oklopnjake i tenkove domaće proizvodnje. Npr. očaravajuće su izgledali tenkovi M-84 (proizvedeni u tvrtki „Đuro Đaković") naoružani topovima dosega desetak kilometara. Mehanizirane postrojbe na asfaltu djelovale su super moderno što i jesu: Humvee i MRAP vozila. Bilo je lijepo vidjeti na nebu MiG-ove 21 koji su otvorili i zatvorili mimohod. Ipak, najveća zvijezda mimohoda su bile Panzerhaubitze 2000, u ovom trenutku vjerojatno najmoćnije topničko oruđe na svijetu. Domet joj je 70-80 kilometara ako se koriste najmoderniji projektili. MORH je kupio 12 takvih haubica za 40 milijuna €, a na mimohodu su prikazane dvije. Iako Hrvatska vojska ima i ozbiljnih nedostataka poput skoro u potpunosti izostanka protuzračne obrane, napredak postignut u zadnje vrijeme budi pozitivne osjećaje. Prema portalu Global Firepower, koji pokazuje vojnu sposobnost svih država na svijetu, Hrvatska zauzima 61. mjesto. Prema toj tablici RH je najjača vojna sila u regiji. Srbija je npr. na 70. mjestu. Od 126 država RH je u zlatnoj sredini. Nije loše.

Politički značaj parade je višestruk. Bitan je i za unutarnju i vanjsku politiku. Dobar dio političke oporbe na čelu s Tomislavom Karamarkom, uključujući predsjednicu Grabar-Kitarović, je dugo vremena bio protiv ideje održavanja vojne parade.Argumenti koje su iznosili (uštede, proslava na jednom mjestu), osobito Karamarko, bili su teško probavljivi za većinu Hrvata za koje se dobro zna da vole oružane parade. To je veliki kiks Karamarka i njegove domoljubne koalicije kojima su riječi pune hrvatstva i nacionalnog ponosa. Vojna parada je bila veličanstven iskaz hrvatskog domoljublja kojem HDZ nije dao zeleno svjetlo. Nedopustivo za stranku narodnjačke provenijencije. Treba Zoranu Milanoviću priznati sjajno smišljen i realiziran potez. Ispao je veći domoljub od Karamarka. Usto, izbjegao je političke govore u Kninu i spasio se zvižduka i negodovanja anti-sdpovski orijentirane mase. No, za mimohod je najzaslužniji ministar obrane Ante Kotromanović koji je kao ratnik znao da mimohod kod Hrvata izaziva pozitivne emocije i strast. On je zaslužan da je Hrvatska vojska nakon godina zanemarivanja za vrijeme vladavina Stipe Mesića i Ive Sanadera ponovo oživljena te vraća svoj stari sjaj kakav je imala devedesetih. U nemirnim uvjetima svjetske političke pozornice koja se počela preobražavati početkom Arapskog proljeća krajem 2010. godine svjedoci smo kako je potrebno imati vojsku. Ni jedna normalna država ne može si priuštiti luksuz da bude bez vojske, apsolutno demilitarizirana. Nama vojska treba ne da bi vodili osvajačke ratove već da bi osigurali mir, red i sigurnost u Hrvatskoj. Nemojmo zaboraviti da se nalazimo na Balkanu koji je poznat kao bačva baruta. Imati dobru vojsku je imperativ. Trenutno u tri države u našem susjedstvu bi u skoroj budućnosti mogli izbiti ratovi i sukobi. U Bosni i Hercegovini traje hladni rat dvadeset godina, Makedonija je na rubu rata između Makedonaca i Albanaca, Kosovo nije potrebno posebno ni spominjati. Kad dodamo tome sadašnju vladajuću garnituru Srbije stvar postaje još više ozbiljnija. Sve dok su na čelu Srbije ljudi poput Vučića i Nikolića zabrinutost mora postojati. Takvi političari su još jedan razlog više za povećanje budžeta ministarstva obrane. Srpski vođe su se zgražavali nad hrvatskim mimohodom a ponajviše su ih impresionirale haubice PzH 2000. Pokazatelj je to kako najmoćnije topničko oružje na svijetu ima važnu stratešku vrijednost.

Vojni mimohod je puno više od vojne stvari. On je pokazatelj političke, društvene, ekonomske, obrazovne i svake druge situacije u državi. Učinkovitih oružanih snaga nema bez zadovoljenih ostalih segmenata u državi. Iako se Hrvatska nalazi u mnogobrojnim problemima: ekonomskim, socijalnim, institucionalnim itd., vojska je bolji dio naše države. Nedavno je objavljena cijena mimohoda. Ukupno 12,7 milijuna kuna. Ta cifra nije velika za jednu državu poput Hrvatske. Štoviše, kad znamo da je zadnji mimohod bio 1997. onda je taj iznos sitnica. Protivnici parade navode kako su vojni mimohodi srodniji diktaturama nego demokracijama. Upitna tvrdnja. Također, nisu u pravu neki koji tvrde da je dovoljan bogat kulturno-umjetnički program poput pjesme i plesa. Zapravo, takve proslave više priliče poraženima nego pobjednicima. Samo treba pogledati razvijene pobjedničke demokratske zemlje i jasno je da spomenute tvrdnje padaju u vodu. Zaboravljaju kako u Francuskoj, koja je uz Njemačku najmoćnija država Europske unije, se svake godine na dan pada Bastilje 14. srpnja održava veličanstveni vojni mimohod. Svima nam je poznata parada u Moskvi koja se održava svake godine 9. svibnja. Amerikanci često imaju vojne parade, a ovih dana je u Pekingu održan veliki vojni mimohod koji simbolizira rastuću moć Kine. Zašto onda Hrvatska ne bi imala svoj mimohod? Pred samo dvadeset godina vodili smo krvavi Domovinski rat za oslobođenje. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja je najsvjetliji trenutak hrvatske moderne povijesti. To je dan kad smo se oslobodili terorističke okupacije. Uz dužno poštovanje molitvama, domoljubnim pjesmama i sl. pobijedili smo oružjem. Osim morala, motiva i želje u konačnici bilo je presudno stručno vojno znanje. Hrvati su ga imali, Srbi nisu. Stručnost je odlučila rat.
Ovakvi događaji moraju nam biti poticaj da se prisjetimo svih poginulih i osakaćenih koji su se žrtvovali za Hrvatsku. Trenutno stanje u državi je sve samo ne bajno, ali i to je puno bolje od onakve sudbine koja se spremala svima nama da su Milošević, Babić, Martić, Mrkšić i slični zlotvori trijumfirali. Slavljenje Oluje nije usmjereno ni protiv Srba ni srpstva već je podsjetnik na veliku hrvatsku pobjedu protiv monstruozne politike tadašnjeg Beograda i zavedenog dijela Srba u Hrvatskoj. Svanut će dan kad će predstavnici Srbije i srpske manjine u Hrvatskoj nazočiti vojnoj paradi u čast Oluje. U sadašnjoj svjetskoj političkoj situaciji odreći se vojske bilo bi suicidalno. Nadajmo se kako nećemo na sljedeći mimohod morati čekati 18 godina. Za naše uvjete optimalno bi bilo svakih pet godina imati ovakav jedan spektakl gdje bi svi državljani bili u prilici vidjeti kako i na koji način se troši njihov novac. Nakon mjesec dana dojmovi su se slegli. Vojska je rekla svoje. Narod je rekao svoje. Vojska treba narod, a narod treba vojsku. Izborena sloboda je skupo plaćena. Nikad više!

Matija Šerić