Matija Šerić: Mile Mrkšić – portret ratnog zločinca

Samo dan prije Mrkšićeve nagle smrti potpredsjednik vlade Republike Srbije i šef nacionalnog vijeća za suradnju s Haškim sudom Rasim Ljajić, najavio je da će Srbija u ponedjeljak 17.kolovoza tražiti njegovo hitno puštanje na slobodu iz humanitarnih razloga, kako bi se u Srbiji liječio od raka pluća, fizičke iscrpljenosti i astme.

Vijest je izazvala bijes i srdžbu u Hrvatskoj jer se očekivala nova inačica „Šešelja na slobodi", ali samo nakratko. Već sljedećeg dana Mrkšić umire (preduhitrivši srbijansku vladu) i odlazi s ovog svijeta. Iznenadna smrt poštedjela je Hrvatsku i Srbiju novih prepucavanja a Mrkšića je lansirala u povijest.

Mile Mrkšić je rođen u selu Gornji Kozarac u općini Vrginmost / Gvozd 20. srpnja 1947. godine. Bio je drugo od petero djece njegovih roditelja Dragana i Evice. Roditelji su mu se bavili poljoprivredom. Prema pričama rodbine, susjeda i poznanika kao dijete Mile je bio povučeni dječak i marljiv đak. Kad ne bi znali njegov kasniji životni put bili bi ispunjeni pozitivnim osjećajima simpatije prema mladom Mrkšiću. Uzorno seljačko dijete u velikoj obitelji u pokrajini Kordunu koji je nedavno bio užasno pogođen strahotama Drugoga svjetskog rata. Nikome tko se rodio na Kordunu u poraću, u prvim godinama nakon 1945., nije bilo lako djetinjstvo. Bilo je to vrijeme neimaštine, krize, spore obnove ali i narušenih međunacionalnih hrvatsko-srpskih odnosa.

Nakon završetka osnovne škole Mrkšić odlazi u Borovo i Vukovar gdje je pohađao srednju školu. Zanimljivo da je zajedno s njim u srednju išla kasnija ratna ravnateljica vukovarske bolnice Vesna Bosanac. Nakon što je uspješno maturirao Mrkšić upisuje Vojnu akademiju u Beogradu. Završava je u rekordnom roku a potom brzo napreduje u hijerarhiji Jugoslavenske narodne Armije. Pokazatelj je to bistrog uma i vojnog talenta. Vjerojatno je njegovom usponu i uspjehu vojne karijere doprinijelo obiteljsko partizansko naslijeđe i etničko-regionalna pripadnost: Srbin iz Hrvatske.

1991. i raspad Jugoslavije Mrkšić je dočekao na mjestu pukovnika i zapovjednika elitne oružane postrojbe JNA: Prve motorizirane gardijske brigade sa sjedištem u Beogradu. Bitka za Vukovar između srpskih i hrvatskih snaga počela je u drugoj polovici kolovoza 1991. Nakon početnih neuspjeha srpskih snaga, 14. rujna na kolegiju Saveznog sekretarijata za narodnu obranu JNA odlučuje napasti Vukovar s oklopno-mehaniziranim snagama kako bi osigurali grad kao važno političko, gospodarsko i prometno središte iako im to nije bio prvotni cilj. Prvotni cilj JNA je bio opkoliti i zaobići veće gradove kako bi se probili što zapadnije. Odlučeno je zauzeti Vukovar kako bi lokalni Srbi imali jedan takav grad pod svojom kontrolom. 19. rujna 1991. cjelovita Mrkšićeva Prva motorizirana gardijska brigada pokrenuta je prema Hrvatskoj, odnosno, pravcem Šid - Vinkovci - Đakovo - Požega. Potkraj rujna prema planu Komande 1. Vojne oblasti JNA je preustrojila svoje snage i zapovjedništvo - podijelila ga je u dvije privremene grupe: Operativnu grupu „Jug" i Taktičku grupu „Sjever". Taktička grupa „Sjever" imala je za cilj osvojiti Borovo naselje te djelovati sjeverno prema Osijeku. Zadatak Operativne grupe „Jug" je bio zauzeti cijeli Vukovar osim Borovog naselja. 1. listopada pukovnik Mrkšić izdaje „Zapovest za blokadu i napad" na grad Vukovar. U „zapovesti" je pisalo: „blokirati grad, a zatim energičnim dejstvima jurišnih odreda i grupa ovladati najznačajnijim delovima južno i severno od Vuke, posle čega pristupiti njegovom čišćenju i potpunom ovladavanju". Njegova 1. motorizirana gardijska brigada dobila je zadaću odsijecanja Vukovara od Vinkovaca.

Za zapovjednika cjelokupne Operativne grupe „Jug" Mrkšić je postavljen 8. listopada. Osim već spomenute 1. motorizirane gardijske brigade grupu su sačinjavale i brojne druge oružane formacije: 453. mehanizirana brigada, Podunavska brigada Teritorijalne obrane (TO) Vojvodine iz Inđije, oklopni bataljun 544. motorizirane brigade, haubički divizijun 155 mm iz sastava 1. proleterskog gardijskog mješovitog artiljerijskog puka i dijelovi TO pobunjenih Srba. Prema planu Komande 1. Vojne oblasti JNA Mrkšićeva Operativna grupa „Jug" zauzima selo za selom u istočnim dijelovima općine Vinkovci i Vukovar. Cijeli prostor između Dunava i Bosuta, čisti se od Hrvata, a JNA u tom prostoru s lokalnim Srbima formira „nove organe vlasti. Sredinom studenoga, potkraj Vukovarske bitke, 1. mehanizirana gardijska brigada i ostale postrojbe dobivale su stalna pojačanja pa je Mile Mrkšić imao pod svojom kontrolom ogromne snage. 14 288 pripadnika JNA 2722 pripadnika TO Srbije, a od oružja i oruđa 320 tenkova, 246 borbenih vozila pješaštva, 184 topničkih oruđa za potporu, 126 protuoklopnih oruđa i 142 protuzračna oruđa. Impozantne snage. Toliko vojne tehnike u to vrijeme nije imala cijela Hrvatska vojska.

Nakon tromjesečne bitke formacije JNA uz Mrkšićeve napore uspijevaju pobijediti u Vukovarskoj bitci. Kad se vidi kakve trupe je imao na raspolaganju može se konstatirati da je Mrkšić loše odradio bitku za Vukovar. Pobijedio je ali pretrpio teške gubitke i izgubio dragocjena dva mjeseca vremena. Ono što je uslijedilo nakon prestanka borbenih djelovanja učinilo je Milu Mrkšića ratnim zločincem. Zločini i deportacije u logore. Likvidacije civila i vojnika. Mrkšić nije odbio u tome sudjelovati. Dapače, bešćutno je tolerirao, poticao i sudjelovao u zlodjelima. Haški sud je utvrdio da je 20. studenog 1991. godine, nakon pada Vukovara u ruke srpskih trupa, JNA iz bolnice u Vukovaru u autobuse stavila 260 „nesrba" te ih je prvo prebacila u barake JNA i potom na svinjogojsku farmu Ovčara gdje su ih tukli nekoliko sati. „Pukovnik bivše JNA Mile Mrkšić nije odobrio zahtjev da se tri autobusa sa zarobljenicima iz vukovarske bolnice s Ovčare upute u Sremsku Mitrovicu i tada je bilo jasno da ti ljudi na Ovčari neće više vidjeti bijela dana" - to je izjavio svjedok Bogoljub Kijanović, umirovljeni pukovnik JNA na suđenju za ratne zločine u Beogradu. I doista te večeri je Mrkšić povukao snage JNA s Ovčare te je zarobljenike ostavio "na milost" pripadnicima Teritorijalne obrane i dobrovoljačkih formacija koje su tada ubile i pokopale najmanje 194 osobe u masovnoj grobnici na Ovčari. Za svoje „zasluge" za vrijeme i nakon vukovarske bitke Mile Mrkšić biva odlikovan i unaprijeđen u čin generala JNA.

Nakon vukovarske bitke i promocije u generala, Mrkšić je nastavio sudjelovati u agresiji na Republiku Hrvatsku. Potkraj 1991. i početkom 1992. djeluje kao komandant Operativne grupe na prostorima Banije i Korduna. U tim borbama učvrstio je crte bojišnice prema hrvatskim snagama i izvodio manje napadajne akcije. Nakon potpisivanja Sarajevskog primirja i povlačenja postrojbi JNA s prostora RH u siječnju i veljači 1992., Mrkšić odlazi u Srbiju. Obnaša dužnosti u Generalštabu novouspostavljene Vojske Jugoslavije. Tih godina je uživao veliku popularnost i ugled u javnosti i medijima u Srbiji i među Srbima u svijetu. Bio je komandant Korpusa specijalnih jedinica Vojske Jugoslavije, a kasnije pomoćnik načelnika Generalštaba VJ. Iako je obnašao visoke funkcije u vojsci nije aktivno sudjelovao u borbama jer je želio sačuvati svoj slavni status i imidž, no sve se promijenilo 1995. Nakon uspješno provedene hrvatske vojno-redarstvene operacije Bljesak u zapadnoj Slavoniji u svibnju 1995. Srbe u tzv. Krajini uhvatila je panika. Unatoč tome što se protivio i nije želio angažirati u ratu u Hrvatskoj jer je bio svjestan svih problema vojske krajinskih Srba, (logističkih, funkcionalnih, moralnih...) Mrkšić je postavljen za zapovjednika Srpske vojske Krajine 17. svibnja 1995. S te pozicije smijenjen je general Milan Čeleketić zbog poraza u Bljesku. Mrkšić je imao karakteristike vrhunskog ratnika i veliki ugled. Službeni Beograd, tj. Slobodan Milošević je postavio Mrkšića na čelu SVK kako bi uveo red i disciplinu u postrojbe „najzapadnije srpske države". Njegova zadaća bila je odbiti očekivanu predstojeću hrvatsku ofenzivu na Krajinu dovoljno dugo da se sve riješi mirovnim pregovorima gdje bi Srbi dobili visok stupanj autonomije u Hrvatskoj i sl. Mrkšiću je ostalo malo vremena ali se marljivo bacio na posao. U kratkom vremenskom roku uspio je ono što nisu njegovi prethodnici. Ustrojio je Korpus specijalnih jedinica SVK koji je u svom sastavu imao četiri brigade pripremane za očekivani napad Hrvatske vojske: oklopnu, gardijsku, brigadu MUP-a i brigadu za specijalne namjene. Korpus specijalnih jedinica je bila postrojba koja je ulijevala velike nade pobunjenim Srbima. Zapovjednici su bili izabrani po kvaliteti i ratnom iskustvu, a zapovjedni kadar je bio djelomično popunjen časnicima novopridošlim iz Vojske Jugoslavije. Vrijednost korpusa nije bila toliko vrhunska koliko se pretpostavljalo ali svejedno bio je udarna sila SVK. Mrkšićev Korpus specijalnih jedinica SVK je sudjelovao na poznatom Vidovdanskom vojnom mimohodu 28. lipnja 1995. Svrha vojne parade je bila pokazati svu moć srpske vojske i podignuti moral narodu i vojnicima. Mrkšić je odradio dobar posao pa su njegove postrojbe doista dobro izgledale pred okupljenim mnoštvom, fotoaparatima i tv kamerama.

Osim ustrojavanja korpusa, bacio se i na utvrđivanje obrambenih položaja u sjevernom sektoru. Također, snage pod njegovim zapovjedništvom sudjelovale su u operaciji Pauk u zapadnoj Bosni kako bi pomogle snagama Fikreta Abdića u borbama s 5. korpusom Armije BIH i HVO-om u bihaćkoj enklavi. U Mrkšićevom izvještaju o padu Krajinu kao jedan od uzroka je naveo angažman SVK u borbama u zapadnoj Bosni. S naknadnom pameću točno je zaključio kako je te snage trebalo upotrijebiti protiv snaga HV-a i HVO-a na području Grahova i Glamoča. Da bi spriječio postupan bijeg civila i vojnih obveznika iz Krajine 30. srpnja je predložio da se osnuju prijeki vojni sudovi koji bi izricali smrtne kazne dezerterima i bjeguncima. Konačno, kad je došla Oluja nije bilo dovoljno sposobnih generala koji bi je spriječili. Njoj nije bio dorastao ni Mrkšić koji je smatrao kako će hrvatski napad uslijediti iz sektora sjever, te s područja Zadra i Šibenika, a ne s područja BIH, tj. Dinare. 4. kolovoza zajedno s predsjednikom RSK Milanom Martićem potpisuje u Kninu zapovijed o evakuaciji stanovništva. Prvotna namjera nije bio egzodus u Republiku Srpsku i Srbiju već sklanjanje civila u Srb. Odbio je prijedlog Martića da granatira Zagreb i ostale hrvatske gradove. Miloševića je pokušavao dobiti ali nije uspio iako je poruka službenog Beograda bila da se izdrži nekoliko dana pa da srpska diplomacija ispregovara prekid vatre. Znao je da nikakvu pomoć od Vojske Jugoslavije neće dobiti. Hrvatska vojska je prodrla sa svih sektora, crte bojišnice su se urušile. U bijeg su se uputili i civili i vojnici. Bio je to kraj Krajine a ujedno i aktivne vojne karijere Mile Mrkšića. Kad je prešao u Srbiju bio je umirovljen u dobi od 47. godina. Smatran je velikim krivcem za poraz. Kasnije je radio na tržnici da bi mogao preživjeti. Povukao se iz javnog života i nestao je onaj stari sjaj generala pobjednika.

Dobrovoljno se predao Haškom sudu u svibnju 2002. Sud ga je optužio zajedno s Veselinom Šljivančaninom, Miroslavom Radićem i Slavkom Dokmanovićem zbog ratnih zločina na Ovčari. Dana 21. rujna 2007. Mrkšić je osuđen na dvadeset godina zatvora zbog sudjelovanja i poticanja na ubojstva, zlostavljanje i okrutno postupanje sa zarobljenicima, kao i za stavljanje zarobljenika u nehumane uvjete u hangaru na Ovčari u studenom 1991. Njegovu presudu je 5. svibnja 2009. potvrdilo i Žalbeno vijeće Haškog suda. Mrkšić je od 2012. godine bio u zatvoru u Lisabonu. Jedan od rijetkih javnih istupa imao je 2009. kao svjedok na suđenju hrvatskim generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku, gdje je govorio o događajima uoči i za vrijeme Oluje. Posljednje godine života proveo je u zatvoru u Lisabonu. Pokopan je u Beogradu na groblju Lešće bez državnih počasti. Ispratili su ga rodbina i prijatelji. Nitko iz državne vlasti nije mu ukazao ikakvu počast. Jadno je da ga je odbacila čak i država za koju je činio to što je činio. Na njegovom sprovodu trebali su biti i Vučić i Nikolić jer su oni inspirirali njegovo ratno djelovanje a i bili njegovi ratni drugovi.

Možemo se zapitati kako će povijest suditi o Mili Mrkšiću za deset, dvadeset, pedeset ili sto godina? Dvojako. U Hrvatskoj na njega će se gledati kao na notornog ratnog zločinca i agresora. Vjerojatno će i većina svjetskih povjesničara ga takvim smatrati. Najviše zbog rezultata rata ali i presude međunarodnog suda za ratne zločine. U Srbiji bit će podijeljeni stavovi. Ovisit će o tome kakva je politička garnitura na vlasti. Ako budu nacionalističke snage imale prevlast, smatrat će ga herojem i velikim generalom koji je osvojio Vukovar 1991. ali doživio poraz 1995. ne toliko svojom krivnjom. Možda budu nekad i tražili reviziju njegovog postupka i rehabilitaciju poput one Draže Mihailovića. Ako budu liberalnije i anacionalne opcije na vlasti, smatrat će ga zločincem i manijakom koji je osramotio Srbe. Bilo kako bilo Mrkšić si je osigurao mjesto u povijesti. U vjerskom duhu moglo bi se reći da će pravu presudu dobiti na drugom svijetu. Osobno, ako je tako, ne bih mu bio u koži. Bilo kako bilo, može se sa sigurnošću ustvrditi da će njegov lik ostati zapisan u povijesti kao upozorenje. Jedan dobar, marljiv dječak je izvrsno prolazio kroz sustav obrazovanja da bi dogurao do titule pukovnika jedne vojske. Imao je dobar život i karijeru. No, stigao je moralni test u vidu rata 1991. kojeg Mrkšić nije položio. Od pozitivca i uzornog člana zajednice život mu se transformirao do zločinca, otpadnika i zatvorenika u stranoj zemlji. Ne ponovilo se nikom više.

Matija Šerić