Marko Tokić: Fatamorgana

I ne znam vidim li ono što vidim ili je sve samo iluzija ili se kao narod ne usudimo vidjeti (ili makar naša politička elita).

Za Tomislavcity piše Marko Tokić

Referendum. Održan. I ne zna se što bi s njim. Kako prikazati kao da ga i nije bilo. A i pak, i unatoč svim skrivanjima, jasno je da to bijaše Dan poslije kojeg ništa više nije isto. Međunarodna se ponaša kao da ga navodno ne će poštovati. Srbi se prave kao da ih je samo interesiralo hoće li ili ne će slaviti i kao da je to ono zbog čega su ga i održali. Bošnjaci se koprcaju između mlake međunarodne reakcije i svijesti o značaju događaja: da imaju državu (kakvu bi htjeli kao što nemaju) Dodika bi već smjestili u prdekanu za to već imaju i odgovarajuću optužnicu (i tužitelja), imali bi i pripravljenu presudu (i suca) kad sve to skupa ne bi zaljuljalo i ono što već imaju: Federaciju (utješnu nagradu). Hrvate se ionako ništa ne pita osim kad smo potrebni Međunarodnoj da ih štogod poslušamo u funkciji njihovih ciljeva, a da ne zaboravim (i mišljenje najžešćih kritičara ovoga o čemu inače pišem a nikako da pišem o onome o čemu bi oni htjeli i kako bi im se svidjelo) između ostalog zaokupljeni smo izlaskom na lokalne izbore (kao i druga dva naroda) poslije kojih ćemo, kao i do sada, na lokalnoj razini slaviti jer smo pobijedili (samo koga?) često i bez snage da realno sagledamo gubitke koji su nam se dogodili u poraću (i u navodnom miru). Budu li se lokalni izbori gledali (a u BiH, se sve gleda iz te perspektive) kao ponovno obilježavanje teritorija već me sada strah onoga što ćemo ugledati (kad bi, i ako bi, imali hrabrosti vidjeti) ma koliko se zavaravali da je u pitanju samo tko će bolje upravljati općinskim (da ne kažem komunalnim) problemima.

Kažu da noj kad mu zaprijeti opasnost zabode glavu u pijesak pa mi se sve više čini da bi se hrvatska politička elita i u Hrvatskoj i u BiH mogla opisati po sličnoj matrici, ako nam se ne sviđa ono što vidimo dobro je napraviti se kao da toga i nema. I dok se svi drže realiteta nama ponestaje iluzija (makar kad je BiH u pitanju). Znano je već od dvije tisućite da Srbi imaju republiku u kojoj imaju vlast sa svojom većinom i Bošnjaci imaju Federaciju (u kojoj imaju vlast sa svojom većinom) i Hrvati imaju Visokog Predstavnika, ambasadu (teško je reći veleposlanstvo) Republike Hrvatske (i onu na Ciglanama, a poneki i još koju, imamo čak i nuncija koji, pitanje je zna li uopće tko su katolici u BiH) i nešto lokalne vlasti i nadpamet koja se ne smije niti komentirati, jer je sve uredu (ovako nam i treba). Kažeš li išta pa makar i s opravdanom kritikom, i bez obzira na argumentaciju, odmah se sumnjičavo vrti glavom a u sljedećem koraku postaješ neprijatelj države (ne zna se koje) i naroda. Toliko je hrvatska nadpamet uznapredovala da je sve osim udivljenja postalo problematično. Zato i samo zato, unatoč demokraciji, je moguće: Kud Ivo tud i ja, devedeset i nešto tisuća za Karamarka pa devedeset i nešto tisuća (i malo jače) za Plenkovića, pa sverazorni Milanović (ili mi ili oni) se sad koprca u nemogućnosti da ode a da ga ovi njegovi živa ne pokopaju i tomu slično i tako dalje i bliže do same srži: jednog vođe i jedne misli. I dvadeset godina poslije rata i komunisti i nekomunisti mantraju po istoj špranci: dragi vođa misli (ostali mu se uvlače). A sve što je u Hrvatskoj kod Hrvata u BiH je samo još intenzivnije. I nikako da se oslobodimo za demokraciju i izgradnju kritičkog mišljenja. Nikako da uđemo u dijalog (i pluralizam) u kojem će argumentacija i opći interes biti vodilje težnje da se izgrađuje zajedništvo različitosti za opće dobro i u zajedničkom interesu.

I tako dok čekam da Bošnjaci uhite Dodika jer ne poštuje Ustavni sud (i pravni poredak) Dodik se zabavlja kao da ga poštuje pa priča priče kako će na ocjenu ustavnosti istom sudu dati Prvi ožujka (oliti Dan neovisnosti) a delije i grobari i svaki drugi Božji stvor u Srba već zna da Drina više nije granica i da je referendum samo prva stanica... I ono što je očito ne vidi samo Međunarodna i njezin Visoki Predstavnik, jer je drukčije to kad te podrži Putin nego kad kao Hrvati sami, doduše Barryevim amandmanima izazvani, organiziraju referendum kojeg se nitko više i ne sjeća i koji je urodio izvanrednim učincima: smjenom hrvatskih dužnosnika (i zabranom im javnog i političkog djelovanja), prisilnom demokracijom u kojoj su Hrvatima (i više nego dvaput) Bošnjaci birali člana predsjedništva kao što su im i u vladu Federacije birali umjesto predstavnika odgovarajući broj pripadnika. Sve je to mogla Međunarodna kad su Hrvati u pitanju i utjerati tenk u banku i još je mogla i više i jače da je bilo potrebno i opet bi ako zatreba. Tomu i praksa na ulici uči: kad vidiš dvojicu grmalja gdje tuku jadu: hrabro priđeš pa mu i ti opališ koliko je potrebno kako bi odsutra postao simpatičan i faca u gradu.

U Hrvatskoj sve sama ljepota koliko je sutra imat ćemo vladu - Predsjednicu već imamo (i njihovo je da se brinu). Ako je suditi po svemu nama se Hrvatima u BiH unatoč tom ne piše dobro jer je čak i Mate Granić izrazio zabrinutost nad našom sudbinom, još samo da nam Šeks javi što nas sve čeka i sve će biti kao što su već odredili gremiji, kako bi to rekao i neprispodobivi Vlado. Znao sam da je ovim našim komunjarama teško kad im je pala Yuga između ostalog zato jer više nisu znali gdje im je Centralni Komitet a i drug je Tito, iako je to nemoguće, navodno umro (i poslije Tita Tito). Kad su oni od Šekija saznali za gremije odmah im je laknulo neki su se dali u potragu da ih pronađu a neke su i oni pronašli pa sad u državi viče glasna manjina koja terorizira Hrvate kao da i nije bilo Domovinskog rata i uspostave demokracije. Iste face i iste narikače, iste optužbe i iste presude, doduše ne treba se zamarati nijansama nije to više verbalni delikt sad je to govor mržnje i pitanje političke korektnosti. Kako to ide u Hrvata!? Kada levičar (da ne kažem jugoslavenski nacionalist) kaše da treba Hrvata (jer je samo zato jer je Hrvat rigidni desničar) zatući to je demokratsko izražavanje mišljenja a kada Hrvat kaže da bi u svakoj normalnoj državi njezin represivni aparat svoje neprijatelje izveo na sud zbog veleizdaje tada Sud u Hrvatskoj prihvati optužnicu prozvanih i presudi u njegovu korist. Ovih se dana satrše hrvatski mediji prokazati moćnu hrvatsku desnicu i okomili se na jednog jedinog koji se kao takav usudio ući u Sabor i kao taka javno izreći ono što ušućena Hrvatska misli. Željka Glasnovića Glavu opet je zapalo što nitko ne će i nitko se ne usudi: sanjati Hrvatsku (slobodnu i lijepu).

Udbini spin doktori (oliti rvacki: oblikovatelji mnijenja) ovih dana također imaju veliku zadaću objasniti navodnim desničarima u Hrvata da im je Hasanbegović podmetnuto kukavičje jaje. Naime, naivni hrvatski desničari ne kontaju da Hasanbegović o BiH ima posve drukčije mišljenje od tih istih desničara. A to je ipak, unatoč tendenciji, samo dokaz da su na navodnoj hrvatskoj desnici pluralizam i razlike u mišljenju o pojedinim pitanjima ipak mogući i da samo na navodno hrvatskoj desnici postoje uvjeti za demokraciju (zajedništvo razlika). Ako tehnički ministar kulture i ima drukčije mišljenje o stanju u BiH drže navodni desničari (a zapravo državotvorni Hrvati) to nije pitanje u kojem on ima odlučujući glas neki su drugi ministri za to pozvaniji (recimo onaj vanjskih poslova) a da ne napominjem Predsjednicu (i predsjednika vlade) iako i njegovo mišljenje i kritički stav treba (što bi Hrvati, kad bi ih se pitalo, rekli) uobziriti. No (kad je u pitanju Hasanbegović i sva pompa oko njega i otvaranje manevarskog prostora da ga Plemki makne kad su Hrvati u pitanju i više je nego jasno), ono za što u prošloj vladi bijaše zadužen uredovao je upravo onako kako Hrvati misle da njihov ministar treba uredovati. I tu je sva tajna - udbi usprkos.

I tako izgleda da nam nema druge nego razgrtati velove kako bi se mogao iznova ugledati put izlaska kojim smo krenuli na koncu dvadesetog stoljeća. Iako je, mora se priznati, uistinu ostvaren moćan privid da bi čovjek u svemu ovom mogao izgubiti i posljednju nadu da ne zna da Boga ima, istina oslobađa a ljubav, unatoč svemu i svima, pobjeđuje.