Jure Zovko: Trg maršala Tita treba preimenovati u Trg zločinca Tita

Kada primjerice čujete naziv ulice «Fichtestraße», odmah vam postaje jasno u kojem dijelu grada se nalazite: u blizini vas je Hegelova ili Kantova ulica, odnosno Ulica smreke ili borova. Riječ «Fichte» je u njemačkom jeziku dvoznačna, pa može označavati smreku ili ime slavnog filozofa.

Imenovanje ulica prema pjesnicima s vremenom je prošireno na umjetnike, znanstvenike, političare i značajnije osobe. Kada je riječ o političarima, uvijek je vrijedilo pravilo u demokratskim državama da ulice ne dobivaju po njima nazive dok su gospoda još živa. U totalitarnim državama je bilo uobičajeno da se glavne ulice i trgovi nazivaju prema živućim vlastodršcima. Kao što je u Trećem Reichu većina glavnih trgova nosilo ime Adolf-Hitler-Platz tako su u komunističkoj Jugoslaviji glavni trgovi i aleje nazivani imenom maršala Tita.

Neki od političara rezolutno su bili protiv da se poslije njihove smrti po njima nazivaju ulice. Tako je legendarni utemeljitelj države Izraela David Ben-Gurion oporučno naredio da se po njemu ne smije nazvati nijedna izraelska ulica ili institucija u državi. Dvije godine nakon Ben-Gurionove smrti izraelska Vlada ipak se dosjetila kako poštivati oporučnu odluku Oca domovine, a istodobno mu odati priznanje pa je međunarodnu zračnu luku u Tel Avivu preimenovala u International Airport Ben-Gurion.

Budući da trenutačno boravim u Njemačkoj na Sveučilištu u Münsteru, upoznat sam sa svim kontroverzama oko (pre)imenovanja glavnog trga u ovom gradu. Odukom gradskog vijeća od 12. ožujka 2012. središnji trg, nazvan prije 85 godina prema predsjedniku Weimarske Republike Paulu von Hindenburgu, preimenovan je u „Schlossplatz". Obrazloženje gradonačelnika Markusa Lewea, inače člana Demokršćanske stranke (CDU), glasilo je jednostavno: Hindenburg je kao predsjednik Weimarske Republike suodgovoran za dolazak Hitlera na vlast. Šest mjeseci kasnije pokrenuta je inicijativa građana da se vrati stari naziv „Hindenburgplatz" pa je gradonačelnik raspisao referendum. Gotovo 60 posto građana izjasnilo se protiv staroga naziva „Hindenburgplatz". Ostao je „Schlossplatz".

Analiziramo li argumente „pro i contra", postavlja se pitanje je li gradsko vijeće Münstera postupilo preoštro u donošenju odluke o promjeni naziva glavnoga trga. General feldmaršal Paul von Hindenburg (1847-1934) stekao je aureolu nedodirljivosti u Prvom svjetskom ratu na istočnoj fronti. Proslavio se u bitki kod Tannenberga (26. do 30. kolovoza 1914.) u kojoj je zarobljeno stotinjak tisuća ruskih vojnika. Ruski nobelovac Aleksandar Solženjicin opisao je ovu bitku u svom romanu „Crveni kotač" kao početak kraja jednoga imperija i dolazak novoga. Nered i totalni kaos u ruskoj carskoj armiji bit će jedan od glavnih razloga za nastanak Oktobarske revolucije 1917. godine. Paul von Hindenburg je bio također najzaslužniji za sklapanje Brestlitovskog mira 3. ožujka 1918. s novom boljševičkom vlašću u Rusiji u kojem su se ruski revolucionari na čelu s Lenjinom, odrekli četvrtine svoga teritorija, izgubili tri četvrtine rudnika i željezne industrije.

Tovarišu Lenjinu je u tom trenutku očito bilo važnije sačuvati vlast nego ruski teritorij. Von Hindenburg je također najzaslužniji za sklapanja Versajskog mira s državama Antante, koliko god on bio nepovoljan za Nijemce. Jedini je on mogao nagovoriti Kaisera Wilhelma II da odstupi s trona. Von Hindenburg ima također velike zasluge za stvaranje Weimarske Republike, odnosno u sprječavanju uvođenja diktature proletarijata u Njemačkoj po uzoru na onu u Rusiji.

Nakon smirivanja stanja i uspostave demokratske vlasti von Hindenburg se 1919. godine po drugi put povlači u mirovinu. Nakon smrti prvog njemačkog predsjednika Friedricha Eberta 1925. Bavarska narodnjačka stranka (Bayerische Volkspartei, BVP) uspjela je nagovoriti protestanta von Hindenburga da prihvati kandidaturu za predsjednika države u drugom krugu izbora što je on učinio, pobijedivši zajedničkoga kandidata Centra (Zentrum) i ljevice, uvjerenoga katolika Wilhelma Marxa.
Von Hindenburg započinje novu političku epohu u svojim poznim godinama. Sedam godina kasnije na izborima za predsjednika države von Hindenburg ima za protukandidate Adolfa Hitlera i šefa Komunističke partije Njemačke (KPD) Ernsta Thälmanna. Von Hindenburg pobjeđuje uvjerljivo s 53 posto glasova, Hitler dobiva zapaženih 36,8. Na parlamentarnim izborima za Reichstag 31. srpnja 1932. Hitlerova NSDAP je dobila 37,4. posto glasova.

Unatoč velikom pritisku njemačkih industrijalaca, von Hindenburg odbija dati Hitleru mandat za sastav nove vlade nego to prepušta Franzu von Papenu, no njegova vlada stručnjaka pada nakon pet mjeseci. Von Hindenburg nije želio ponovno dati Hitleru mandat za sastav Vlade, nego to prepušta časniku Kurtu von Schleicheru. No njegova Vlada, sastavljena također od izvanstranačkih eksperata, nije izdržala ni dva mjeseca. Izložen novim pritiscima industrijalaca i medija von Hindenburg na kraju popušta i prepušta Hitleru 30. siječnja 1933. sastavljanje nove vlade.

Znakovito je da je u prvom sastavu Hitlerova vlada imala samo četiri ministra iz nacističke partije NSDAP. Nepunih mjesec dana nakon dolaska Hitlera na vlast radikalne pristaše Komunističke partije Njemačke (KPD) pale Reichstag (27. veljače), a Hitler to koristi kao povod za učvršćivanje vlasti i počinje s progonom njemačkih komunista. Von Hindenburg je dan kasnije potpisao Uredbu o zaštiti naroda i države čime je pripremio put za Hitlerovo postupno uvođenje diktature i dokidanje demokracije, što je zapravo i ostvareno nakon von Hindenburgove smrti 2. kolovoza 1934. kada je njemačka vojska (Reichswehr) položila prisegu Adolfu Hitleru.

Nakon svega navedenoga, opravdano se postavlja pitanje je li pravedno i korektno prigovoriti osamdesetosmogodišnjem starcu suodgovornost za propast Weimarske Republike i dolazak Hitlera na vlast. Znakovito je da je prijedlog za preimenovanje glavnoga trga u Münsteru došao iz redova konzervativnih demokršćana. Može li se sud današnjega poimanja demokracije i njezine primjene u praksi primijeniti na razdoblje najveće krize u povijesti Njemačke kada je von Hindenburg bio predsjednik države? Jesu li povijesne zasluge Paula von Hindenburgove ipak veće od njegovih propusta i loših poteza? Nesporna je činjenica da je von Hindenburg ipak do zadnjeg trenutka pokušavao spriječiti Hitlerov dolazak na vlast. Postavlja se pitanje je li u zadnjoj godini svoje vladavine mogao nazrijeti sve negative posljedice koje će kasnije donijeti Hitlerov režim?

Usporedimo li razloge preimenovanja von Hindenburgova traga sa situacijom u Hrvatskoj, onda se s punim pravom nameće pitanje zašto jedan od najljepših i najpoznatijih trgova nosi od 1946. godine ime diktatora s najdužim stažom u hrvatskoj povijesti: Trg maršala Tita? Prije toga je taj isti trg bio nazvan po jugoslavenskom diktatoru Aleksandru Karađorđeviću (1927.-1941.).
Gradonačelnik Milan Bandić, koji je poznat po tome da prije podne nosi Stepinčevu svijeću, a poslije podne Titovu petokraku, godinama se oglušuje na inicijativu građana da se promjeni naziv Trg maršala Tita. Građanska inicijativa "Krug za trg" kojoj pripadaju ugledna imena iz hrvatske kulture i znanosti koja s punim pravom ističu kako je sramota za suvremenu demokraciju da jedan od najljepših trgova nosi ime čovjeka koji je odgovoran za poslijeratna masovna ubojstva, progone pristaša demokracije, uvođenje diktature i uspostavu jednopartijskoga jednoumlja.

U više navrata u svojim kolumnama sam isticao da je Diktator sa Dedinja Josip Broz Tito uvršten u top ten svjetskih zločinaca i ubojica.
Profesor uglednoga američkoga sveučilišta Stanford, Piero Scaruffi, još

je u listopadu 2008. u studiji »The worst genocides of the 20th Century« na temelju statističkih analiza uvrstio Josipa Broza Tita među deset najvećih zločinaca u 20. stoljeću. Scaruffi tvrdi da je među građanima RH najomiljeniji Hrvat Drug Tito odgovoran za ubojstvo najmanje 570 000 ljudi. Ovo prestižno 10. mjesto među najvećim zločincima 20. stoljeća trebalo bi biti ozbiljni povod za razmišljanje hrvatskim povjesničarima o reviziji lika i djela najpopularnijega Hrvata. Scaruffijevu znanstvenu studiju hrvatski su povjesničari i uvaženi medijski analitičari uglavnom tumačili kao akademsku osvetu diktatoru sa Dedinja zbog progona Talijana iz Istre i Dalmacije.

Do gotovo identičnih rezultata već ranije je došao njemački povjesničar i sociolog sa sveučilišta u Bremenu, Gunnar Heinsohn u svojoj knjizi »Lexikon der Völkermorde« (1998.) iznoseći daleko veći broj ubijenih za koje je odgovoran Tito. Desetljećima su u hrvatskoj historiografiji svjesno prešućivani zločini Titovih partizana nad talijanskim i njemačkim stanovništvom pred sami završetak rata ili neposredno nakon rata. Ovaj pogrom je najčešće tumačen kao legitimni dio Narodnooslobodilačkoga rata.

Ako gradonačelnik Zagreba doista inzistira na tome da nekadašnji Sveučilišni trg (1888-1919) odnosno Kazališni trg (1945-46) i dalje nosi ime Josipa Broza Tita, onda bi taj trg, sukladno najnovijim znanstvenim istraživanjima, ipak trebalo nazvati pravim imenom, kao što se to u demokratskim društvima ustaljeno i čini: "Trg zločinca Tita".
Znakovito je da nijedan rektor Sveučilišta u Zagrebu od uspostave demokracije nije podnio Senatu zahtjev za povratak starog dobrog naziva "Sveučilišni trg". Je li jedan od razloga ove pasivnosti u akademskim krugovima sadržan u činjenici da na sveučilištu nije bilo lustracije?

Autor: Jure Zovko/dnevno.hr