Jure Zovko: Moral socijalističkoga naslijeđa – u očekivanju demokracije

...u svakodnevnoj praksi gotovo i ne primjećuje, ali je ipak intenzivno prisutan na političkim tribinama i crkvenim propovjedaonicama. Desperatni su građani očito prestali vjerovati da bi političari mogli jednoga dana postati uzori i moralne vertikale društva. U odabiru budućih političara na vlasti hrvatski se građani zasigurno neće više ravnati prema kriterijima moralnosti. No, unatoč tome, političari nas ne prestaju uveseljavati uobičajenim moralnim naracijama, pogotovo kada netko od njihovih kolega iz drugog tabora na vlasti ostvari uspješnu transakciju novca iz državnog proračuna u vlastiti džep. Uobičajena podjela na političku ljevicu i desnicu na našim prostorima nije zasnovana na odnosu političkih stranaka prema kapitalu i socijalnoj odgovornosti u društvu, niti prema liberalnom ili konzervativnom svjetonazoru, nego prema intenzitetu otuđivanja društvenoga kapitala. U pravilu, na hrvatskoj društvenoj sceni, još uvijek vlada uvjerenje da bi «domoljubna» desnica trebala imati veća prava na transakcije društvenoga kapitala na privatne žiro-račune. U protekle dvije godine hrvatska ljevica je dokazala da nimalo ne zaostaje za svojim političkim rivalima u pogledu pljačke državne imovine.

Ulaskom u Europsku uniju hrvatska je vrhuška bila prisiljena reformirati svoje zakonodavstvo i uskladiti ga sa suvremenim europskim stečevinama, a građani RH nekako su se ponadali da će se moralna praksa, koja je sastavni dio europske politike, početi pojavljivati i u svakodnevnom životu hrvatskih političara. Nažalost, to se nije dogodilo. Novim europeiziranim zakonodavstvom samo je povećan jaz između krute stvarnosti i idealizirane legislative.

Kada se na dosadnoj i monotonoj političkoj sceni pojavi neka nova zvijezda, možemo mirne duše konstatirati da se u pogledu pridržavanja životnih formi moralnosti situacija neće supstancijalno promijeniti. Odluka medicinskog tajkuna Nikice Gabrića da krene u političke vode u trenutku kada su hrvatska Vlada i oporba jednako nepopularne među hrvatskim građanima, na prvi pogled izgleda kao pametan i promišljen potez. Međutim, pogledamo li pod povećanom dioptrijom politički program najpoznatijeg hrvatskog oftalmologa i osoba okupljenih oko njegova Nacionalnog foruma, moći ćemo lakonski konstatirati: ništa novoga, osim još jedan liječnik više u politici. Naprotiv, ostaje zapravo samo neodgovoreno pitanje koje muči hrvatske građane, zašto, naime, liječnici i dalje žude za politikom i vide u njoj ostvarenje smisla svoga poziva? To više nije tema za političke analize nego za psihoanalitičke prosudbe. No u Gabrićevu slučaju dovoljan je i letimičan pregled njegovih postupaka pa će nam postati jasno u čemu je tajna njegova političkog angažmana. Gabrić je krenuo u politiku jer je namirisao mogućnosti širenja svoga gospodarskoga carstva u sferi zdravstvenoga turizma. U Hrvatskoj je i vrapcima na krovovima jasno da nema pravoga biznisa bez političkoga pokrića. Svoju političku kampanju Gabrić je započeo prozivanjem predsjednika Hrvatskog liječničkoga sindikata, dr. Ivice Babića da je lažni ratni invalid. Gabrić tvrdi da je u posjedu dokumentacije iz koje je razvidno da je čelnik Hrvatskog liječničkog sindikata lažni ratni invalid te da je dvadesetak godina protuzakonito dobivao povlaštenu mirovinu ratnih invalida. U akciju je odmah stupilo Državno odvjetništvo i zatražilo Babićevo uhićenje, a Županijski je sud odlučio da dr. Babić ostane u jednomjesečnom pritvoru. Gospodin Gabrić nam ipak duguje objašnjenje zašto je više o deset godina šutio o lažiranoj dokumentaciji čelnika Hrvatskog liječničkog sindikata, a javnost je informirao tek u trenutku kada je odlučio predstaviti svoj politički program. Tako smo tek nakon Gabrićeva otkrića saznali da Babić posjeduje pet kafića u Virovitici i da je primao državnu plaću u iznosu od 30 tisuća kunića? Koliko hrvatski građani nakon ovakve političke inauguracije mogu još vjerovati u čestitost novokomponiranoga političara s liječničkom diplomom i Hipokratovom prisegom?

U Ženevskoj deklaraciji Svjetskog saveza liječnika iz 1948. godine aktualizirana Hipokratova prisega podrazumijeva da se liječnik obvezuje svoj život staviti u službu humanosti, a svoje zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Primarna liječnička briga ostaje zdravlje pacijenta, a pri obavljanju liječničke dužnosti posve je irelevantna vjerska, nacionalna ili politička pripadnost pacijenta. Liječnik ne smije ni pod prijetnjom smrti koristiti svoja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Kada se sjetimo brojnih liječnika u politici i njihovih afera, od Ivića Pašalića do Mate Granića, Andrije Hebranga, Dade Milinovića, Miranda Mrsića i Rajka Ostojića, postavlja se pitanje što je od Hipokratove prisege ostalo u njihovom političkom djelovanju. Je li bijeg iz medicinske struke u politiku zapravo oproštaj liječnika od služenja humanosti i upuštanje u novu životnu formu političkog angažmana gdje moral, humanost i civiliziranost ne predstavljaju značajan segment života.

Možemo li nakon svega vjerovati još jednom liječniku koji je krenuo u politiku da su svi oni pošteni ljudi, naravno osim čelnika Hrvatskg liječničkoga sindikata. A dr. Babić je bio također pošten čovjek sve dok se zbog štrajka nije zakačio s ministrom zdravlja. Dok se udarna vijest o korumpiranom čelniku Hrvatskog liječničkog sindikata vrti u medijima, možemo također pročitati da čestiti oftalmolog Gabrić uspješno vrti i svoj biznis i multiplicira svoje poslovno carstvo. S medijskim mogulom Ninoslavom Pavić, koji prema medijskim napisima duguje državi 600 milijuna kuna neplaćenoga poreza, te bivšim šefom socijalističke omladine Stipom Oreškovićem novokomponirani političar Gabrić gradi veliki poslovni kompleks Centar Vrbani.

U tom kontekstu gledano, pomoćnik ministra financija Branko Šegon, policajac u institucijama državnih financija, nije nikakva neobična pojava na hrvatskom političkom obzoru. Gospon Šegon se samo ravnao po socijalističkom načelu "snađi se druže" koje je naučio kao milicioner u komunističkom sistemu. Njegova smjena s mjesta dužnosnika u Vladi nije uslijedila kao rezultat postojanja morala među političarima, nego kao ustupak revoltiranom biračkom puku koji nakon dvije godine želi vidjeti giljotinu na djelu. Kada je riječ o moralu u politici, u pravilu stradavaju sitne ribe, dok su velike ribe partneri moralne kooperacije u moru političke korupcije. U tom smislu se možemo samo zavaravati da će predsjednik Vlade Milanović smijeniti i ministra koji je najnepoželjniji kod hrvatskih poduzetnika. Ipak je Linić važan kotač u političkoj vrhušci koja je značajni etablišment socijalističkog partijskog naslijeđa.

Jure Zovko/dnevno.hr