Jure Zovko: Moć pravoslavlja: Povratak istinitoj religiji

...s većinskim pravoslavnim stanovništvom nakon prestanka Hladnoga rata i pada Berlinskoga zida neće više imati značajniju ulogu na svjetskoj političkoj sceni. Huntington smatra da će se sukob civilizacija u budućnosti odvijati između zemalja zapadnjačke liberalne civilizacije, država islamskog konzervativizma i azijskog kulturnoga svjetonazora. Zapadnim svijetom dominirat će i dalje u 21. stoljeću Sjedinjene Američke Države, azijskim Kina, dok je još uvijek nejasno koja će se islamska država nametnuti kao vodeća velesila u muslimanskom svijetu. Huntington vidi Hrvatsku kao granicu zapadnjačke civilizacije, a pravoslavne zemlje na čelu s Rusijom kao "slijepo crijevo" na razmeđu Europe i Azije. Prema Huntingtonu čak ni Grčka, unatoč svojoj povijesnoj ulozi u kreiranju europske kulture, danas više ne pripada zemljama zapadne civilizacije.

U prilog Huntingtonovoj tezi ide činjenica da nakon sloma Sovjetskoga saveza, kao svjetske velesile, vodeći ruski intelektualci i političari na čelu s moćnim Putinom više ne žele ostvariti priključak na zapadnjački liberalizam, nego se vraćaju svojoj tradiciji pravoslavlja. Autori koji su na poseban način isticali i naglašavali neprolaznu vrijednost pravoslavlja, nadmoć vjere nad povijesnim događanjima, kao primjerice F. M. Dostojevski, Vasilij Vasilievič Rozanov, Pavel Alexandrovič Florenski, Aleksandar Solženicin, Nikolaj Berdjajev, danas su u Putinovoj Rusiji postali veoma poželjno štivo. Na drugoj strani zagovornici Oktobarske revolucije koji su nastupali i kao propagatori socijalizma, pisci poput Maksima Gorkoga, Mihaila A. Šolohova, Vladimira Majakovskog, padaju sve više u drugi plan, unatoč velikim književnim zaslugama i neospornom umjetničkom talentu. Oštri kritičari boljševičkoga totalitarizma, kao primjerice Solženicin, Berdjajev i Florenski vidjeli su kontinuitet povijesnoga djelovanja od Hegelovog revolucionarnoga liberalizma, Marxove ideje socijalističke revolucije i besklasnoga društva do Lenjinova modela socijalizma i elektrifikacije Sovjetskog saveza. Kritika liberalističko-ateističke ideologije Zapada u pravilu je završavalo analizom Staljinove diktature dijalektičkoga materijalizma koja je predstavljala završetak procesa otuđenja od kršćanskih korijena. Veliki su ruski disidenti i protivnici Oktobarske revolucije vidjeli u Staljninovim čistkama ponavljanje terora Jakobinaca. Ponovno se u ime slobode, pravednosti i jednakosti kažnjavalo protivnike revolucije, neposlušnike i kritičare režima. Sama činjenica da je Marxov sud o religiji kao "opijumu naroda" postao službeni svjetonazor u državama realnoga socijalizma dala je povoda protivnicima totalitarnoga režima da u religiji pronađu novu soteriološku dimenziju koja će ih izbaviti iz doline suza boljševičke diktature i pomoći da pretrpe dugogodišnja izgnanstva u Sibiru.

Znakovito je da je Dostojevski u svojim romanima uvijek iznova upozoravao da je ideje revolucije pogrešna derivacija zapadnjačkoga kršćanstva. Francuska revolucija je sekularizirana forma neuspjeloga ostvarenja kršćanskih ideja slobode, jednakosti i bratstva. U poznatoj priči o Velikom inkvizitoru iz romana "Braća Karamazovi" Dostojevski obrazlaže zašto je u jeku inkvizicije u španjolskoj Sevilli Isus Krist smatrao potrebnim ponovno doći na svijet. Red koji je u 16. stoljeću nakon Reformacije pomoću inkvizicije ponovno uspostavila Družba Isusova unutar Rimsko-katoličke Crkve nije više mogao trpjeti ni Spasitelje na Nebesima. Poruka koju Dostojevski šalje svojim čitateljima kristalno je jasna: spasonosno svjetlo kršćanstva može doći samo od pravoslavlja. Zapadna varijanta rimsko-katoličkoga kršćanstva u svojoj je srži korumpirana sekularizmom, idejom cezaro-papizma i materijalizma. Gotovo svi prominentni ruski mislitelji prihvatili su poruku Dostojevskoga iz Velikog inkvizitora kao novu misiju u stoljeću katastrofa kada su uz bok Hitleru izašli iz šinjela Oktobarske revolucije najveći krvnici i zločinci od Staljina do Druga Tita. Revolucionarnoj pravednosti proizašloj iz ideja zapadnjačkog sekularizma mislioci koji se nadovezuju na tradiciju pravoslavlja nude teokratski model Božje pravde i spasenja.

Nikolaj Berdjajev, najznačajniji ruski egzistencijalist u 20. stoljeću, napisao je u svom zadnjem spisu "Istinito pravoslavlje", koji se može pročitati na mrežnoj stranici Srpske pravoslavne Crkve, da jedino pravoslavlje nudi vječnu istinu. Katoličanstvo i protestantizam kao heretičke devijacije pravoslavlja nepopravljivo su zahvaćene virusom temporalnosti. Dok je katoličanstvo religija autoritarnosti, a protestantizam individualnosti, pravoslavlje je jedino sačuvalo dubinsku dimenziju religiozne spiritualnosti vežući se tako na izvornu kršćansku zajednicu. Samo u pravoslavlju vjernici osjećaju da su spiritualno dio Kristovog tijela, nevidljive Crkve, koja se očituje u očuvanje ortodoksne tradicije, pravog istinitoga nauka. Dok je pravoslavlje ostalo vjerno patrističkoj teologiji i njezinim vjerodostojnim učiteljima, katoličanstvo se već u epohi skolastike dobrano sekulariziralo. Vodeći katolički teolog i filozof, Toma Akvinski, po mišljenju Berdjajeva, jamačno je pridonio sekularizaciji kršćanstva integracijom Aristotelove filozofije u kršćanski nauk. Za razliku od izvanjske slobode koja se javlja kod Augustina i protestantskih filozofa i teologa, ruski pravoslavni mislioci stavljaju naglasak na nutarnjoj slobodi koja se očituje kao sloboda duha unutar duhovnog tijela pravoslavne Crkve.

Ovaj odlučni otpor zapadnjačkom liberalizmu vidljiv je kod najznačajnijega ruskog političara, Vladimira Putina, koji se nakon dugogodišnje aktivnosti u KGB-u vratio u krilo pravoslavlja. U Rusiji se danas ne postavlja pitanje o obavještajnoj angažiranosti predsjednika države u vremenu komunističkoga totalitarizma. Zahvaljujući Putinu, pravoslavna religija u Rusiji nije više samo osobna nadgradnja nego konstitutivni segment društva i supstancijalna odredba ruske državnosti, čuvateljica ruskih vrijednosti. Ne začuđuje da su u zemljama pravoslavlja, liberalne životne forme gay lifestyle nepoželjna pojava, a u Rusiji čak zakonom zabranjene. Neshatljivo je kako je danas u Hrvatskoj u konzervativnim krugovima Putin zadobio daleko veće simpatije od njemačke kancelarke Angele Merkel.

Milorad Pupovac, političar s najdužim političkim stažom u Republici Hrvatskoj, također je vješto vremenite ideje socijalističke revolucije i radničkog samoupravljanja zamijenio vječnim pravoslavljem, postavši tako njegovim vjernim promicateljem. Sve dolazi i prolazi, ali pravoslavlje vječno ostaje u svojoj istinitosti. Ta vječnost je posebno vidljiva u čestitci patrijarha Irineja, prvoga čovjeka Srpske pravoslavne Crkve koji na situaciju u Hrvatskoj gleda još uvijek sub specie aeternitatis, dakle iz perspektive vječne istine pravoslavlja. Svoju božićnu poruku "Mir Božji. Hristos se rodi!" srpski patrijarh je uputio "svoj braći i sestrama u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, na Kordunu i Baniji, koji ponovno doživljavaju, kao i prije 20 godina, progone i stradanja zbog svog imena, pisma i jezika." Ergo, za prvog čovjeka Srpske pravoslavne Crkve nema registriranih povijesnih događanja u posljednjih četvrt stoljeća. Republika Hrvatska kao država uopće ne postoji.

Duboko impresioniram vječnom istinom pravoslavlja, ozbiljno razmišljam vlastitu temporalnu kontingentnost i krhkost, proizišlu iz katolicizma, koja je dodatno inficirana protestantskim individualističkim liberalizmom, zamijeniti vječnim transtemporalnim pravoslavljem. Kako to ostvariti u Republici Hrvatskoj? Nemoguća misija. U slučaju obraćenja na pravoslavlje, pravu i istinitu formu kršćanstva, morao bih također promijeniti nacionalnost. Ako bih, ne dao Bog, inzistirao na formiranju "Hrvatske pravoslavne Crkve", to bi već bilo ravno ustaškom zločinu, jer takvo nešto je postojalo samo u NDH. Vječna istina pravoslavlja, ostat će za mene, nažalost, neostvareni san. Ostatak života proživjet ću u vrtlogu vlastite kontingentne zbunjenosti i religijske nedorečenosti, uvjetovane zapadnjačkom liberalnom tradicijom kojoj pripadam.

Piše: Jure Zovko/dnevno.hr