Jure Zovko: Jugoslavenstvo ili srednjoeuropski kulturni identitet

Razloga je mnogo, a jedan od glavnih svakako je da hrvatsku vanjsku politiku u zadnjih petnaestak godina kreira i programira britanski Foreign Office. Ova nekoć moćna imperijalistička institucija britanske vlade osnovana je 1782. godine s intencijom da promiče britanske kolonijalističke interese u svijetu. Neposredno po završetku Prvog svjetskog rata britanski imperij je po načelu "divide et impera" gospodario nad četvrtinom teritorija zemaljske kugle. Čuvena pjesma "The White Man's Burden" ("Teret bijeloga čovjeka") britanskoga nobelovaca Josepha Rudyarda Kiplinga poslužila je kao moto zapadnim kolonizatorima i imperijalistima da osvajanjem donesu svjetlo u tamni orijentalni vilajet, odnosno da svojom civilizacijom prosvijetle kulture primitivnih naroda u osvojenim kolonijama. Duh imperijalističkoga kolonijalizma ostao je unatoč političkom fijasku do današnjega dana temeljna odrednica britanskoga Foreign Officea.

Danas se britanski Foreign Office uglavnom dodvorava američkom State Departmentu, postavši vjerni vazal njihove vanjske politike pa je sukladno tome primarno fokusirao svoju djelatnost na razbijanje Europske unije i destrukciju novog političkoga poretka, uspostavljenoga nakon Mirovne revolucije i pada Berlinskoga zida. Izjava sadašnjeg britanskog ministra vanjskih poslova, Williama Haguea, da je jedinstvena europska valuta euro najveća ludost modernoga doba o kojoj će se stoljećima pisati kao "spomeniku kolektivne gluposti" samo potvrđuje što zapravo danas znači britansko članstvo u Europskoj uniji. Britanci su 1973. godine ušli u EU s intencijom preuzeti vodstvo u Uniji ili je totalno uništiti. Nije im uspjelo ni jedno ni drugo, a njemačke ugledne novine kao primjerice Frankfurter Allgemeine, Süddeutsche Zeitung, Der Spiegel, s vremena na vrijeme ironijski postave pitanje "Je li Velika Britanija još uvijek članica Europske unije?"

Kada je riječ o Hrvatskoj, važno je istaknuti da se britanski Foreign Office zdušno zalagao za stvaranje jugoslavenske kraljevine poslije Prvog svjetskoga rata i komunističke federacije po završetku Drugog svjetskoga rata. Kada je njihova balkanska tvorevina bila na izdisaju, Foreign Officea se uz podršku američke diplomacije uporno zalagao za opstanak krnje jugoslavenske federacije bez Slovenije. Plan posljednjega američkoga veleposlanika u SFRJ, Warrena Zimmermana bio je nakon desetodnevnoga rata u Sloveniji balzamirati leš bivše Jugoslavije i sačuvati okrnjenu državu bez Slovenije. To je, zapravo, samo potvrda koliko je američka birokracija u State Departmentu bila nesposobna procijeniti aktualno stanje stvari u državi koja je pucala po šavovima. Warren Zimmermann je u svojoj knjizi "Origins of a Catastrophe: Yugoslavia and Its Destroyers" (1996) opisao američku bezuspješnu borbu za očuvanjem Titove ostavštine, ali je istodobno pokušao događanja nakon pada Berlinskoga zida protumačiti kao trijumf američkoga liberalizma.

Budući da je predsjednik Tuđman dobro znao da iz britanske političke kuhinje dolazi glavna prijetnja hrvatskoj samostalnosti, tražio je saveznike u državama srednjoeuropske regije, a u svojim je govorima neprestano isticao da je Hrvatska srednjoeuropska zemlja. Naime Austrija i Mađarska, s kojima je Hrvatska dijelila zajedničku političku i kulturnu povijest gotovo cijelo drugo tisućljeće, bile su, uz Njemačku, najveći zagovornici osamostaljenja Hrvatske. Kasnije su zdušno podržavale primitak Hrvatske u euro-atlantske integracije. Odlaskom predsjednika Tuđmana s političke pozornice ponovno je na Pantovčaku zaživjela politika britanskoga Foreign Officea. Na predsjedničkim je izborima pobijedio britanski kandidat uz žestoku podršku njihovih obavještajnih službi. Britanski obavještajci rovarili su bez ikakvog pardona po hrvatskim neetabliranim obavještajnim službama (POA i SOA), a transkripti pokojnoga predsjednika Tuđmana objavljivani su po hrvatskim novinama kao razgovori kumica na placu bez ikakve kontrole i poštovanja prema instituciji predsjednika države. Danas pod jakim utjecajem diplomatske mašinerije britanskoga Foreign Officea u Predsjednikovu uredu na Pantovčaku djeluje Josipovićev kreator vanjske politike, politolog Dejan Jović, koga je beogradski Blic uvrstio među 10 najmoćnijih Srba u svijetu.

U britanskoj političkoj kuhinji skovan je neposredno nakon Tuđmanove smrti, po uzoru na drveno željezo, novi politološki pojam "Zapadnoga Balkana" kojim se trebalo objediniti sve zemlje bivše Jugoslavije bez Slovenije uključujući i Albaniju. Na inzistiranje britanske i francuske diplomacije prvi samit zemalja Zapadnoga Balkana održan je 24. studenoga 2000. godine upravo u Zagrebu. Bio je to najveći skup svjetskih državnika u Hrvatskoj. Priča o regionalnim integracijama na području bivše YU države dobila je novi kontekst i novu političku dimenziju. Ponovnim dolaskom HDZ-a na vlast učinjen je, uz potporu njemačke i austrijske diplomacije, veliki zaokret u vanjskoj politici približavanja Europskoj uniji. No, tek je primitkom Hrvatske u NATO 1. travnja 2009. godine - nije riječ o prvoaprilskoj šali - razbijen mit o zapadno-balkanskim integracijama. Ulaskom u Europsku uniju udaren je posljednji čavao u lijes "metafori" Balkana koja je dominirala našim prostorima cijelo 20. stoljeće. Neostvarena politička naracija "Zapadnoga Balkana" zadobivat će novo kulturno obilježje. Jugoslavensko kulturno pamćenje zaživjelo je u hrvatskim medijima nakon dolaska na vlast Kukuriku-koalicije. Premijer će, doduše, reći da nismo više «guske» koje srljaju u balkansku maglu, ali smo «Airbus u magli». Važno je da je «magla svuda oko nas», kao što pjeva Josipa Lisac. U kulturološkom polgedu još uvijek smo bliže Balkanu nego srednjoeuropskoj tradicji.

Zašto ni četvrt stoljeća nakon osamostaljenja Hrvatske nismo uspjeli afirmirati srednjoeuropski kulturni identitet? Neosporna je činjenica da se srednjoeuropski kulturni identitet osjeti na svakom koraku u Hrvatskoj, od arhitekture, književnosti, glazbe pa do kulinarskih umijeća. Glavni trgovi u sjevernom dijelu zemlje nose prepoznatljivi pečat srednjoeuropskoga kulturnoga štiha. Vodeći hrvatski arhitekti i urbanisti, Milan Lenuci, Hermann Bollé, Friedrich von Schmidt, Viktor Kovačić, Vjekoslav Bastl, Hugo Ehrlich, Egon Steinmann, školovani su uglavnom u Gracu i Beču, a njihovo stvaralaštvo nadahnuto je idejama bečke moderne arhitekture. Hrvatski skladatelji klasične glazbe, Vatroslav Lisinski (Ignatius Fuchs), Ivan pl. Zajc, Ferdo Livadić, Blagoje Bersa, Dora Pejačević, Franjo Krežma, Rudolf Matz, Boris Papandopulo bili su također inspirirani opusom umjetnika iz srednjoeuropskog kulturnoga kruga. Srednjoeuropski duh dominirao je kod većine hrvatskih književnika iz razdoblja moderne. Milan Begović, jedan od najizvođenijih hrvatskih dramaturga u inozemstvu, vješto je adaptirao u svoja djela temeljne ideje bečke moderne i Freudove psihoanalize. Slično se može reći i za Vladimira Vidrića, koji je studirao u Beču, da je u svojim pjesmama pisao pod utjecajem bečkoga ekspresionizma. Duh dekadentnosti bečkoga "Fin de siècle" vidljiv je posebice kod pjesnika Janka Polića Kamova. Stvaralaštvo Miroslava Krleže neobjašnjivo je bez konteksta austrijskoga duha ekspresionizma koji je prepoznatljiv u njegovim novelama, dramama i romanima između dva rata.

Koliko će još vode sa Zapada proteći Dunavom dok naši teoretičari kulture i književnosti, povjesničari i historičari umjetnosti konačno ne shvate da Hrvatska ipak nije Balkan, nego da je tijekom povijesti agresija na Hrvatsku najčešće dolazila s Balkana. Sve dok se ne riješimo balasta ovoga balkanskoga nasljeđa koje je u proteklih sedam desetljeća ostavilo jak pečat na naš kulturni životni svijet, još uvijek će u našoj javnosti lebdjeti slika idilične balkanske Federacije koja je stradala kao žrtva nacionalizma njezinih političara. U godini 2014. prisjećat ćemo se atentata Gavrila Principa na austro-ugarskoga prijestolonasljednika koji je inicirao civilizacijski krah u kojemu smo preko noći napustili svijet zapadnjačke kulture i preselili se u balkansku krčmu, gdje se nametnuo novi životni stil bizantskog komunitarizma. Četvrt stoljeća nakon raspada balkanske federacije još uvijek osjećamo na vlastitoj koži posljedice toga svjetonazora. Hrvatski narod je 1918. godine olako žrtvovao svoj slobodarski duh koji je stoljećima razvijao u sklopu srednjoeuropskoga kulturnog identiteta i postao u proteklih 70-ak godina dio balkanskoga čobanca. Previše se poetiziralo balkansku političku krčmu u kojoj su se nepredvidljivo gasila svjetla uma i razboritosti, a vladao zakon kame i kubure. Idila o balkanskoj životnoj formi «miroljubive aktivne koegzistencije» koju je nekoć lansirao zločinac iz Kumrovca i diktator s Dedinja još uvijek dominira u Milanovićevom i Josipvićevom uredu. Tu nije samo pitanje hoće li na našem kulturnom obzoru biti ofucani narodnjaci iz jugoslavenskoga miljea, «Žikino kolo» ili bečki valcer, nego je primarno pitanje hoće li vladati liberalni duh srednjoeuropskoga pluralizma ili unitarnost balkanskoga marifetluka. Puno će toga ovisit o nastavnim programima za osnovne i srednje škole na temelju kojih će budući naraštaji učenika formirati svoju sliku i sud o Srednjoj Europi i brdovitom Balkanu. Do sada je sve bilo kao da smo još u Jugoslaviji.

U trenutcima dok sam završavao ovu kolumnu, stigla mi je božićna čestitka iz Jovanovićeva ministarstva znanosti. Obavijestili su me da moj bilateralni projekt s Austrijom «Filozofija religje na tragu Hegela - Socijali i kulturni proseci transformacije u Srednjoj Europi», koji sam pripremio s bečkim kolegom Kurtom Appelom, nije prihavaćen za financiranje. U obrazloženju je navedeno da zbog velikog broja izrazito kvalitetnih prijava povjerenstvo nažalost nije odobrilo novčanu potporu mome projektu. Očito se ministru Jovanoviću, koji u javnosti slovi kao pošten čovjek, srednjoeuropski kulturni identitet ne uklapa baš najbolje u njegov svjetonazor. Ministrov ekspertni tim očito smatra da ima važnijih stvari od relevantnosti srednjoeurposkog kulturnoga identiteta.

Autor: Jure Zovko/dnevno.hr