Josip Milić: Nisu živi svi što hodaju, niti su mrtvi svi koji u grobu leže

To je lažna, đavolska, patvorena poniznost. Nije ponizan onaj koji dopušta da ga drugi zlostavlja i ponižava, da vrši nad njim mobbing na poslu.

Nakon prošlotjednoga komentara o karizmaticima i svojevrsnoga zaključka pape Franje kako su najveće karizme koje od Boga možemo dobiti darovi poniznosti i molitve, obratio mi se jedan prijatelj koji se ne slaže s rečenim. On tvrdi da bi, u slučaju kada bi svoju poniznost iskazivao na poslu, bio, kako on reče, omalovažavan i ponižen. To me potaklo dodatno raščlaniti temu o poniznosti koju sam prošli put načeo. Ponizan nipošto ne znači naivan. Mnogi od nas smo obilazeći ovih dana grobove najmilijih pokušali podvući crte životnih računa i postaviti sebi pitanja o Kraljevstvu Nebeskome i zemaljskome. Evanđeosku poniznost ne možemo razmatrati bez upućenosti na Kraljevstvo Nebesko. A poniznost je najsigurnija ulaznica za Kraljevstvo Nebesko. Stoga ovakav naslov koji kaže da nisu živi svi što hodaju, niti su mrtvi oni što u grobu leže. Kada je mističarka, sestra Faustina, pitala Gospu koje su najveće krijeposti, Gospa joj je odgovorila: Poniznost, poniznost, poniznost, pa tek onda čistoća i ljubav. Poniznost se očekuje, prije svega od onih koji su na vlasti, u društvu, u politici, u crkvi nadređeni, to jest, od onih koji, na ovaj ili onaj način, naređuju drugima.

Nakon spomenutoga razgovora s prijateljem, po dolasku kući posavjetovah se s najboljim savjetnikom. Otvorih Bibliju i zazvah Boga da mi progovori. Nasumce, kako to inače činim, otvorih Bibliju i otvori se Jakovljeva poslanica. Pročitah 3 poglavlje redak 13: „Tko je od vas mudar i pametan? Neka dobrim življenjem pokaže svoje djelo u mudroj skromnosti. Ako li u svome srcu imate gorku zavist i sebičnost, nemojte se razmetati i lagati protiv istine! To nije mudrost koja dolazi odozgo, nego zemaljska, ljudska, đavolska. Gdje su naime zavist i sebičnost, ondje su javni nered i svako zlo djelo. A mudrost odozgo jest prije svega čista, zatim djelotvorna, blaga, poslušna, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana i iskrena. U miru Bog sije izmiriteljima plod pravednosti. Odakle ratovi i odakle svađe među vama? Zar ne odavde: od vaših požuda što vojuju u udovima vašim? Želite, i ne možete postići? Tada se borite i ratujete. Nemate jer ne molite. Molite, ali ne dobivate jer molite sa zlom nakanom: da to spiskate u svojim požudama... Zato se kaže: Bog se protivi oholima, a poniznima daruje milost."

Isus je izuzetno milosrdan i blag prema onima koji su ponizni i koji se kaju. Naprotiv, prema oholima i bahatima nema milosti. Ljudska je logika vrlo često obrnuta. Ljudi su uglavnom bahati, pa i bezobrazni, tamo gdje procjene da mogu biti, to jest, prema nižima i slabijima od sebe. Ponizni su, pak, i skrušeni, opet tamo gdje moraju biti, prema moćnicima ovoga svijeta, onima kojima se, kako kažu, valja pokoravati, onima koji će ti nešto valjati, a to su oni na vlasti. I Crkva nas je često učila kako je svaka vlast od Boga te kako svaku vlast valja poštovati. Međutim, nedavno na Radio Međugorju dr. fra Tomislav Pervan otvoreno progovori o Kristu u jednom drugom izdanju, rekao bih, oprečnom ovom općeprihvaćenom. Radi se o komentaru na Evanđelje po Luki od 31. listopada koje glasi: „U onaj dan pristupe neki farizeji i reknu Isusu: 'Otiđi, otputuj odavde jer te Herod hoće ubiti.' A on će njima: 'Idite i kažite toj lisici: 'Evo, izgonim đavle i liječim danas i sutra, a treći dan dovršujem. Ali danas, sutra i prekosutra moram nastaviti put jer ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema." Fra Tomislav Pervan je ustvrdio kako nigdje u evanđeljima nemamo nešto što bi naličilo nauku o odnosu između vjere i države, vjere i politike. Iako je u svezi plaćanja poreza Isus izrekao onu poznatu: „Bogu Božje, caru carevo" dr. Pervan primjećuje kako Isus, unatoč doticajima s predstavnicima židovske i rimske vlasti nije zauzeo načelan stav kako se odnositi prema onima 'gore', prema moćnicima. Fra Tomislav je stava da u ovom slučaju Isusov odgovor Herodu nije nimalo simpatičan te dodaje kako u Isusovim riječima ima nešto prezrivo, cinično. „U Isusovim je on očima lukav, ali krajnje beznačajni lik i pojava. Nimalo lijepe riječi o zemaljskom poglavaru. 'Idite, kažite toj lisici' - ni onodobno lisica nije slovila kao posebno respektabilna životinja, nikakav junak među divljom zvjeradi. Nije ona ni lav ni vuk, nego lukava, prepredena, podmukla. Herod - lukavac i prepredenac, slabić, nečovjek, nikakav značaj, karakter. Isus odgovara kako danas i sutra mora činiti čudesa, izgoniti zle duhove, ljude liječiti. U njega nema odgode. Herod ga ne može spriječiti. Ne može mu uskratiti pravo boravka na njegovu teritoriju." Isus se, završava fra Tomislav svoje promišljanje o zemaljskim vlastima, ne da nikim i ničim zastrašiti, pa ni Herodom.(Razmišljanje fra Tomislava, koje ide svako jutro /06:45/ u radijskoj emisiji "Biblijska poruka dana" na Radiju Mir).

Zaključak iz svega ukazanoga može biti kako ponizan nipošto ne znači strašljiv, koji povija rep pred jačim, koji se boji za položaj kako bi sačuvao stečeni ugled ili poziciju. To je lažna, đavolska, patvorena poniznost. Nije ponizan onaj koji dopušta da ga drugi zlostavlja i ponižava, da vrši nad njim mobbing na poslu. Protiv takvoga načina ophođenja svatko je dužan ustati. Mislim da tu leži odgovor mom prijatelju s početka teksta koji je rekao kako se boji biti ponizan na poslu kako drugi to ne bi koristili. Treba znati kako je istinski ponizan samo onaj koji se Boga boji, ali i to da poniznost ne smije biti lišena razuma.

Autor: Josip Milić/dnevno.hr