Josip Milić: Gladan je, gol i promrzao, nasitimo ga, odjenimo i ugrijmo

Ima dosta i onih koji će čitavo vrijeme adventa ići u hladna jutra na zornice kako bi se bolje pripravili za Isusov dolazak. Neki će se žrtvovati na način da će postom dočekati rođenje Kralja kraljeva. To je sve za svaku pohvalu. No, je li dostatno? U nekim drugim vremenima vrlo vjerojatno da bi bilo, ali u današnjem zasigurno nije. U duhovnim vrjednotama od molitve je veći post, a od posta milostinja (milodar). Duhovna kriza uzrokovala je materijalnu krizu pa su ove godine kao možda nikada prije mnoge obitelji u potrebi. Zbog toga će se ove godine roditi stotine Isusa u mnogim našim gradovima. Svaki tvoj poznanik, susjed ili možda čak i prijatelj ili član obitelji, koji ovaj Božić dočekuje gladan, neodjeven i u hladnoći svoga doma, Isus su, Josip i Marija koji kucaju na tvoja vrata.

Jedna je mističarka zapisala kako je Isusova baka bila relativno bogata žena. Ona je mjesecima planirala napraviti veliku proslavu za rođenje svoga unuka. Međutim, Božji plan nije uključivao nikakve materijalne proslave. Isusova proslava došla je te nakon muke i smrti. Isus je rođen kao maleno dijete u hladnoj štalici. Time je samim rođenjem pokazao svoje suosjećanje i ljubav prema poniženima i odbačenima. Isus i Marija su morali bježat iz svoga toploga doma i u tuđem gradu moliti za najobičnije prenoćište. Stoga i danas, ako ti je susjed gladan, neodjeven, promrzao to je Isus koji te moli da ga nasitiš, obučeš i ugriješ, da ga uzmeš u svoj naručaj i utopliš.

Duh Božića, duh je solidarnosti

I to posebno solidarnosti prema strancima. Isus je bio stranac u toj Svetoj noći. Izbjeglica za kojega su sva vrata bila zatvorena. Stoga kako ti je zadaća pomoći bližnjem, još ti je veća zadaća pomoći strancu, onom koji nije tvoje vjere, ili možda koji Boga nije uopće upoznao. Možda ga upravo tvoj čin milosrđa potakne na promišljanje: Zašto mu neki potpuni stranac pomaže? U čije to Ime čini?

Kršćani prvih stoljeća živjeli su solidarnost i zajedništvo. Svojim su primjerom širili vatru Duha Kristova. Toliko su izgarali u Kristovom Duhu da je mnoštvo njih bilo spremno i život za Krista položiti. Biti papa Katoličke crkve prva četiri stoljeća značilo je zajamčenu nasilnu smrt. Samo su se modusi razlikovali, hoćeš li biti razapet, bačen divljim zvijerima ili će te konji rastrgati. Nitko od njih nije se nadao nikakvoj ugodi niti privilegijama. Suprotno tomu, mogli su očekivati samo neprilike i progonstva. Bili su to svijetli primjeri služenja i zajedničkoga življenja s narodom, dijeljenja s njim i dobrih i loših stvari. Njihova nesebična žrtva bila je sjeme novih kršćana. Upravo tako, po uzoru na kršćane i pape prvih vremena živi današnji Papa Franjo. Svoje suosjećanje dijeli s prezrenim i odbačenim članovima društva, pokazujući primjerom svima nama što nam je činiti. Njegov zagrljaj i poljubac čovjeku izranjenom čirevima, naravno mimo protokola, potresao je čitav svijet. Papa nije mogao znati je li njegova bolest prelazna, nego je ponovio čin svetoga Franje kada je poljubio gubavca. Nije, dakle, u ove blagdanske dane za način djelovanja neophodna velika svota novca ili materijalnih dobara. Tko to može još bolje, ali svatko može iskazati čin ljubavi. Nitko nema pravo reći kako ne može iskazati ljubav potrebnima. Dostatno je otvoreno i užareno srce. Možda se najveća pomoć sastoji u žrtvovanju vremena s nekim tko je usamljen, s nekim tko je slabih živaca, a takvih je danas, nažalost, previše.

Od građana Betlehema se nije tražilo ništa posebno. Marija i Josip su molili tek bilo kakvo prenoćište, nikakav luksuz, samo da nisu na polju, u toj hladnoj prosinačkoj noći. Pristali bi sigurno biti i hodniku bilo čije kuće. Međutim, nitko u Betlehemu nije ima otvoreno srce za njih. I promislite samo kakvu su priliku Betlehemci propustili. Priliku koja se dobije jednom u povijesti. Da se u tvojoj kući rodi Bog. Međutim, sva su vrata za Mariju i Josipa bila zatvorena. Jesu li i danas naša srca zatvorena?

Josip Milić/dnevno.hr