Fra Dado Milas: Neke su subote bolje od drugih

I kad napišem ovo "ponoviti", ne mislim se vraćati unatrag poput čovjeka koji se neprestano vraća na mjesto "zločina", jer nije baš moguće nešto ponoviti, ali je moguće dati priliku da se pojavi slična kći nekih takvih subota, genetska nositeljica ili nešto slično.

Igrom slučaja i slučajem igre danas je subota koja, čini mi se, neće ostati upamćena ni po čemu značajnom. Četrdeset i deveta subota u posljednjem mjesecu ove godine pune previranja na svim poljima. Godine koju sam (is)koristio do iznemoglosti.

Ali vraćam se suboti. Ne s pjesmom na usnama i ne na obalu Neretve, koja je danas, ono tipično mostarski, tiha i mirna. Valjda su je umirili ovi minusi spušteni s Neba poput u duboki san utonulih anđela, pa se dokopali vršaka prstiju, onih čije jagodice okamene čim se njihova nježnost suoči s grubošću života, pa se sve to prenese u dubinu tijela i duše. I to u sedmi sat. Još uvijek hladan, ali mostarski osunčan i ipak obećavajući.

Ali, što mi to obećava? Pojma nemam. Možda da se sjetim svega loše učinjenog prema dragim osobama i, automatski, prema samom sebi, jer su meni drage osobe dio mene. Nedjeljivi. Isti. Netko bi neoprezan zaključio da sam sebeljub, ali ne brine me to. To što bi se to moglo zaključiti, jer ionako zaključke stvaramo prema premisama kojih je ponekad nedovoljno, ali samom željom za zaključivanjem određenih situacija spremni smo i tako škrte zaključke donositi i (po)griješiti.

Znam da ne kontaš. I nije ti glava baš za, jel, kontanja. Subota je opasan dan. Ne znam što je. Tko zna, nek javi. Unaprijed zahvalan.

Fra Dado Milas