Fra Dado Milas: Izbjeglice: priča o nama

Dok je tako razgovarao s mnoštvom ljudi, jedan ga je židovski pravnik namjeravao testirati pa ga je upitao: "Učitelju, što trebam činiti da zaslužim vječni život?" Isus je znao da pravnik već zna odgovor, koji, usput rečeno, već piše u Starom zavjetu, pa ga zamoli da mu ga ponovi. Pravnik mu odgovori: "Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim, i svoga bližnjega kao sebe samoga! (Lk 10,27)." Isus mu odgovori da je dobro rekao pa neka tako i čini. Pravnik ga upitao: "A tko je moj bližnji?" Jer Židovi su smatrali svojim bližnjima samo druge Židove i pripadnike drugih naroda, koji su s njima živjeli u miru i poštivali ih. Njihovi bližnji nisu bili oni koji su bili obilježeni kao heretici i nevjernici, "narodni izdajice" i otpadnici. Samaritance su smatrali neprijateljima. I tako mu Isus na njegovo pitanje "A tko je moj bližnji?" priča jednu priču:

Neki čovjek putovao je od Jeruzalema do Jerihona. Razbojnici su ga opljačkali kraj ceste i ostavili ga polumrtva. To se ponekad događalo i u stvarnosti u to vrijeme. Putem je prolazio židovski svećenik i samo je prošao. Malo kasnije prolazio je i levit i učinio isto. Nakon toga prolazio je Samaritanac, vjerojatno trgovac. Njega je jako pogodilo, što je našao polumrtvog čovjeka, sažalio se i pomogao mu. Rane mu je povio polivši ih uljem i vinom. Odveo ga je u hostel i dao novce gostioničaru, da se pobrine za čovjeka.

Nakon što mu je ispričao ovu priču, upitao je Isus pravnika, koji je od trojice bio bližnji čovjeku koji je stradao od razbojnika. Pravnik odgovori: "Onaj koji mu iskaza milosrđe (Lk 10, 37)." Isus mu odgovara da i on tako čini.

Da sakratimo priču: pravo pitanje nije "tko je moj bližnji", nego kome ja, kao vjernik, trebam biti blizu. Tko je taj kome je potrebna moja blizina?

Isus kaže da se Samaritanac "sažalio" kad je vidio čovjeka u nevolji. "Sažaliti se" jedan je od najvažnijih termina u Svetom pismu. Osjetiti bol druge osobe znači shvatiti njezinu povijest, sadašnjost te možda utjecati na njezinu budućnosti. Samaritanac se sažalio jer je vidio ranjenog čovjeka. I svećenik i levit su vidjeli ranjenog čovjeka, ali oni u ranjenoj osobi nisu vidjeli osobu kojoj je potrebna njihova pomoć nego mogući izvor opasnosti. Možda su pomislili da je unesrećeni čovjek, današnjim kolokvijalnim rječnikom rečeno, prikriveni terorist i ISIL-ovac koji će se raznijeti u zrak čim mu se oni približe. Možda...

Izbjeglice s Bliskog istoka su ovih dana glavna tema svih rasprava i medijskih izvještaja. Internet su preplavili negativni komentari o prilivu izbjeglica s Bliskog istoka. Komentari u kojima je očit nedostatak empatije, mudrosti i nadasve kršćanstva, u koje se toliko zaklinjemo. Mučno je čitati takve komentare, pogotovo što dolaze iz usta onih koji se s previše decibela i krivo usmjerenih emocija, u sigurnosti vlastitog doma i tipkovnice, deklariraju kao kršćani i vjernici.

Iako dominiraju javnim prostorom, izbjeglice su ipak nevidljive. To su ljudi bez osobne karte. Ljudi bez imena. Jer ugroženi, potlačeni i zanemareni redovito nemaju ime. Oni su bezimeno mnoštvo, anonimni brojevi, a uskratiti nekome ime znači negirati ga kao osobu. Imati ime znači imati prošlosti, postojati u sadašnjosti i živjeti za budućnost. Neke države već razmišljaju o gradnji zidova, koje bi spriječile izbjeglice. Hoćemo li i mi izgraditi zidove srama koji će nam onemogućiti promatranje materijalog jada i bijede?

Izbjeglice su ljudi koji su, na prvi pogled, drugačiji od nas, ljudi koji pripadaju drugoj religijskoj skupini, ljudi koji imaju drugačiju boju kože, ljudi koji se odijevaju drugačije, ljudi koji govore drugačije. No jeste li svjesni da su i oni stvoreni na Božju sliku? Ova Isusova priča nas izaziva da i njih učinimo svojim bližnjima.

"Idi, pa i ti čini tako." - kaže Isus pravniku. Ove nas riječi pozivaju da izgradimo društvo koje još uvijek ne postoji.

Usudimo li se prestati biti egoistični i pokazati dozu empatije? Kršćanska je vjera zapravo put(ovanje). I nas na ovom putu prihvaćanja drugih i drugačijih mogu dočekati razbojnici. Da, postoji opasnost, kao i uvijek, naravno, da se u moru potrebitih izbjeglica nađe i jedan PTSP-ovac islamske vjeroispovijesti, kojem će jednog dana puknuti film i sve nas dignuti u zrak. No, uz sve rizike koje moraju otkloniti ljudi kojima je to posao, mi ne možemo i ne smijemo okrenuti glavu od ovih ljudi koji su u nevolji. Možemo na tom putu susresti osobu koja će promijeniti naše živote.

Gdje prestaju činjenice i znanje, počinju teorije zavjere. U strahu su velike oči i čovjek je tada kadar vidjeti i ono što ne postoji. Reći ćeš da neki izbjeglice govore "Allahu ekber". I ja to kažem... Razumiješ li što to znači? To je arapski izraz koji znači: "Bog je velik!" Ne mogu se ne složiti s ovom rečenicom. Svim svojim srcem i svojim bićem kažem: Bog jest najveći! Njemu slava i čast u vijeke vjekova.

Bojiš se terorističkih napada? Fabrice Leggieri, šef Frontexa - Europske agencije za nadziranje granica EU, izjavio je: "Teroristi imaju bolju logistiku i lakše dolaze do Europe [od izbjeglica]. Malo je vjerojatno da će se podvrgnuti mučnom putovanju od nekoliko tjedana ili mjeseci. Uostalom terorističke napade na europskom tlu su do sad izvodili europski građani." Ako će se netko raznijeti, raznijet će se. Čega se bojiš? Što možeš izgubiti?

Bojiš li se da će ti osoba koja ne poznaje ni jezik ni kulturu i koja nema nikakvih poslovnih veza i shema oduzeti posao? Onda ga vjerojatno i ne zaslužuješ.

Čudno ti je što se muškarci nalaze među izbjeglicama? Ne poznaješ političku situaciju na Bliskom istoku. Ne vrti se sve oko nafte. Ne budi naivan. Provjeri ovaj tekst o Kronici najavljenog tohuwabohua. Jer gdje prestaju činjenice i znanje, tu počinje lupetanje i izmišljanje svakakvih teorija.

Zar nije sigurnije ostati kod kuće? Zar nije sigurnije ignorirati? Zar nije sigurnije biti skučen i napadati izbjeglice? Vjerojatno jest. Ali što možemo izgubiti? Što imamo, "a da nismo primili"? Bog je već prije nas prošao taj cijeli put i nije više riječ o nečem apsolutno nepoznatom.

"Tko je moj bližnji?" pita pravnik. Ovo je pitanje koje i nas i dan-danas proganja. Koje su naše obaveze prema onima koji nisu naši? Nije ovo jednostavno pitanje. Isus ne nudi jednostavan odgovor. Potrebna nam je pomoć i pravnika i političara, ali zar ćemo uvijek čekati tuđe upute? Ova nas Isusova priča potiče da promijenimo naša pitanja:

Kako ja mogu postati bližnji čovjeku kojemu je potrebna pomoć?

Kako ja mogu otkriti sama sebe u odnosu s njim i za njega?

Kako mogu otkriti Boga u takvoj situaciji?

Na kraju, Bog je onaj koji, prešavši tisuće kilometara pješice, bivajući tri dana zatvoren u kamionu i vozeći se tri dana preko Sredozemlja u polupropusnom čamcu, leži uz granicu čekajući baš mene. Ako mu ne mogu ili ne želim pomoći, ne moram. Ali onda neću barem spriječavati i onemogućavati sve one koji to žele.

dalibormilas.com