Bosna i Hercegovina (ponovno) u slijepoj ulici

Piše: Ivan Baćak

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sad više nije ni bitno tko je i zbog čega ili radi koga zaustavio te tribine. Bitno je da ni danas, s ovu i onu stranu sve „tvrđe" granice, nemamo odgovor na ta pitanja . Kao što ni tzv.lijeva ni tzv. desna hrvatska politička scena u RH i u BiH, nemaju jasnu ideju, da ne spominjemo nikakvu strategiju, Memorandum, Rezoluciju ili bar Deklaraciju u kojoj bi bili naznačeni pravci djelovanja i obrisi strategije Republike Hrvatske spram Hrvata u BiH, a onda i spram budućnosti BiH kao zajednice triju ravnopravnih naroda koja se trenutno održava i kako-tako funkcionira zahvaljujući samo i isključivo ravnoteži straha predstavnika sva tri naroda i inerciji neiventivnih, od raznih pokusa umornih predstavnika međunarodne zajednice.

Koliko god se trudili čelnici neke političke „šestorke" ili „trojke", neke stare Alijanse ili nove Platforme, od njih nije realno očekivati suvisle odgovore na: neriješena pitanja nepoštivanja demokratske volje jednog naroda (ne samo pri izboru člana Predsjedništva BiH); institucionalno onemogućavanje temeljnog prava jednog naroda na TV kanal i informiranje na svom jeziku; normalno funkcioniranje „jedinstvenog" grada Mostara; prestanak daljnjeg zaduživanja, početak proizvodnje itd.  Sve dok jedan narod živi u uvjerenju da je „ravnopravniji", jednakiji, temeljniji u odnosu na drugi narod u Federaciji, sve dok se na razini države ne prestane igrati igra „dva protiv jednog" na štetu trećeg, i sve dok takvu igru podržavaju sami „gospodari prstenova". Oni koji su u temeljima ovakve nemoguće BiH (p)ostavili krive kamene temeljce, sami ne žele ili nemaju interesa mijenjati „krivo zakopčanu košulju" na jedva sastavljenom kosturu bez zajedničke duše, na političkom Frankesteinu bez imalo zajedničkog duha.

BOLJE (UNUTARNACIONALNI I MEĐUNACIONALNI) PAKT,  NEGO (NOVI) RAT

Zato ne čudi što više nikoga ne zanimaju vijesti: „Sastali se Čović, Ljubić i Roderick More", „Razgovarali Čović i Tihić", „Lagumdžija se rješava Tihića a za novog saveznika odabrao Radončića" itsl. Dok oni razgovaraju, godinu i pol nakon izbora pokušavaju naći „kamen mudraca", mladi iz sva tri naroda traže izlaz na Istoku ili Zapadu, ostavljajući zemlju svojih pradjedova zadnjima kojima će preostati „ugasiti svjetlo" u balkanskoj krčmi i zadnjem bosanskom ćumezu, nakon čega se može očekivati bljesak jedino i isključivo dalekometnog bacača raketa, topova manjeg ili većeg dometa, ali okruženje i činjenica da je BiH pred vratima NATO-a, ne bi dopustili reprizu nedavnog rata. Možda bi se tada ipak pokrenula birokratizirana, troma europska diplomacija, možda bi se nakon takvog mini-ratnog razigravanja, novog krvavog „play off-a", uspjele dogovoriti Rusija i Amerika, Daleki i Bliski Istok, a možda bismo konačno i sami shvatili da je bolje bilo i u luđačkim košuljama, godinama razgovarati, jedni druge uvažavati nego se preglasavati i samo jedan dan ratovati kako bismo, ne učeći ništa iz povijesti, još jedanput shvatili, „utufili" da ovaj komad zemlje „nismo naslijedili od svojih djedova i pradjedova", kako nas uči stara indijanska mudrost, „nego smo je posudili od svoje djece i unuka".

Davno je Ivo Andrić uočio pravilo ponavljanja starih bosanskih, pravilno ciklički opetovanih navada: „Svako pedeset godina na ovim terenima pametan ušuti, budala progovori, a fukara se obogati". Danas su se u Bosni fukare obogatile toliko da im je malo imati tvrtku. Oni, željni moći, „demokratski" kupljenim glasovima uzimaju vlast u svoje ruke. I ne brine ih što su budale zašutjele ni što su pametni shvatili da je „uzalud ćoravom namigivat, gluhom dovikivat i glupom dokazivat". Njima upravo takvo stanje odgovara. A ako i zarati, računaju opet će netko morati dokupiti još sofisticiranog oružja, opet će svima trebati logistika bez logike i kruh bez motike. Zato bi, kolikogod zvučalo nerealno, najveća pomoć Republike Hrvatske Hrvatima u BiH, bila kad bi nam prestali pomagati onako kako su to dosad činili, nudeći nam mrvice sa stola na kojem je sve manje kruha i za građane Hrvatske. Pomogli bi nam kad bi nas uvjerili da je za nas najbolje pogasiti ili bar zamrznuti djelovanje svih političkih stranaka s hrvatskim predznakom u BiH, i kad bi nas mrkvom ili batinom, svejedno, uvjerili da rascjepkani ne vrijedimo više od par stotina tona mesa ili kilograma zlata, te da se za pregovarački stol, prije nego bude prekasno, možemo vratiti samo jedinstveni, s konsenzusom usuglašenim predstavnicima, intelektualnom i moralnom elitom iza koje bi stajala snaga cijelog naroda.

Tada se naši nacionalni vođe ne će morati sluganski dodvoravati „liderima" čas-jednog-čas-drugog naroda u BiH. Tada nam više ni za što ne bi bili krivi ni Srbi ni Bošnjaci, ni domaći izdajnici. Tada će nas uvažiti i Amerikanci i Rusi, Njemci i Britanci, Francuzi i Turci. Tada će nas cijeniti i naša djeca i unuci. Tek tada bismo mirno mogli reći da smo „dobar boj bojevali i bitku završili". Tada bi nas i Hrvati u Hrvatskoj prestali doživljavati kao teret. Tada nam ni shengenski zid ne bi bio tolika prepreka na putu svekolike integracije nacije. Tada bismo, svi zajedno, lakše doživjeli i preživjeli i stoljetnu sudbinu „predziđa" ovakve ili onakve Europe.