Boris Čerkuč : Metastaze koje vode u budućnost

To mi je tako plitko, lažno i degutantno da stvarno u tim trenucima nemam riječi. Povraća mi se, pravo da vam kažem, kada u onoj euforiji krene to igrač raditi nekoliko puta za redom, okrenut prema navijačima, prisežući valjda tako na vječnu vjernost svetom klubu, svetom grbu i navijačima svetog kluba. A onda već u narednoj polusezoni, eto njega u dresu sasvim drugog kluba, s drugim grbom na majici, ljubi drugi grb i okreće se drugim od sreće razularenim navijačima.

Piše: Boris Čerkuč/dnevno.ba

Dva milijuna šuškavih razloga ipak su jači argument od bilo kakvog ljubljenja grba. I, eto, zato meni dođe muka kada ih vidim da ljube grbove, jer znam da će sutra 'ladno istom tom grbu zavaliti par komada, istim tim navijačima stati na živu ranu, a mi ostali ćemo probati sve razumjeti. Kazati ćemo si u bradu da ipak je to profesionalni, moderni nogomet, da je ipak je čovjek profesionalac i ipak je njegov manager iskamčio odličan ugovor za pet milijuna više po sezoni. Sve stoji, sve je to u redu, ali ne ljubite grbove! Nekako je u startu lažno i licemjerno. Znaš, bolan, da ćeš otići jednog dana, nitko više nije lud da čitav život izgara u jednom dresu i pod jednim grbom. Možda Ryan Giggs, ali nisu ni njemu baš sve na broju. Općio je s bratovom ženom.

Ljubljenje grbova, prisege zastavi, zaklinjanje na vječnu ljubav i odanost...nije to rezervirano samo za nogometaše, daleko od toga, ali u ovom korporativnom nogometu kada profit naprosto vrišti iz svake reklame i sa svakog dresa, kada se utakmice igraju svakim danom, i svetkom i petkom, oni su najupadljiviji. Ali, daleko od toga da su najgori.

Za najgore - uvijek postoje naši slavni političari. Iako bi se neki ozbiljni političari iz povijesti, ljudi s vizijama i idejama koje su mijenjale svijet lako prevrnuli u grobu da čuju tko je sve danas političar, ipak ih zovimo političarima, makar neki ni poštenu polemiku ne znaju odraditi. Ali, tako nam je kako nam je. Sami smo ih birali. Valjda.

Tim našim političarima ili, bolje rečeno, imitacijama političara, ljubljenje grba isto tako dobro ide. Baš poput nekih nogometaša i oni se trude ispasti vječno vjerni ideji i politici, grlato prisežu svetim idealima, zaklinju se masama, pogotovo na onim paradnim skupovima, konvencijama, kongresima, a onda, čim zagusti, i čim ih netko, da oprostite, unutar vlastite stranke prejebe, oni tako lako napuštaju brod. Baš, ono, k'o pravi profesionalni nogometaš, kad pljune po starom klubu i prijeđe u redove velikog rivala. I što je najgore, ponašaju se kao da sve što su učinili do tada pod okriljem jedne stranke ne važi. Tragikomedija naše političke scene se i sastoji u tome što je puna takvih interešdžija", "sjecikesa", "lezihljebovića", kojima je, u interesu vlastitog dupeta, sasvim normalna stvar napustiti jednu stranku i kasnije otići u drugu.

Ali, pazite, taj novi transfer se ne odradi odmah, ni slučajno! Prvo što se uradi je da se zadrži prethodni mandat u nekom zakonodavnom ili izvršnom tijelu, ovisno gdje se njegovo dupe trenutno nalazi. Po pravilu se mandat nikada ne stavlja staroj stranci na raspolaganje. Ma kakvi, to se ne pušta ni pod koju cijenu. Imate dojam da se neki naprosto zalijepe za fotelju, k'o ona školjkasta bića po stijenama uz plićake na Jadranu. Još se, usput, teatralno odglumi ucviljenog pravednika, da zadržavanje fotelje i svih pripadajućih beneficija bude javnosti upečatljivije.

Tek kad krene naredni izborni ciklus i kada guzici zaprijeti nestanak fotelje ispod nje, tek onda se ide na "transfermarkt", ali se prethodno dobro ispita stanje stvari i prethodno se ostvare neki "prvi kontakti" s narednom strankom. Tragikomično je i to da se svaki od bivših prebjega na kraju ušuška u drugu stranku, a još veća tragikomedija je kada jedan takav prijeđe baš u stranku po kojoj je u starom mandatu najviše pljuvao. A turbotragikomedija je što stranke zapravo vrlo rado primaju takvo "iskusno", prekaljeno i moralno dokazano članstvo. A megaturbotragikomedija je što je takvih likova toliko mnogo u našoj politici da je to za rubriku "Vjerovali ili ne". A ne mogu se sjetiti zgodnog prefiksa da dočaram tragikomediju kada nekoliko ljutitih i uvrijeđenih napusti jednu stranku i osnuju drugu, bez ikakve razlike u načinu i ideji djelovanja, kao da nam nije navrh glave stranaka i strančica istog predznaka . Ali, što nazovi političar može raditi u životu osim biti u nekoj stranci? Ne zna za drugo. Isto kao oni likovi koji cugaju čitav život, pa si, kad im svuda zatvore „teku", konačno otvore kafanu da mogu kod sebe cugati. Nekad smo u školi učili "Kruženje vode u prirodi", a ovo vam je slično - "Kruženje političara u društvu".

I tako, baš poput metastaza, kruže takvi našom bolesnom političkom scenom, svi ti naši "profesionalni političari" k'o kakve orlušine lelujaju okolo od fotelje do fotelje, od ureda do ureda, godinama šireći bolest koja već obamrlo društvo vodi u stanje kome. Metastaziraju i hvataju se za što stignu - upravni odbori javnih poduzeća, parlamenti, vlade, ministarstva, organi uprave, regulatorne agencije, savjetodavna tijela...samo reci instituciju i naći ćeš ih gomilu! K'o karcinom ubijaju ono malo zdravog tkiva što nam ga je preostalo, isisavaju život iz poduzeća, javnih dobara, proračuna.

I pri tom, po potrebi, da pojačaju dojam, poljube grb, zastavu, zakunu se u nešto. Navikli, valjda, da navijačka masa lako puši ta sranja, da mi oprostite na rječniku. A najveći politički dosezi su im da se, da oprostite još jednom, prokurče selom u novom crnom Audiju, obećaju jaranima, raji i malom od strica srediti par poslova u javnim firmama, da na obiteljskim skupovima konačno odglume glavnu facu koju svi s poštovanjem gledaju i da se, gdje ću to zaboraviti, skuće, potkože i obžderu o našem trošku čim stignu.

I onda se čudite što iste face već desetak, čak i dvadesetak godina gledate na televiziji. I oni što su uspjeli, eto, biti čitavo vrijeme u istoj stranci nisu ostali jer su im takva uvjerenja, nego zato jer su se izborili da ih ne moraju mijenjati. U unutrašnjim spletkama i igrama uvijek bi znali izvući kraći kraj, a sutra ili prekosutra, prvom prilikom, spremni su i oni za mijenjanje dresa i grba. Par milijuna radi čuda. Vjerujte mi. Nema tu vjere, makar se često viđaju u prvim redovima na molitvi i u družbi s vjerskim službenicima. Svima njima je cilj da samo kruže, od kluba do kluba, od grba do grba, od institucije do institucije i da imaju pritom staž i pare k'o Ryan Giggs. Što je najgore u svemu, otići će i Giggs i Ferguson u mirovinu, a ovi će još uvijek metastazirati okolo. Čak i kad nam isključe sve aparate, nisam siguran da metastaze neće opstati. U nekoj drugoj zemlji.