Ako popusti/pukne brana u Salakovcu potopit će cijeli Mostar, ne birajući obale

Sve su to bile životne istinite priče. Djed je bio rođen 1915 god. Svoju mirovinu je zaradio na Željezničkoj stanici u Mostaru.

Za trideset godina radnog vijeka nijedan dan bukvalno nije imao bolovanje,ni kasnio na posao. To je još zanimljivije jer je moj djed svaki dan pješačio osam kilometara do posla i tako natrag do kuće. Punih tridedet godina!

Poštovan i cjenjen od svojih kolega, pa bi znao reći da je za vrijeme Bajrama kada bi se djed zadesio na straži-tadašnji njegov radni kolega Muja Šantić slao pješke deset kilometara svog sina po svim vremenskim prilikama da mu donese večeru.Djed je to pomenuo tisiće puta. Pominjao je da su sa njim radili ljudi svih nacija i da niko mu nikada nije rekao "potamo se" ili opsovao majku.

-"Nema nacije kakve nije bilo,pa i ćifut je jedan bio,koji je podjenako bio dobar ko i ostali.Znali su se neki među se koškat i reć poganu rič,ali meni niko nije nikada,a nisam ni ja nikomu "-zborio bi djeda često,a naročito devedesetih kada mu je to bio treći rat koji je preživio.

- "Šta je ovo moj Bože,svak svakom 'suje majku,svak svakom smeta.Ja sam odgojio osmero dice u jednoj sobi i nije nikom bilo tisno.Danas imaju dvore,a tisno im.Otac mi je pogino u Italiji na Kordulaniji za vrime Prvog svjetskog rata dok sam bio u trbuhu majke.Bilo je vrimena kad smo jeli kljenovu koru i kozlac da priživimo.Ali nije bilo vakog nereda,vakog jada i gadnijeg vakta!Ovo se nije još glasilo,a doće i gori vakat.Sve je to zapisano u knjigama.Na ovom ne more ostat.Pa kako more bit normalno da matere ostavljaju svoju dicu na cesti i smetlištu,da ih dave.Nije to od Boga već od sotone.Davno je rečeno da će najgori vakat biti kad "udari križ na križ",kad se braća budu bila radi grumena zemlje,a svi će jednom pod istu zemlju leć." -propovjedao bi djed i odmahnjivao glavom.

Nešto smo shvatali,a dosta toga i nismo.
Pričao je kako su zime u Mostaru bile prije jake. Napominjući da je u ožujku 1956 snijeg zapadao do prsa. Nitko iz centra grada od uposlenika nije došao na posao.
On je i tada stigao na vrijeme gazeći osam kilometara jer je pošao ranije tri sata da ne bi zakasnio.

To je bio moj djed koji je živio svim srcem svoju vjeru, a poštovao tuđu.
Moj djed koji je od ukazanja Gospe u Međugorju, pa do svoje 98.godine postio srijedu i petak o kruhu i vodi.

Moj djed koji je umro prije par godina sa mirovinom od 186.00 Km!!
Moj djed za kog se država nije brinula kako će preživjeti sa tim mizernim iznosom pun mjesec, što je manje od rezvoara goriva nekog političara za dan!
Moj djed čije nijedno dijete nije moglo naći posao u državnoj firmi tada jer su išli u crkvu!

Isto se događa sa njegovim unucima i praunucima, samo ovaj put nije problem što idu u crkvu već nemaju iskaznice neke stranke ! Za trideset godina radnog staža bez dana bolovanja i kašnjenja na posao. Dok nije kupio prvi sat -1950 i neke ,vrijeme računao gledajući u nebo. Preciznije od svakog meterolga najavljivao nadolazeće vrijeme.
Djedu je nebo bilo smjernica za sve, a ponajprije za snagu koju je crpio Gore.

Mog djede više nema. Nema ni mnogih djedova i baka koji su na taj način živjeli živote. Često se sjetim djeda! Tako bi znao često reći - "Ne daj Bože da popusti/pukne brana u Salakovcu,potopilo bi cili Mostar,ne birajući obale koje"

I sad ovih dana dok nas "trese" migrantski dolazak.Dok ponovno mržnja nadvija svoj veo nad mnogim glavama,d ok moji prijatelji i rodbina odlaze iz svojih domova,a naseljavaju se područja ta sa nekim drugim ljudima. Kad takvu sitaciju koriste političari kao svoje poene na predstojećim izborima, kad narod više nema snage, kad su gladni i bolesni postali uobičajen prizor,kad svako svakog gleda kao dušmana,kad ne smiješ voljeti ono što ti je sveto,kad se sve "vrti" oko Salakovca i izbjeglica, kad si drugačiji samo zato jer si ČOVJEK ! Još mi snažnije odzvanju u ušima riječi djede moga -"Ako popusti/pukne brana u Salakovcu-potopit će cijeli Mostar ne birajući obale koje"

HERCEGOVINA.info

Pismo čitatelja