KAKO SU UBIJANI MOSTARSKI GIGANTI 2 “Sto godina da živim, tvornicu ne mogu preboljeti. Nikad više onakve firme”

Nakon što smo u prvom dijelu pisali o propadanju mostarskih tvrtki Đuro Salaj, Aluminij, Šume Herceg-Bosne te Žitopromet, donosimo drugi dio serijala "Kako su ubijani mostarski giganti".

FABRIKA DUHANA MOSTAR

Posebna pljačkaško-privatizacijska priča je Tvornica duhana Mostar, jedno od najstarijih poduzeća u Mostaru. Ta tvornica osnovana je prije čak 140 godina, gradila i hranila stotine Mostaraca, a danas je jedan od najmračnijih privatizacijskih primjera grada na Neretvi.

Nekada zadovoljni radnici ostali su na ulici. Često bi dolazili do kapija poduzeća i plakali. Godinama su dežurali u tvornici pokušavajući je zaštiti od propasti, ali nisu uspjeli. Zadnje što su mediji objavili jeste da je tvornica sudskom odlukom podcijenjena i prodana za 3,5 milijuna maraka, premda vrijedi kudikamo više, no ta je prodaja propala, kao i još nekoliko njih. 

“Pošto sud ovog trećeg kupca pola godine nije zvao, mi smo se žalili, tj. slali pismo premijeru. Imenovan je privremeni nadzorni odbor i to je trajalo tri mjeseca. Navodno nisu mogli naći stečajnog upravitelja. Sve je propalo, ne proglašavaju stečaj”, kaže bivša radnica Aida Kajtaz. Dodaje da su radnici bukvalno otpisani, budući da nije proglašen ni stečajni postupak. 

“Tako da smo mi odlučili da ćemo, kada ovi izbori prođu, podići tužbu. Nas je u borbi za svoja prava 49-ero. Jedna nam je radna kolegica preminula, nije ni dočekala mirovinu”, priča Kajtaz. Prisjetila se najboljih dana u Tvornici duhana Mostar. U tvornici je bilo odlično dok nije došao novi direktor, tvrdi Kajtaz. 

“Stranačkim putem je došao direktor koji je to polako, polako uništavao (opa. Esad Pobrić). Na kraju kad je 2004. godine kao zadnji direktor došao Bakir Pekušić, to je sve već bilo na izmaku. 2007. godine je nastupio kolaps i evo ima 13 godina kako mi ne radimo”, priča Kajtaz.

Prije rata se ekstra živjelo od plaće u mostarskoj tvornici duhana, pa čak i neposredno nakon rata. 

“Nikad više onakve firme, nikad više. Sto godina da živim, ne mogu je preboljeti nikako. Do mirovine mi je ostalo sedam godina, fali mi devet godina staža. Igrom slučaja imam 19 godina uplaćeno, pa mi nije sporna starosna mirovina, ali treba živjeti još sedam godina”, zaključuje Kajtaz. 

Iza rata je, sve do 2007. kada je tvornica prestala s radom, radnika bilo 120. Danas 49 radnika, starosti od 45-65 godina i dalje čeka prava. Niti su zanimljivi tržištu rada, niti se mogu dokopati mirovine. Prepušteni sudbini. 

ZRAKOPLOVNA INDUSTRIJA SOKO

Od zrakoplovne industrije Soko nije ostalo ni S. 
Sokolu, koji je imao potencijal da nadvisi slične tvrtke u širem okruženju, a u kojem je nekada (uključujući pogone u Čitluku, Grudama, Ljubuškom i Nevesinju) radilo 8.000 radnika davno su slomljena krila. Bez prvog krila ostao je u maloj privatizaciji do 2003. godine. Tada je 19 ljudi kupilo 33 posto tvrtke uz obavezu zapošljavanja novih 138 radnika i ulaganje oko 800 tisuća eura, što se nikada nije dogodilo. Drugo krilo i obje noge, što ga je i dokrajčilo, Soko je izgubio u velikoj privatizaciji tri godine kasnije, kada je prodano preostalih 67 posto kapitala vojnog dijela “Sokola”. 

Iz sindikata su tvrdili – u bescijenje. Zašto kažemo tvrdili. Jedini koji je javno govorio o Sokolu – bivši predsjednik sindikata Sokola Zdravko Ćorić je preminuo. No prije toga je davao brojne izjave, te se, uz ostale, našao i u Žurnalovom dokumentarcu. 

“Od male privatizacije pa do velike, uvijek se pričalo o zapošljavanju, međutim samo se dogodilo obrnuto. Samo se unutra paralo, uništavalo, gonilo na otpad i prodavalo i bogatilo. Pravio se Hotel Mostar, po moru kuće i tako”, kazao je Ćorić u navedenom dokumentarcu prozvavši direktno Dragana Čovića i njegove kumove za raspad Sokola, kazavši da su mnogi odgovorni, ali su upravo oni u vrhu piramide. Važnu ulogu u privatizaciji Sokola odigrala je tadašnja direktorica Agencije za privatizaciju, a današnja dekanica Ekonomskog fakulteta u Mostaru Mila Gadžić. 

Ni ona, ni drugi sudionici procesa privatizacije za raspad Sokola nikada nisu odgovarali, a Ustavni sud ih je oslobodio svih optužbi.

Podsjetimo, “Soko” je osnovan 1950. godine, a 11 godina kasnije izlazi s prvim vojnim modelom iz samostalnog razvoja "Soko Galeb", nakon čega slijede daljnji modeli, te proizvodnja licenciranog helikoptera pod imenom Gazela.
Proizvodnja se širila i u smjeru rashladne tehnologije, mjenjača za automobilsku industrija i sl.

Od dva navedena giganta ostali su samo goli zidovi, u jednom se igra paintball, a u drugom se igrao tenis. I premda smo planirali priču o ubijenim mostarskim gigantima završiti u dva teksta, zbog pojačanog zanimanja građana, koji javno predlažu još brojna mostarska poduzeća, odlučili smo da u idućim tjednima ipak nastavimo. 

KAKO SU UBIJANI MOSTARSKI GIGANTI 1 Najveći poslijeratni zločin nad Mostarcima

Do rata je u Mostaru živjelo 126 tisuća stanovnika, od kojih je svaki drugi imao posao. Oko 70 posto radnika je bilo uposleno u proizvodnji. Danas je broj stanovnika nešto niži nego prije rata…

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.