Vukovarka Željka Mitrović Jurić uplakana djevojčica iz vukovarske kolone

Vukovarka Željka Mitrović Jurić uplakana je djevojčica u plavom kaputiću čija je fotografija obišla svijet i urezala se svima duboko u pamćenje.

Držala je majku za ruku i ridala hodajući pokraj vukovarskih ruševina, kostura nekoć ponosnog grada. Hodala je u koloni s mnoštvom Vukovaraca koji su 18. studenoga 1991. napuštali grad praćeni naoružanim vojnicima JNA. Danas živi u Berku, sa suprugom i kćeri. Živi u kući koja je nekoć bila logor u kojem su Srbi mučili Hrvate, među kojima i njezina ujaka, koji je tu zarobljen i ubijen. Na pitanje kako je živjeti u kući koja čuva toliko ružnih uspomena, odgovara da se čovjek navikne. Pisanje doživljava kao svojevrsnu terapiju, ali je ono za nju i podsjetnik na prošlost, na rat, progonstvo i smrt, kojima je njezino djetinjstvo bilo obilježeno. Nedavno je predstavila zbirku pjesama "Moja rijeka suza".
Slike iz djetinjstva

Što nam možeš reći o svojoj zbirci pjesama?

- Prvi put sam zbirku pjesama "Moja rijeka suza" izdala 2003. godine, nakon povratka u Vukovar. Četiri godine poslije izdala sam još jednu zbirku pjesama, koju sam posvetila svim hrvatskim generalima. Ovo danas moja je treća knjiga, prošireno prvo izdanje "Moje rijeke suza".

Svi znamo za fotografiju djevojčice u plavom kaputiću. Misliš li da je ta fotografija na neki način obilježila tvoj život?

- Kad sam bila manja, to mi nije značilo ništa, ali kako sam starija, sve mi je teže nositi to breme. Cijeli moj život vezan je uz taj rat. Kaputić je sad u mojem ormaru i možda će ga jednog dana moja kći nositi. Ona zna cijelu priču, suprug i ja joj pokušavamo objasniti zašto novinari stalno dolaze mami. Kada su Gotovinu i Čermaka puštali na slobodu, pokušali smo joj objasniti kako se rađala Hrvatska. Odgajamo je tako da ne mrzi nikoga, nego da poštuje svoje.

Kakav je danas život u Vukovaru?

- U Vukovaru je sve podijeljeno na hrvatsko i srpsko. Ono što nama smeta je što za Dan sjećanja uvijek imaju svinjokolje, sukoba bude često. Generalno, život u Vukovaru, gradu koji je prije rata imao 90 tisuća duša, a danas ih ima tek 30 tisuća, nije lak. Socijalna karta Vukovara je katastrofalna. Posla nema, mladi ljudi odlaze masovno. Iskreno, da nisam dobila posao, gdje radim već deset godina, i ja bih otišla.

Koliko si politički angažirana?

- Politika me ne zanima, ali ljubav prema hrvatskim braniteljima i poštovanje prema onome što su učinili za našu zemlju kod mene su izraženi. Meni nije jasna naša vlast, toliko je onih koji nisu ostvarili svoja prava i ne znam kako netko može dopustiti ovu situaciju u Savskoj i jednostavno je ne vidjeti. Zatvarati oči pred onim što se događa. Okružena sam braniteljima, razgovaram s njima, živim s njima. Nitko ih ne pita: Kako si, što ti treba? To su ljudi koji su dali sebe za slobodu naše zemlje i naroda kada smo bili napadnuti. Dali su svoju mladost, svoj život. Oni su stvarali državu, oni nisu razmišljali o mirovini koju će dobiti. Išli su sa srcem i ljubavlju. A sad ih nitko ne pita ni kako su.
Plač bez prestanka

Zanimljiva je priča kako ste upoznali supruga.

- Da, Luku sam upoznala u vrijeme rata. Moj suprug, branitelj, provalio je u moju kuću zajedno s nekoliko suboraca, a kada su vidjeli krunicu, stali su. Tada je došla moja baka, koja je išla po mirovinu, i Luka ju je zamolio da nazove svoje cure. Ujak je bio u logoru i kada je izišao, često je znao dolaziti k nama sa svojim dečkima. Svatko od nas je imao "svog branitelja". Ja sam imala Luku i on je mojoj majci, koja nas je odgajala sama, jer nas je otac napustio, uvijek govorio da će me posvojiti. Igrom slučaja rodila se ljubav između mene i Luke, 15 godina starijeg vojnog invalida, koja traje već devet godina. Prije pet godina dobili smo curicu, Maju. Luka je jednom rekao da ću biti njegova ili Božja. Tako je i bilo.

Fotografija uplakane djevojčice u plavom kaputiću nastala je nakon ubojstva vašeg prijatelja Ace - Aleksandra Labe.

- Acu su ubili u dobi od 21 godine i to je slika koja mi je ostala najviše u sjećanju. Rekli su mi da sam tjedan dana nakon toga plakala. Aleksandar je proveo cijeli rat s nama. No 18. studenoga su nam rekli da napustimo sklonište, a nakon izlaska jedna je Srpkinja, koja je boravila s nama, rekla da je on ustaša iz Njemačke. Izdvojili su ga iz kolone, poslije smo ga sreli u samom centru grada. Bio je gol do pasa... Tada su na njega ispalili cijeli rafal, pao je nama pod noge. Šljivančanin je taman stigao u pratnji Cyrusa Vancea, kojemu je zapelo za oko što je nas puno djece oko moje mame. Ja sam plakala zbog toga što su ubili Acu jer se to dogodilo samo nekoliko minuta prije toga, to je bilo zanimljivo novinarima i tako je nastala ta fotografija. Od svog prijatelja sam se oprostila pjesmom "Pismo Aci".

glas-slavonije.hr