Unatoč brojnim upozorenjima Bušić je otišao na sastanak i bio likvidiran

Bušić je bio u Londonu 31. 3. 1978. Arapoviću je pisao 19. 4. u vezi sa studijom o iseljavanju Hrvata i useljavanju u hrvatske zemlje, na kojoj je radio. Budući da su im se pisma mimoišla, Arapoviću je pisao i 20. 4. Taj put mu je javio kako mu je zagrebačka veza uputila tri pisma s viješću da su mu ubojice na tragu “i da je Herljević naredio da me se svakako mora smaknuti i da za to nije važna nikakva cijena, novčana ni politička.

Moja njemačka veza nije mi ni do dana današnjega dostavila ta pisma, jer više nismo u dobrim odnosima. Tako nešto ja ne bih učinio ni hrvatskom psu… Ako poživim još koje vrijeme, nadam se da će se u eteru ponovno čuti hrvatski glas. Ja sve primam olako, ali mi je zbilja vruće pod petama i sada sam zbog ove iznenadne bolesti prostorno nepokretan, pa im više ne mogu zabacivati tragove. Da me nije uhvatila ova bolest, već sam mogao završiti studiju o genocidu.”

O svom zdravstvenom stanju Bušić je pisao Julienne Bušić i 28. 4. 1978.: “Ne možeš zamisliti kako sam bio bolestan. Noćima nisam spavao, a nitko mi nije mogao pomoći, nisam imao nikoga ni da mi čaj skuha. Više sam puta ostavio nepojedeni ručak u restoranu jer nisam mogao od bolova sjediti. Sad mi je znatno bolje. Upoznao sam jednoga mladoga liječnika Hrvata, koji mi je od velike pomoći. On ima jugoslavensku putnicu, pa mora biti oprezan. Taj mladi liječnik je izvrstan čovjek i rodoljub. Od prije nekoliko dana mogu sjediti u stolici i pisati… Zbog te emisije na švedskoj TV na mene su digli veliku viku u Jugi. Prijete mi da će mi glavu skinuti. Imaju pravo da se ljute. Ta emisija je početak novoga hrvatskoga političkog preporoda u domovini”. Udbin suradnik “Marko” iz Pariza ni u Londonu nije iz vida ispuštao Bušića. U lipnju 1978. obavijestio je SDS - Centar Split da je čuo od Franje Mikulića da je Bruno bio teško bolestan i da je imao problema sa smještajem. Bio je i nazočan u stanu Tvrtka Butkovića kada je Bušić nazvao Mikulića i oko 30 minuta s njim razgovarao, po suradnikovu mišljenju “očito… davao određene direktive”.

Iako sa zdravstvenim problemima, uz politički rad i druge obvezne poslove, Bušić je u srpnju dovršio nacrt studije Hr-vatski ustaše i komunisti, a 19. srpnja poslao ju je “na ogled” Arapoviću u Washington, očekujući prijedloge za dopune, izmjene i slično. Za sebe je naveo: “Leđa me bole i sutra ujutro putujem u Švedsku”.

Bušić je 20. 7. 1978. otputovao u Švedsku, u grad Malmö, a potom u sveučilišni grad Lund. U tom je gradu, u prostorijama Studentskoga centra “Sparta”, u organizaciji Koordinacijskog odbora mjesnih odbora HNV-a za Skandinaviju i u nazočnosti predsjednika HNV-a Franje Mikulića, od 22. do 23. 7. 1978., održano vijećanje o gorućim hrvatskim političkim pitanjima u radu kojega je nastupilo pet referenata: Mladen Schvartz: Duhovne pretpostavke i političke perspektive hrvatske države; Ivan Cerovac: Organizacijska pitanja hrvatske oslobodilačke borbe; Bruno Bušić: Današnja politička zbilja u okupiranoj Hrvatskoj; Zlatko Markus: Problemi i načela hrvatske vanjske politike i Tomislav Mičić: Kritičke napomene na rad HNV-a u Njemačkoj.

U kolovozu 1978. Bušić je boravio u Španjolskoj. S djevojkom Nathalie Adnet doputovao je u Barcelonu i posjetili su bračni par Nikolić. Potom su otputovali u Malagu, gdje su iznajmili jedan stan. Odatle su zajedno putovali u Torremolinos u goste domobranskom pukovniku Ivanu Babiću.

Tu dvadesetjednogodišnju studenticu književnosti i novinarstva Bušić je upoznao u kolovozu 1977. i u lipnju 1978. u Londonu odlučili su vjenčati se. O toj ljubavi svjedočila je i Nathalie Adnet pred francuskom policijom nakon Bušićeva ubojstva g. 1978., po njezinu e-mailu od 5. 3. 2009., zadržavajući za sebe neke spoznaje: “Za Brunu sam ostala jako vezana i privržena mu od prvog dana kad smo se upoznali. Od samoga početka upoznao me je sa svojim političkim aktivnostima, kao i sa svojom osobnom političkom prošlošću, međutim, nikada mi nije dao podatke o ljudima koje je upoznao ni o okolnostima svojega djelovanja u hrvatskom pokretu. Uvijek mi je govorio da se osjećao u velikoj opasnosti. U tom smislu on je nosio jedno oružje malog kalibra koje sam vidjela, ali koje mi nikad nije povjerio na čuvanje”.

“Zadnji put sam ga vidjela u subotu navečer, 14. listopada. Sreli smo se i rastali na Montparnasseu oko 23 sata. Zapravo, obično smo se rastajali kasnije, ali ga je te večeri čovjek koji ga je primio na stan zamolio da se vrati prije ponoći; razloge toga ne znam, ali mislim da je to zbog njegove sigurnosti ili jednostavno zbog toga što je Bruno bio obvezan poštovati kućni red svoga stanodavca. Za smrt Brune Bušića saznala sam od mojih sestara koje su tu vijest čule na radiju… Po mom mišljenju, politički motiv ovoga ubojstva je očit, odnosno nema sumnje da je motiv politički. Što se tiče ideja o eventualnim počiniteljima, ne bih mogla ništa reći. Mogu jednostavno reći da mi je Bruno otkrio još ovog ljeta kako je imao informacije od jednoga hrvatskog policajca, prema kojima je CIA ponudila Udbi svoje usluge da bi pomogla njegovu smaknuću, smaknuću koje je odlučeno u Ministarstvu unutarnjih poslova Jugoslavije. Uglavnom mogu reći da je gospodin Bušić bio pošten i karakteran mladić, čiji temparament nije odavao nasilnika i koji je uzimao svoju ulogu veoma ozbiljno i vrlo mnogo radio, usprkos svojega općeg stanja koje je bilo dosta krhko”, svjedočila je Bušićeva nesuđena supruga autoru knjige.

jutarnji list