Udba ubila 69 emigranata

Hrvatska politička emigracija nesumnjivo je rezultat političkih nesloboda u bivšoj državi. Njezino djelovanje osobito se pojačalo nakon vala represija koje će uslijediti slomom hrvatskog proljeća 1971. godine.

Poprište političkog rada, ali i krvave borbe, postaju zapadna Europa, Amerika i Australija. Tada se dogodilo i najviše likvidacija.

Jugoslavija je ulagala velike napore u paraliziranju rada hrvatskih emigranata, ne ustručavajući se, prema svemu sudeći uz blagonaklon odnos pojedinih država, fizičkih likvidacija. Služba državne sigurnosti tako je razdoblju od 1945. do 1990. likvidirala 69 emigranata, uz 24 neuspjela atentata i osam otmica sa smrtnim posljedicama i brojna ranjavanja, piše slobodna dalmacija.

Najpoznatija žrtva mučkog ubojstva bio je Bruno Bušić, koji je ubijen u Parizu 1978. godine. Ivo Protulipac ubijen je u Italiji 1946., Marijan Šimundić 1967. u Njemačkoj, Mile Rukavina 1968. u Njemačkoj, Josip Senić i Branko Jelić 1972. u Njemačkoj, Stjepan i Tatjana Ševo u Italiji 1972., Stipe Mikulić u Švedskoj 1975., Petar Bilandžić 1981. u Njemačkoj, Franjo Mikulić 1983. u Njemačkoj, Stjepan Đureković 1983. u Njemačkoj, njegov sin Damir 1987. u Kanadi, Ante Đapić 1989. u Njemačkoj…

Nekolicini (Bušić, Jelić, Šimundić…) posmrtni su ostaci preneseni u domovinu i pokopani. Na žalost, bilo je vrlo malo istraga i osuda u slučajevima ubijanja emigranata. Vinko Sindičić osuđen je zbog pokušaja ubojstva Nikole Štedula u Škotskoj 1988., a Krunoslav Prates tek je 16. srpnja prošle godine u Münchenu osuđen na 25 godina zatvora zbog ubojstva Stjepana Đurekovića.

Današnje vlasti u Hrvatskoj su, kako su ustvrdili i njemački tužitelj i sud, bojkotirale suradnju na ovom slučaju. Politička su ubojstva najbolji dokaz totalitarnosti režima.

Totalitarni režim

Demokratski poredak znači i kraj mučnog razdoblja u kojemu su istaknuti iseljenici bili bespomoćnim metama najčešće samo zbog svojeg mišljenja i političkog djelovanja. Žrtve profesionalnih ubojica redovito su prikazivane kao ekstremisti ili teroristi, a najčešće su ubojstva tumačena kao sukob unutar emigracije.

Među ubijenima je, u odnosu na pripadnike drugih naroda bivše države, bilo uvjerljivo najviše Hrvata, a njihovi egzekutori najčešće su također Hrvati. Najveći broj likvidacija dogodio se u Njemačkoj, ali i u Argentini, SAD-u, Kanadi, Australiji, Francuskoj, Austriji, Švedskoj, Italiji, Belgiji i Danskoj.

Borba za neovisnost značila je i masovni povratak iseljenika uz veliku materijalnu i moralnu potporu koju su pružali toj borbi. Puno ih je stupilo u redove HV-a, a dosta ih je izgubilo život.

piše Josip Jović/slobodna dalmacija