FOTO  STEPINAC: 1945. godine antifašisti u Hrvatskoj predstavljali neznatnu nasilničku manjinu

Evo te znamenite propovijedi:

“Da uzmognemo odgovoriti na to pitanje (kakvi su izgledi za mir) – rekao je Stepinac – moramo najprije znati šta je mir? Znači li mir to, da veliki narodi i države snagom svoga oružja narinu svoju volju malima i slabima, i onda objave svemu svijetu: 'Sporazumili smo se?' Znači li mir možda to, da jedan društveni sloj ognjem i mačem prigrabi vlast u ruke, a drugima staležima ostaje jedino pravo polagano umirati, makar su u ogromnoj većini? Znači li možda mir to, da se mogu nesmetano ubijati intelektualci, svećenici, građani, ljudi protivnog političkog naziranja, i da se za ta umorstva nikada i nikome ne polaže računa? Znači li mir to, da se može nesmetano onemogućivati djelovanje Crkve i te mjere opravdati jednostavnim izgovorom, da se 'Crkva nema pačati u političke stvari'? To bi dakako bio svoje vrste mir, ali mir za kojega bi rekao poganin: Pax paratur bello – Mir se sprema ratom (Cor.Nep.Eman).

Taj bi mir vriedio toliko, koliko i latentni rat, koji se nastavlja u dušama i srdcima ljudi, dok jednoga dana opet ne zadobije i svoje izvanjsko obilježje u ubijanju i razaranju, kakvome smo danas svjedoci, ako i ne goremu.”

Ako želimo imati trajni mir – upozoravao je Stepinac – mora vladati trostruki red, ponajprije red prema Bogu, red nadalje prema samom sebi, red konačno prema bližnjemu, bilo kao pojedincu, bilo kao organiziranoj skupini, kakve se očituju u narodima i državama. “Apsurdno je dakle govoriti o nekome miru u svietu – ustvrdio je Stepinac – dok se bude uzkraćivala Bogu dužna čast i. Štoviše, po organiziranom bezboštvu, uz pomoć državne vlasti, sistematski, makar i uvijeno, rušila svaka vjera u Boga u dušama ljudi, ili dok se bude 'provizorno' dopuštalo kršćanima katolicima kao neka posebna milost ono, što je najstroža dužnost svakog pojedinog čovjeka, pa i svake državne vlasti, jer su svi smao tvorevine Božje. Može se dakle sto puta vikati i govoriti s onim suvremenicima Jeremijinim: 'Mir, mir!' Refrain će biti uvijek isti, 'a mira nema' (Jer. 6. 14).

Nema ga i ne može ga biti zato, jer je rieč Božja neopoziva: 'Nema mira bezbožnicima, govori Gospod' (Iz. 48, 22). To je razumljivo, jer ako zemaljski vladari i državnici ne dopuštaju, da se njihovi podanici nabacuju na njih blatom, nego ih najstrože kažnjavaju, tražeći poštivanje auktoriteta, bez kojega se raspada svako družtvo, samo nerazuman čovjek može vjerovati, da će svemogući Bog zemaljskog crva čovjeka pustiti nesmetano gaziti njegove odredbe, koje mu je dao, kad ga je stvorio.

Već iz ovog možete vidjeti, kako su smiešni oni, koji nam poručuju, da nisu protiv vjere, a istodobno onemogućuju vjeronaučnu obuku u školama, uvode brak, koji zovu građanski, a o kojem naš narod neće ni čuti,oduzimaju crkvene naučne zavode, skidaju svećenicima glave. Kažu doduše, da to čine na temelju presude. Ako smo mi na sve to do sada šutjeli (a imali smo razloga, da znadu i oni anonimni pisci katolici, koji nas napadaju zbog šutnje i misle, da su zvani davati lekcije crkvenim poglavarima), ako smo mi na sve to do sada šutjeli iz opravdanih razloga, ali nismo zaboravili.

Već sada međutim možemo reći, da mi u pravednost presude ne vjerujemo, i da će doći dan, kad će pravedni sudac Bog izpuniti svoje obećanje: Ego justitias judicabo! Ja ću suditi presude. (Ps. 74. 3). Doći će vrieme, i kad će se sve klevete i laži razkrinkati, i kad će i objektivna poviest pokazati, da predstavnici Katoličke Crkve u Hrvatskoj nisu ni za čas izdali svoga zvanja, a da su eventualne pogrješke kojega svećenika sitnica prema onome, što se zbilo na drugoj strani, kojoj možda neupućena svjetska javnost plješće. I zato nas malo dira grožnja, kojom se i zagrebački nadbiskup uvrštava među 'ratne zločince'. I ako si dotični utvaraju, da strahujemo pred njima, neka znadu, da vedra čela i mirne savjesti stojimo na svome mjestu došlo što mu drago.

To preporučujemo onima, koji misle, da predstavnici Katoličke Crkve imadu sve dužnosti, a pravo jedino to, da kažu amen na svaki čin s druge strane, bio taj u skladu sa zdravim razumom ili ne.“ „Znam da u vašim dušama klije pitanje: što misli Crkva o toj stvari, kad se radi o pojedinim narodima i državama? Zapravo ne biste trebali ni pitati. Jer ste još kao djeca učili u školi, da smo svoju domovinu i svoj narod dužni ljubiti i za njih se žrtvovati, ako uztrebam premda ne smijemo prezirati ni mrziti druge narode, niti im željeti zlo. Čudimo se stoga, odakle sada dolaze neki borci za 'slobodu' i valjaju drvlje i kamenje na Katoličku Crkvu u Hrvatskoj, jer ljubi svoj narod u kojemu djeluje i želi mu svako dobro, naprosto zato, jer je to zapovied Božja, kao što god je ista Crkva po svojim predstavnicima učinila sve, što je u njezinoj moći, da se nikome, bio on koje mu drago druge vjer, rase, naroda ili staleža, u Hrvatskoj državi ne učini ništa krivo, ma koliko se drzko i uporno tvrdilo protivno.“ „Mi se dakle – zaključio je Stepinac – ne bojimo reći, pa i uz pogibelj, da budemo po drugi put proglašeni 'ratnim zločincem', ovo: Ako svi narodi imadu pravo na osiguranje \ivota i nezavisnosti, onda se ne može narivavati rješenje, kojega on svojom slobodnom voljom neće, ni Hrvatskom narodu, koji ipak sam najbolje znade, što mu je na propast, a što mu je na korist. Jer 'malo i veliko stvorio je Gospod' (Mudr. 6, 8). Isto tako ne bojimo se reći, da će Hrvatski narod a limine odbiti svaki režim, bio on na krajnjoj ljevici ili desnici, koji ne bi računao i do krajnosti poštivao njegovu više nego tisućgodišnju katoličku tradiciju. Takav naime režim ne bi predstavljao u Hrvatskom narodu nikoga, ili neznatnu manjinu, koja bi mu se silom narinula. A sila ne može biti podlogom mira. U zdravom poretku pravo ide pred silom, a ne sila pred pravom.“ Katolički list, Zagreb, 1945, tečaj 96, br. 12-13, 29 ožujka 1945., str. 95-97.

Ante Pavelić sa Svećenicima

Pismo Draže Mihailovića Stepincu

Ivan Bešlić Gane