Specifičanost komunističkog zločina nad Hrvatima: Otuđivanja identiteta

... Srba nad ubijenim Hrvatima, je jedan od modaliteta izmjene nacionalne i vjerske populacije, htjeli mi to priznati ili ne. Hrvatske obitelji, otuđivanjem identiteta postale su srpske, dok kod Hrvata nije postojao taj mogli bi reći tradiocionalni običaj zamjena umorenih osoba sa živima druge nacionalnosti i vjeroispovjesti kao u naših istočnih susjeda.

Bleiburg kao simbol navećeg stradanja hrvatskog naroda sa sobom nosi stotine tisuća tužnih sudbina hrvatskih obitelji no jedna od njih je zasebna. Svim poznavateljima Bleiburške tragedije se u pamćenje urezala jedna slika sa Križnog puta za koju možemo reći da je postala jedan od simbola u fotografskoj predstavi Bleiburga i Križnog puta hrvatskog naroda. Saznali smo da se na toj slici nalazi Mile Beronja iz Vrbovca u civilu, ispod putokaza. Njegova sudbina i sudbina njegove obitelji je upravo jedna od pomenutih stotina tisuća sudbina Hrvatskih obitelji i moram priznati, da osobno iako pišem godinama o zločinima komunizma ovom tužnom sudbinom obitelji Beronja sam ostao zatečen. Zahvaljujući Radmili Beronya potomku Marije Zvonar supruge ubijenog 1945., Milea Beronje ova tužna sudbina i nepravda do nebesa, neće otići u zaborav.

Svjedočanstvo Radmile Beronye ekskluzivno za portal komunistickizlocini.net

Mile Beronja iz Vrbovca u civilu, ispod putokaza na Križnom putu 1945.

Sliku iznad je 1979 donio jedan Stevo Beronja iz Bosanske Bojne, rođ. 04/03/1913 koji je radio za Udbu takve su kružile priče u kući i preko osoba koje su ga poznavale u vrbovečkom kraju. Ucjenjivao je mojeg usvojitelja da će ga srediti za lažni idenititet , dok sa druge strane on je bio osoba koji je bio inicijator likvidacije pravog Milea Beronje. Ujedno bio je čovjek koji se čak vodio u evidencijama dodijeljene imovine putem agrarne komisije 1946 u Vrbovcu zajedno sa novo utjelovljenim Milanom Beronja, koji je nadomještao nestalog i umorenog Milu Beronju.

Slika sa vjenčanja mladoženje Milea Beronje i mladenke Marije Zvonar 1939. Osoba A. Mile Beronja; Osoba B. Novo utjelovljeni Milan Beronja iz obitelji Cvijetičanin, koji je otuđio identitet Mili Beronja, uz pomoć UDBE.

Mladoženja sa fotografije Mile Beronja iz Vrbovca je zahvaljujući lažnoj optužbi i lažnom prokazivanju odveden na Križni put, gdje je ubijen od osobe kako sam dobila saznanja, koja se nalazi u sasvim lijevom uglu fotografije i koja je tad u vrijeme egzekucije imala oko dvedesetak i nešto sitno godina, a koji se nakon te likvidacije koliko sam uspjela saznati, priključio « lajbek postrojbama » na području grada Zagreba i okolice kako bi nastavio u ubilačkom, pljačkaškom i silovateljskom pohodu sa svojim istomišljenicima. ( Jedna maliciozna i parazitska, slobodna sam tako se izrazit ideologija, u još primitivnijih ljudi neovisno koje nacije ili vjere bili, pohlepnih tuđe imovine, tuđeg imanja i svega što je različito od njih bilo, bila je glavni okidač i motiv za zlodjela kako bi se nekog lišilo života i bez imalo griže savjesti spavalo nad tuđim kostima i u tuđem krevetu). U međuvremenu, sa djelovanjem u lajbek postrojbama, mladoženjin egzekutor preuzeo je njegov identitet (naravno uz pomoć ondašnje Udbe) i nastavio živjet pod identitetom mladoženje Milea Beronje, sa čime se dobio dojam kako pravi mladoženja zapravo nije niti mrtav, i sa čime je otuđitelj identiteta mogao lakše sakriti plodove pljačkaških pohoda od čega se živjelo godinama, ne samo jedna obitelj, nego više njih koji su znali za ta zlodjela i ista podržavali. Otuđitelj identiteta pripada obitelji Cvijetičanin iz Starog Sela, rođeni je brat od Dragice Cvjetičanin. Po nekima navodno polubrat. (Nažalost njegovo ime nisam našla, a postojale su špekulacije da se zvao Đuro, Stevo i čak neke verzije Slavko. Gjurgjica Poslončec odnosno Pos Si, promijenjenog udajom imena i prezimena danas Georgia Matić, koja zna pravo njegovo ime, nije mi nikad htjela otkrit svoje saznanje do kraja. Ispričavala se i izgovarala na tobožnji zaborav u što ja nisam povjerovala u odnosu na njezina sjećanja detalja iz rane mladosti, gdje se sjećala igračaka i kućica sa kojima smo se igrale kao djeca u selu i niz drugih sitnih detalja za koje je pokazala zavidnu memoriju. Nije me uvjerila kako nije upamtila ime i prezime čovjeku koji joj je navodno deda, a nije djed. Takav važan detalj se nikad ne zaboravlja. Pravo ime i prezime, čovjeku koji je je prouzročio smrt Mili Beronja, zna njezina mama Đurđa (Gjurgjica) Strmečki iz Bednje, ali sa njom nemam kontakt.

 

Na temelju fiktivnih dokumenata je otuđitelj identiteta novi Milan Beronja, kasnijih pedesetih godina isposlovao rješenje o učesništvu u NOB-u od 17.09.1941-23.11.1945. Mladenka sa slike vjenčanja Marija Zvonar je ubijena u kućnom pritvoru 24. rujna. 1950, a troje biološke djece koja su rođena tijekom rata između mladenke i mladoženje 1941-1945, Vinko Beronja rođen 1941, Gjurgjica Beronja 1943, Draga Beronja 1945 , kao i Ljubica Beronja dijete plod silovanja mladenke koje je rođeno 1946. god., svi su ubijeni i na njihova mjesta dovedena su djeca sa Korduna oko 1948, kako bi se nadomjestilo brojčano stanje djece i na taj način prikrilo umorstvo jedne doslovno kompletne obitelji. Te detalje ispričala mi je pokojna Katarina Kos, susjeda i poznavateljica ratnih i poslijeratnih okolnosti u selu, a koja više nije mogla izdržat teret šutnje i još veći teret počinjenog zločina koji je pritiskao cijelo selo u pogledu obitelji Marije Beronja rođ. Zvonar. Bila su to djeca dovedena iz siromašnih pravoslavnih obitelji (rođaci otuđitelja identiteta) koji su se na taj način riješili jednih gladnih usta više zbog poslijeratnog siromaštva, ali i obitelji koji su također bili zadojeni ideologijom kako sve hrvatsko treba uništit. Na taj način učinjena je sa tom djecom promjena obiteljskog statusa. Mladenka sa fotografije, Marija Beronja, rođ. Zvonar u kućnom pritvoru rodila je još dvije djevojčice. Marica Beronja je rođena 1948. god., i Anica Beronja 1949. god., isključivo kao rezultat sistematskog silovanja više osoba, na što su susjedi i rodbina od mladenke okretali glavu i na taj način pomagali zločincu za određenu korist koju su ostvarili osobno od njega, jer su znali da je bio posljeratni pljačkaš. Rukovodili su se jednostavnom seoskom egzistencijalnom inteligencijom, bolje profitirat nego riskirat!

Pohlepa mladenkine obitelji odigrala je ključnu ulogu. Nisu pružili ruku pomoći svojoj rođakinji, kad je željela otuđitelja identiteta prijavit za prijevarnu krađu identiteta i umorstvo njenog muža Milea Beronje. Godinama sam slušala u kući kako je pokojnica pokušala u više navrata bijegom iz kućnog pritvora podnijet prijavu na ondašnju miliciju, da bi nakon toga bila premlaćena do iznemoglosti sve dok nije izdahnula. Zahvaljujući šutnji o tom zločinu jedan njen brat dobio je mjesto u ondašnjoj miliciji, pa je i samim tim, sam sebi dobio na važnosti i mogućnost lakšeg prikrivanja zločina, a ruke nije vidio do koje mjere su mu zagrezle u prljavštinu koju nikad nije niti on, niti njegova obitelj isprala. Već naprotiv, sve su nastojali prikrit i utaškat, kao nepostojeće događaje. Pred očima javnosti prihvatili su čovjeka koji je nadomještao Milu Beronja, kao svog zeta i rođaka, a zamjensku djecu kao svoje, što i danas čine. Danas se prave kao nisu imali o ničem pojma, nisu ništa vidjeli, nisu ništa čuli, doslovno kolektivna amnezija! Otuđitelj identiteta, a službeni otac na papiru je djevojčicu Maricu Beronju rođenu 1948. god., ostavio na životu, pošto je smatrao da neće imati opasnosti od nje, a sa druge strane nije bio u trenutnoj mogućnosti doveseti drugo dijete sa Korduna kao dostojnu zamjenu. Inače njegova rodbina dala mu je zamjensku djecu, kako bi pomogli rođaku prikrit zločin, a sa druge strane vjerujem da su i oni imali neku ugovorenu korist.

Ta djevojčica, Marica kroz godine odrastanja bila je fizički i psihički zlostavljana od djece dovedene sa Korduna, jer se evidentno mentalno razlikovala od njih, a koji su kao supstitucije nadomještavali njenu biološku ubijenu braću i sestre. Oni su znali tko su oni, ali ne i Marica za njih. Nije izostalo niti maltretiranje od čovjeka koji joj se vodio kao otac kao i njegove žene Zlate, koja je u tome prednjačila. Marica je igrom slučaja početkom šezdesetih godina otkrila kako osoba koja joj se vodi ocem nije njen otac i kako joj je majka Marija Zvonar udata Beronja ubijena 24. rujna. 1950., u Donjem Vrbovcu, na imanju gdje je danas odlagalište otpada Beljavine, te nije zakopana na mjesnom groblju, koje se vodilo samo kao admnistrativna grobnica, već joj je majka bila zakopana na imanju njenih roditelja o čemu se eto desetljećima šuti, koje je danas imanje službeno odlagalište smeća za cijeli kraj. Administrativna grobnica Marije Zvonar udate Beronja na mjesnom vrbovečkom groblju, nikad nije bila označena njenim imenom i prezimenom, niti posjećivana od strane supstitucije njenog muža kao ni članova njene rodbine, niti od strane djece koja su nadomještala njenu ubijenu djecu, pošto tu ženu Mariju Zvonar udatu Beronja, nisu osjećali niti mogli osjećat svojom majkom kad im to ona nije ni bila. Katarina Kos mi je jednom prilikom doslovno ovako rekla: "Kaj bi išla ta djeca na Marijin grob kad tam kostiju nema, a niti im je ona mama!"

Marica je pronašla slike svoje majke i njenog muža ubijenog na Križnom putu, kao i djece rođene u braku za života njenog muža, pa joj je bilo jasno da čovjek koji se vodi pod imenom muža njene majke nije nitko drugi do njegov ubojica, kao i činjenica da djeca koja joj se vode bratom i sestrama nisu isti koje je vidjela na slikama. Imala je malo sreće pa je ipak dobila neka neposredna saznanja od časnih iznimki iz sela poput Katarine Kos i još nekih drugih, koje nisu mogle prešutjet istinu o njenoj likvidiranoj obitelji. Viđala je prave roditelje od djece dovedene sa Korduna koji su dolazili u posjet djeci , koju su dali u drugu obitelj (u obitelj svog rođaka, pod novim imenom i prezimenom) kako bi isti nastupli kao zamjena ubijenoj djeci, i naravno to je bio glavni okidač da se te djevojke trebalo riješiti pod određenim okolnostima koje nisu do današnjeg dana razjašnjene. Bila je svjedok nečega što se trebalo sakriti, a nije znala šutjeti! I seljaci u selu su primjetili kako dolaze povremeno roditelji te djece od nekud izdaleka u selo. Marica je ubijena 1966. god., početkom godine i druga djevojka iz Vojvodine, zauzela je njeno mjesto kao njena zamjena, a koja danas živi u inozemstvu pod imenom ubijene Marice. Imala sam je prilike vidjet pod određenim okolnostima, gdje sam se još kao dijete čudila kako ona ne umije govorit čistim hrvatskim jezikom ili bar kajkavskim dijalektom, ako je odrasla u kraju, u kojem i ja. Mnogo toga tipičnoga za taj kraj uopće nije poznavala, a niti su nju ljudi poznavali. Bila im je stranac, osim obitelji koja ju je prigrlila kao dostojnu zamjenu za ubijenu Maricu rođenu 1948. godine. Nisam vidjela u njoj nikakve sličnosti sa Zvonarima. Odudarala je apsolutno u svemu!

Anica, djevojčica rođena 1949, po službenim podacima vodi se kao da je dijete preminulo u dobi od dva mjeseca starosti. No neke indikacije kroz moje istraživanje i moja opća saznanja su takva da me upućuju na sumnju kako su je određene osobe odvojile od majke ( supstitucija Marijinog muža i njegova sestra iz Topuskog; D. Cvijetičanin) i dali dijete u drugu obitelj unatoč činjenici što se vodi službeno kroz matične knjige kao preminulo. Smrtovnice nema, kao niti potvrde o uzroku smrti. Julijana Palikuća, rođ. Zvonar/1934/ nećakinja pok. Marije Beronja, rođ. Zvonar se isčuđavala na postojanje Anice Beronje, tvrdeći da nikad nije čula da bi njena tetka Marija rodila djevojčicu po imenu Anica. Smetalo ju je pitanje za tu djevojčicu. Sa druge strane postoji upis činjenice rođenja za Anicu Beronja 1949, čije je rođenje prijavila u matični ured sestra od Julijane Zvonar, Ankica Zvonar, rođ.1932.

Ja sam usvojena bez akta o usvojenju, promjenom obiteljskog statusa u obitelj otuđitelja identiteta mladoženje sa fotografije vjenčanja iz 1939, u brak između osoba Milana Beronje i žene Zlate, a koji brak je sklopio 1951 . Jednom prilikom u Vrbovcu na vrbovečkom Općinskom sudu u slučajnom razgovoru sa Gotal Marijanom, dobrim poznanikom obitelji Beronja, dala sam mu opasku, "zar vam ja ne sličim na Beronje" ? Odgovorio je kategorički! "Ne, nimalo! Vas je ogledalo prevarilo"! Ostala sam skamenjena! I dok sam se snašla, već je otišao na zakazanu raspravu.

Neke osobe sa fotografije vjenčanja ubijenog mladoženje čiji identitet je ukraden, osobno sam poznavala kao dijete. Još jedna osoba sa te fotografije je danas živuća i to djevojčica pri dnu fotografije koja je uz muzikaše, a koja je zahvaljujući upravo toj fotografiji sa članovima svoje obitelji ucjenjivala za šutnju otuđitelja identiteta mladoženje i držala ga u šaci, gospođa Julijana Palikuća, rođ. Zvonar /1934/, prehtodno spmenuta, kako bi ostvarila korist od opljačkanih poslijeratnih vrijednosti koje je supstitucija mladoženje kao pripadnik zloglasne "Lajbek milicije" skrivao kod sebe, a otuđio od mnogobrojnih hrvatskih obitelji iz Zagreba, koje je lajbek milicija likvidirala i pljačkala ulaskom partizana u Zagreb. Pričalo se da je njegov dio plijena iznosio oko 20 kilograma u zlatnini.

Na slici iznad upis imena Milan dodat po osobnoj inicijativi matičarke Mirjane Vuljanković bez upravnog postupka! Pravo ime Mile stavljeno u zagradu!

Na temelju rodoslovnog i ostalih istraživanja, te na temelju baznih saznanja koje sam dobila u obitelji u kojoj sam odrasla, i u vrijeme dok su neki svjedoci bili živi, tako sam postepeno došla do saznanja kako je ubijen čovjek sa fotografije i od koga, kako bi supstitucija istoga, mogla skrivena proživjet u miru i plodovima poslijeratne pljačke.

Djevojka rođena 1948. god., Marica Beronja a kćerka mladenke sa fotografije Marije Beronja, rođ. Zvonar, je moja biološka majka, koja je ubijena nakon mog rođenja, tu činjenicu mi je direktno otkrila susjeda Katarina Kos i pokojni Mika Sugović, nekadašnji vozač ambulatnog vozila Doma zdravlja Vrbovec kojima je ta prijevara bila nezamisliva. Sa vremenom, se iskristaliziralo kako nisam bila ja uzrok Maričinog umorstva, već njezina saznanja o obitelji u kojoj je odrasla, dakle identična sazananja do kojih sam i sama došla kroz moje višegodišnje istraživanje. Sklonili su je u Vojvodinu kod obitelji njene maćehe ujedno i supruge otuđitelja identiteta mladoženje sa fotografije, a istovremeno i moje oficijelne majke-usvojiteljice koja mi se vodi trenutno po dokumentima nakon nelegalnog usvojenja. Dakle ta djevojka Marica rođena, 1948 bila je sklonjena na jedno imanje ex .Volksdeutchera, koje su u posjedu držali jedan Hrvat kao kolonista i jedna srpska obitelj koja se nametnula tom Hrvatu radi kasnijeg prisvajanja njegove dobivene imovine agrarnom reformom. Tamo su je držali skrivenu i na kraju umorili, jer je bila za otuđitelja identiteta mladoženje opasnost, koji je fingirao njenog oca, ne samo u biološkom smislu, već i zbog otkrića da je muž njene majke ubijen na križnom putu 1945, a istovremeno i za maćehu koja je pobjegla iz Srbije pred prijekim sudom, krajem 1950, a koja je također napravila manipulaciju sa identitetom jedne umorene djevojke iz Hrvatske iz okolice Kloštar Ivanića, kao što je učinio i čovjek otuđitelja identiteta mladoženje sa fotografije. Dva identična zločina, dva umorstva koje su Srbi prijevarno kroz krađu identiteta osoba na taj način prikrili. Jedan zločin 1945, drugi 1950, muškarac i žena, koji se nisu uopće prethodno poznavali, ali su se preko veza spojili; niti su jedno drugom mogli sugerirati taj modus operandi kako svoj trag sakrit zbog prethodno počinjenih zlodjela, sa novim zlodjelom umorstava osoba čije će identitete oboje preuzeti. Dakle, nije obitelj u kojoj sam odrasla osmislila taj modus operandi, već su imali ideju i pomoć sa strane i od režimski podobnih i utjecajnih osoba, jer su intelektualno bili kao bračni par, onako kako sam ih ja upamtila na nižem intelektualnom nivou što se tiče elementarnih znanja, koja bi im omogućila da dođu na takvu ideju samostalno i da je znaju administrativno sprovesti. Međutim, bili su zato dovoljno snalažljivi i imali snage nekog umorit i bez imalo skrupula nosit ime i prezime, nosit tuđi život na svojim plećima čak i po naputku autoriteta. To ne može svatko, već samo osobe prekaljene kojima ljudski život ništa ne znači nekog umoriti (recidivisti). Isti princip je bio i sa djevojkom koja nadomješta Maricu Beronja rođenu 1948, koja se vodila kao zvanična kći otuđitelja identiteta nestalog Milea Beronje. Zamjenu identiteta, učinila je i sestra od kradljivca identiteta mladoženje, Dragica Cvijetičanin o čemu jasno govore matične knjige, gdje su vidljivi načini ispravljanja i ubacivanja podataka. Ona je preuzela također identitet jedne ubijene sestre od mladoženje sa fotografije 1939, ali zahvaljujući činjenici da je rađala prije II svjetskog rata, i osobno sam je poznavala od malih nogu, došla sam do saznanja njenog pravog identiteta, koji nije igrnoriran 1946 da bi bio izbjegnut prijepis u matične građanske knjige iz crkvenih i uredno je prepisan. Rađala je djecu prije II sv. rata pod svojim pravim imenom i prezimenom. Poznato je kako su 1946 oduzete sve crkvene knjige građanskih evidencija rođenja, vjenačnih, umrlih kao i knjige konverzije, da bi se radio prijepis u danas nam poznate matične knjige. Zahvaljujući tom prijepisu, došla sam do saznanja iz koje konkretno obitelji sa Korduna potječe moj usvojitelj zahvaljujući podacima o Dragici Cvijetičanin i tko su njegovi pravi roditelji. Pošto je mijenjao identitet 1945, prilikom prijepisa crkvenih knjiga u matične knjige 1946, više se njegov identitet pod kojim je bio rođen, prema mojim trenutnim saznanjima nije prepisao, tj. ispušten je kao nepotreban (nisam ga pronašla), već se prepisao u građanske knjige isključivo identitet osobe čiji je on preuzeo krađom identiteta. Svakako, on sam nije mogao naredit ondašnjoj matičnoj službi da njegov pravi identitet prilikom prijepisa se zanemari, a prepiše uredno identitet ubijene osobe koju je on u fizičkom smislu nadomještao. Takav modus operandi, bio je režimska ideja, ljudi koji su razmišljali korak dalje kako upotrijebit identitete umorenih osoba, jer da nije bila to režimska ideja, na različitim mjestima ex. Jugoslavije i u različitom vremenskom periodu, ne bi se po istom principu događale zamjene identiteta umorenih osoba, i kao takve sve te krađe identiteta blagonaklono su tolerirane od strane države, kako nekad, ali i danas nažalost. Iz tog razloga ako se pažljivo prolista nekadašnji krivični zakon SFRJ, odnosno krivični zakon svake zasebno nekadašnje Republike, nigdje ne postoji slovo zakona o modalitetu sankcioniranja osoba koje su umorstvom preuzele tuđi identitet. Nije isto kazneno djelo uzrupirati nečiji identitet, radi periodičke imovinske koristi (korištenje nečije kartice kako bi se dignuo novac, čekovi i slično), ili nekom trajno otuđiti identitet u fizičkom svojstvu tko je umoren i živjet život kao da je umorena osoba stvarno živa, i na taj način prikrit umorstvo.

Osobno se od malih nogu nisam smatrala članom te obitelji, niti sam supstituciju Milea Beronje, tj. usvojitelja, ni ne sluteći kao mala tko je on, zvala imenom tata, a niti njegovu ženu sa imenom mama, a niti su oni to iziskivali od mene, jer su mi na jedan specifičan i neuobičajen način dali do znanja kako ja nisam njihova i da su tu neke prikrivene okolnosti kako i na koji način sam kao beba upala u tu obitelj, makar mi istinu do kraja nisu se usudili izreći. Kako krv nije voda, i ja prema supstituirajućoj obitelji nisam nikad osjećala da su moji, bili su mi strani, što su oni svojim ponašanjem i dokazali. Ostalo mi je ime i prezime kao pečat jednog doba, jedne povijesti jedne nestale i sa majčice zemlje izbrisane obitelji, koju danas službeno nadomještavaju sve redom otuđitelji identiteta i koji se ponose što su zauzeli mjesto tako zvanih omraženih Hrvata. Naravno sačuvali su oni (mislim na zamjensku djecu) i svoje prave dokumente, jer faktički nije ih bilo moguće poništit službeno sa preuzimanjem novog identiteta, odnosno promjenom obiteljskog statusa. Oni su njima ostali znani i u uporabi, dok ja još uvijek za svojima tragam.

Moj jedini grijeh je što sam stavila nos u nešto što po mišljenju mnogih nisam smjela. Učinila sam isto kao što je učinila i Marica rođena 1948. Za razliku od nje, ja sam imala samo malo mrvicu više sreće, pa sam uspjela preživjet, maknut se od tih ljudi jer se nisam se dala povest za njihovim načinom života i razmišljanja.

Građanstvo nije educirano o ovim ne tako rijetkim pojavama, pa im ovaj događaj izgledala kao naučna fantastika. Nažalost naš pravosudni sistem jednostavno ne dozvoljava takva otkrića, posebice kad su u pitanju građanske evidencije sa sumnjivim upisima koji graniče sa falsificiranjem podataka i slično. Takvi upisi vuku korijen od završetka II svjetskog rata pa nadalje, a po kojim upisima se vidi da je došlo do krađe identiteta umorenih osoba, kao i po nekim drugim dokumentima pravne prirode, ako bi se pažljivo pratile smjernice kretanja određenih sumnjivih osoba kroz određen period u administrativnom smislu. Dakle, ljudima je lakše da ostane nešto nepoznato, jer ono što je nepoznato, to je i nepostojeće.

komunistickizlocini.net