Slovensko ucjenjivanje traje već skoro tri desetljeća

Dok ovo pišemo u Savudrijskoj vali još traje ‘normalna napetost'. Unatoč slovu i duhu arbitražne odluke o hrvatsko-slovenskoj granici da njezina primjena smije uslijediti samo sporazumno između Zagreba i Ljubljane, službena Slovenija se ponaša kao da je granica na moru po njezinoj volji već stvarnost, dok hrvatska vlada obećava da će reagirati na slovenske provokacije, ali ne kaže kako. Zasada su hrvatski ribari u Savudrijskoj vali jedini gubitnici jer ih Slovenci globe radi povrede nepostojeće granice pa se plaše izaći na ribarenje i posjećivati rodbinu i prijatelje u neposrednoj slovenskoj okolini. Ako Hrvatska ne popusti, Slovenija prijeti, ili točnije rečeno ucjenjuje, da će blokirati Hrvatsku u njezinu nastojanju da uđe u Organizaciju za gospodarsku suradnju i razvoj OECD, schengenski prostor i eurozonu, te da će je tužiti Sudu EU-a radi nepoštivanja prava Europske unije što također može uslijediti samo sporazumom dviju strana, no Ljubljana to ne uzima u obzir. Slovenska pomama za ‘izlaskom na otvoreno more', (viču: samo smo tako pomorska zemlja!) izgleda ima patološke osobine i tu razgovori prestaju, barem zasada.

Ucjenjivanje traje već skoro tri desetljeća

Ovakvo slovensko ucjenjivanje Hrvatske traje od osamostaljenja dviju država. Sjetimo se kako je prvi slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel trčao po europskim prijestolnicama uvjeravajući tamošnje političare da ne priznaju Hrvatsku skupa sa Slovenijom jer da ona ima ‘unutarnjih problema' sa Srbima, a Hrvatska se tada nalazila u borbi za goli opstanak ostavši krivnjom svojih komunista bez naoružanja, dok su Slovenci bili samo lagano okrznuti provokacijama ‘JNA', (‘sedmodnevni rat'). Oni koji poznaju povijest znaju da se slovenska politička klasa, ali ne Slovenci kao narod, uvijek brzo sporazumijevala s Beogradom na štetu Hrvatske. Tako je to bilo kad je slovenski političar Anton Korošec postao prvim nesrpskim predsjednikom jugoslavenske vlade nakon ubojstva hrvatskih narodnih zastupnika u beogradskoj Skupštini i posljedične smrti legendarnog vođe hrvatskog naroda Stjepana Radića, ‘prakticirajući' batinjanje hrvatskih seljaka kao svakodnevnu pojavu još dok je bio ministar unutarnjih poslova. Inače Korošec je bio katolički svećenik. Komunistički ‘Korošec' Edvard Kardelj vrlo je aktivno sudjelovao u svrgavanju nacionalno svjesnog hrvatskog komunističkog prvaka Andrije Hebranga i u gušenju Hrvatskoga proljeća.

Slovenski su komunisti preko Jugoslavije nastojali proširiti svoj teritorij i osvojiti Trst i dio Koruške prema onoj ‘Život damo, Trst ne damo' i ‘Ako dođe do bombaša i Koruška bit će naša'. Nakon osamostaljenja dviju država Slovenija je stalno postavljala prepreke Hrvatskoj na putu u NATO i Europsku uniju. Ljubljana je prisilila Zagreb da glede granice u Savudrijskoj vali odustane od pravorijeka Međunarodnog suda za pravo mora u Hamburgu, dobro znajući da će se Arbitražni sud pridržavati nekih drugih pravila, što se i dogodilo. Slovenci su na kraju potajnim dogovorima svojih predstavnika u Sudu i izvan njega kompromitirali arbitražu, ali Hrvatska po običaju nije imala Plan B kako na to konstruktivno odgovoriti, primjerice zahtjevom da Arbitražni sud dobije potpuno novi sastav i da djeluje javno. Nije bilo dovoljno ‘oprati ruke' i ne sudjelovati u prijeporu kao što je učinio Zagreb jer iza Suda je stajao EU s kojim se nije moglo natezati.

Kako do 'win-win' situacije?

U mogućem sporazumu Zagreba i Ljubljane o granici Hrvatska bi morala inzistirati na načelu da ne bude ni pobjednika, a niti pobijeđenih, da se ostvari tzv. win-win situacija, a to bi značilo da bi Hrvatska dobila nešto u Savudrijskoj vali, a Slovenija nešto na kopnenoj granici, manje više u simboličnim količinama, pri čemu bi trebalo najviše djelovati u interesu naših i slovenskih ribara. Kako piše Davor Ivanković u ‘Večernjaku', ‘...nikoga ne zanima 60 ribara u Zaljevu već milijarde koje prolaze u Kopar.' Ovo je vrlo važna tema o kojoj bi u Hrvatskoj trebalo danonoćno diskutirati i pitati zašto se dogodilo da je poslije Drugog svjetskoga rata posve nepoznati Kopar pretvorio u najvitalniju jugoslavensku luku, danas, ukupno uzevši, nadmašujući sve hrvatske jadranske luke. Ivankovića je vrijedno poduže citirati: ‘Pravi razlog napetosti i prava pozadina nalazi se deset do dvadeset kilometara sjevernije, gdje se nalaze luke Kopar i Trst, koje se nalaze u preuzimanju primata najveće luke na jugu EU i svake godine ulažu stotine milijuna eura u dogradnju svoje infrastrukture. Već sada uskim morskim prolazom kroz hrvatsko more godišnje prolaze milijarde eura roba, a za koju godinu promet će porasti 50 posto.

Pogotovo kad Slovenci dovrše gradnju drugog kolosijeka pruge, što financira EU i Mađarska, koja sama ulaže 250 milijuna eura. Trst je glavna luka i za Poljsku, kao što Kopar postaje glavna izvozna luka za moćnu njemačku automobilsku industriju. Kroz Kopar je samo prošle godine prošlo 800 tisuća automobila u oba smjera, kao i 800 tisuća kontejnera. Kroz Kopar godišnje prođe 26 tisuća vlakova! Stoga analitičare nije iznenadilo što se u prvoj minuti zaoštravanja spora Hrvatske i Slovenije odmah javila Njemačka i stala na stranu Slovenije...To što je Hrvatska izvan ove igre njezina je krivnja. Radili smo sami protiv sebe kada smo dopustili da negdašnja najjača sjevernojadranska luka znatno zaostane za Koprom, koji već sada vrti dvostruko više prometa... Sve ove godine u svim hrvatskim vladama očito nikoga nije zabrinjavalo to infrastrukturno samosakaćenje Hrvatske. Naprotiv, kada su neke zemlje poput Kine i Južne Koreje gotovo molile hrvatske vlade da ih uključe u gradnju željeznica i širenje luka u Rijeci i Pločama, bile su glatko odbijene.'

Zašto socijaldemokratski moćnici u Rijeci nisu izašli na barikade?

Ako je istina kako piše ‘Večernji list', u što nije moguće sumnjati, da su sve hrvatske vlade krive za nevjerojatnu činjenicu da je slovenski Kopar ‘prošišao' sve hrvatske luke, ali gdje su u onda bili socijaldemokratski moćnici u Rijeci koji tu, prije i kao komunisti, vladaju dulje nego njihovi ‘drugovi' u Sjevernoj Koreji? Zašto nisu izlazili na barikade i stalno pozivali i prozivali vlade u Zagrebu da Rijeci vrati staru slavu najmoćnije luke poslije Trsta na Jadranskom moru? Grad Rijeka je, osim toga, jedini od četiri najveća grada u Hrvatskoj iz kojega se iseljavaju ljudi. Očito je tamošnjim ‘crvenim' vladarima važnija ideologija koja se ispoljava u pisanju projugoslavenskoga ‘Novog lista' i Frljićevim kazališnim perverzijama nego što bi bilo nastojanje da ovaj drugi po veličini primorski grad u Hrvatskoj napokon proširi svoju luku i poveže se nizinskom željeznicom s ostalom Hrvatskom i srednjom Europom. Zar nije nacionalna sramota da su Mađari za vrijeme Austro-Ugarske bili glede rečenoga uspješniji nego današnji Hrvati u Rijeci.

U svakom slučaju hrvatska bi javnost treba budno paziti kako će se postavljati naša vlada u sporu sa slovenskom vladom oko Savudrijske vale, koji je ne samo gospodarske naravi nego ima i simbolično značenje jer ako Hrvatska tu bitku izgubi, izgubit će i granične prijepore sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom. Zanimljivo je da sveukupna slovenska politička klasa: vladine stranke i oporba, stručnjaci, mediji, nevladine organizacije, kullturnjaci i tutti quanti pušu glede Savudrijske vale u iste nacionalističke rogove, dok se u hrvatskoj javnosti pokazuju pukotine kako bi zbog ‘nekoliko kašeta ribe' ili nekoliko stotina četvornih metara mora trebalo ustuknuti pred ‘alpskim Srbima', kako neki zajedljivo nazivaju Slovence, koji su ipak u golemoj većini skloni Hrvatima, ali nažalost njihovi političari boluju od kompleksa manje vrijednosti glede mora i pomorstva, a ne bi trebali jer netko ima Alpe, a netko Jadran. Što fali Švicarskoj, Austriji, Češkoj, Mađarskoj i Slovačkoj koje nemaju izlaz na more? Ništa. Možda je malo poznato, ali i države bez dodira s morem posjeduju svoje brodove na morima i oceanima, tako je tonaža švicarskih prekooceanskih brodova veća od tonaže takvih slovenskih plovila. Hoće li Švicarska uskoro zahtijevati od Italije da joj ustupi koridor za izlazak na Sredozemlje? Da u njoj žive Slovenci možda bi se to dogodilo. Ali šalu na stranu, slovensko-hrvatski prijepor oko Savudrijske vale sadrži više komičnih nego dramatičnih elemenata na štetu obje države koje bi ga trebale jednom zauvijek rješiti svima prihvatljivim kompromisom da, kako narod kaže, vuk bude sit i ovce na broju.

croexpress.eu