Prošlo je godinu dana od smrti Olivera Dragojevića: Snagu, pozitivu i skromnost zadržao je do samog kraja

Oliver Dragojević preminuo je nakon teške borbe s opakom bolešću 29. srpnja 2018. godine u 71. godini života.

Legendarni i omiljeni splitski glazbenik svoje je oči zauvijek zatvorio u ranim jutarnjim satima toga dana nakon teške borbe s karcinomom pluća koji mu je otkriven u kolovozu 2017. godine.

Oliver je iza sebe ostavio neutješnu suprugu Vesnu, sinove Dina, Davora i Damira te petero unučadi, ali i brojne ožalošćene kolege s estrade među kojima je bio omiljen. Taj dan proglašen je Danom nacionalne sućuti, a na ispraćaj u Split stiglo je nekoliko desetaka tisuća ljudi koji su napravili spektakl koji će se još godinama pamtiti i prepričavati.

Torcida se od glazbenika oprostila uz veliku bakljadu i Oliverovu sliku koju su spustili sa zvonika Sv. Duje, a Oliver je posljednji put prema rodnoj Veloj Luci stigao u pratnji stotina brodova i brodica. Tamo je pokopan 2. kolovoza prema vlastitoj želji, a mještani su se od omiljenog sugrađana opraštali danima ostavljajući cvijeće ispred njegove rodne kuće.

Oliver je rođen u Splitu 7. prosinca 1947. godine, a svoje djetinjstvo proveo je u Veloj Luci na Korčuli. U glazbu se zaljubio već u djetinjstvu, i to nakon što mu je otac Marko poklonio usnu harmoniku. "Mogao sam je razbiti, ali ja sam je čuvao i po cijele dane svirao. Imao sam tada tri ili četiri godine", otkrio je Oliver u jednom od intervjua. Na usnoj harmonici zabavljao bi svoje vršnjake iz susjedstva, ali i putnike na brodu koji vozi na relaciji Split – Vela Luka.

U estradne vode uplovio je 1963. godine kao pjevač i klavijaturist poznatog splitskog benda Batali. Četiri godine kasnije na nagovor Zdenka Runjića kao debitant se pojavio na Splitskom festivalu. Izveo je Runjićev "Picaferj", a izvedba mu tada nije osigurala prolazak u finale. Oliver se tada povlači s Prokurativa i priključuje se Dubrovačkim trubadurima, a ubrzo sudjeluje i u osnivanju popularne grupe More. Povratkom na Splitski festival 1995. godine njegova karijera doživljava zamah izvedom Runjićeve pjesme "Galeb i ja". Iako nije pobijedio, ta ga je izvedba vinula među zvijezde, a ostalo je povijest.

Oliverov uspjeh potvrđuje i činjenica da je jedan od rijetkih hrvatskih glazbenika koji se mogao pohvaliti nastupima u njujorškom Carnegie Hallu, londonskom Royal Albert Hallu, pariškoj Olympiji te Opera Houseu u Sydneyju. Iako je mogao živjeti gdje god hoće, srce ga je baš uvijek vuklo u omiljeni mu Split, iz kojeg se nikada nije htio odseliti.

Osim Splita i Hajduka, Oliveru je srce zarobila i supruga Vesna, u koju se zaljubio na prvi pogled. Nju je prvi put primijetio na Stradunu tijekom svirke davne 1973. godine, a oženio se njome samo godinu kasnije.

"Sretan sam što imam tako dobru ženu, koja me poslije svakog puta dočeka s onim što najviše volim, pjatom tople domaće juhe. Nitko ne kuva bolje od moje Vesne. Razveselim i ja nju parfemom koji je naručila da joj kupim ili nekom drugom sitnicom. Ja san van čovik od starinskih običaja, koji uživa u malim stvarima, toplini doma, domaćoj juhi, djeci, unucima...", otkrio je jednom prilikom Oliver, zbog kojeg je Vesna napustila Dubrovnik i posao kako bi se posvetila njihovoj obitelji. Često je znala reći da ona nema troje, već četvero djece, aludirajući na svog supruga, čiji ju je odlazak slomio.

Unatoč činjenici da je zbog napredovanja teške bolesti morao otkazivati planirane koncerte, Oliver se i na onom posljednjem Županijske lige za borbu protiv raka šalio na vlastiti račun gubitka kose zbog kemoterapija.

Pozitivnost je zadržao do samog kraja, ali i snagu, jer nije se predavao ni u posljednjim danima. Vesna i sinovi danonoćno su bili uz njegovu postelju sve dok ih zauvijek nije napustio čovjek koji unatoč zvjezdanom statusu nikada nije previše poletio. Upravo je zato i bio voljen među kolegama i publikom te nikada neće biti zaboravljen... 

dnevnik.hr