Progoni se i istaknute hrvatske branitelje

Kad su ti ljudi odlazili u rat, poglavito dragovoljno, kako reče ugledni psihijatar dr. Vladimir Gruden, to je bilo isto kao da su išli u smrt, te je dodao da su "mahom ti vitezovi sa svakim svojim odlaskom na teren mogli poginuti, pa su se pomirili sa smrću".

Neki se nikada nisu vratili, a za oko tisuću njih još se ne zna ni gdje su im grobovi. Rat je na sve nas ostavio duboku, bolnu ranu. Ali, kako godine idu, sve se to nastoji zaboraviti. O tome smo pisali već stotinu i više puta. Trebalo bi voditi skrb o svakom preživjelom branitelju koji se danas smrzava na hladnoći, koji nema ni za osnovne životne potrebe -ali, tko brine? Ministarstvo branitelja ima neke svoje kriterije, a u njih se očito ne uklapaju oni koje ni metak nije okrznuo. A takvih je najviše. Ne može se reći da većina hrvatskih ratnih invalida nije dobila i ne dobiva potporu. Je li ona dovoljna ili nije, teško je reći, ali obilazeći Udruge proistekle iz Domovinskoga rata diljem Hrvatske teško da možete susresti nekog tko je branio hrvatsku Domovinu da će vam pričati kako mu ništa ne nedostaje (ili da podržava "crvenu" politiku ministra branitelja). Ljudi su sretni što su imali tu čast da brane i obrane hrvatsku državu, ali sve se više osjećaju usamljenima, bez potpore.

Ne mogu zaposliti svoju kćer, sina ili suprugu, nema toliko obećavanih lječilišta za hrvatske branitelje i članove njihovih obitelji (bio je to predizborni trik Kukuriku koalicije), ljudi žele poslati na školovanje svoju djecu u inozemstvo (borili su se i izborili da postanemo članica Europske unije), a za školovanje ne mogu, osim lihvarskih, dobiti nikakve druge kredite. No, iako su od početka srpske agresije prošle 23 godine, još ni svi ratni vojni invalidi nisu zbrinuti, a što je s onima koji su bili ranjeni ili ozlijeđeni, koji nemaju tih 20 posto pa da budu članovi HVIDR-e? Mene je primjerice četnički metak pogodio u ruku kad smo se početkom listopada 1992. povlačili iz bosanske Posavine, rana je zacijelila, pa što?

Takvih koji su bili ranjeni ili ozlijeđeni ima na tisuće. Oni nemaju prava ni na što. Što je s djecom koja su djetinjstvo provodila u vrijeme agresije, koja se nisu mogla igrati u dvorištu, već su uglavnom mjesece provodili u skloništima slušajući tutnjeve razornih četničkih granata i gledajući krv ljudi koji su ginuli da bi oni danas bolje i ljepše živjeli. Sve se to zna, ali...rat je iza nas, mi smo postali stariji, nemoćni, ljuti, dok političari jedva da nas se i sjete, da dođu tu i tamo na neku obljetnicu stradanja, zapale svijeću i - odu. Ali, zadnjih godina oni su izjednačili partizane-komuniste sa hrvatskih braniteljima, a to još više boli. Boli iz razloga jer su se ti tzv. antifašisti u iznimno malom broju početkom devedesetih priključili borbi za slobodu. Danas pričaju, da nije bilo Brozovih partizana, nikada ne bi bilo ni Hrvatske! U tome prednjače razni mesići, hrvatske izdajice, doušnici i ratni profiteri. Sada su, zahvaljujući navodnom ubojici Perkoviću aktualni bivši Udbaši.

Napokon se počelo pisati i govoriti o tim ljudima, ako ih uopće tako možemo i zvati. Kad je počeo Domovinski rat, oni su jednostavno nastavili raditi, ali u hrvatskim obavještajnim i inim službama, kao da se ništa nije dogodilo, kao da do jučer nisu kao razni nobili progonili nevine hrvatske građane, poglavito one koji su zbog komunističkog terora morali pobjeći u inozemstvo. Perković je samo jedan u nizu koji je bio zadužen da se te ljude, ako treba i nožem, ušutka. A što danas rade ti bivši Udbaši kojih ima na sve strane, od policijskih postaja, konzulata, državnih institucija, banaka, škola, sudova, državnih odvjetništava, zdravstvenih ustanova, tvrtki, pa vjerojatno i do dječjih vrtića gdje slušaju djecu što kod kuće govore njihovi očevi? Neki se (svaka čast izuzecima) osvećuju poglavito hrvatskim braniteljima, predsjednicima Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata, sve po onom - zavadi pa vladaj. Na meti tih bivših Udbaša koji su početkom devedesetih bez provjera došli u hrvatske tajne, vojne i ine službe zaduženi su da prate svaki potez istaknutih hrvatskih branitelja, prisluškuju ih, namještaju podle igre i tome slično, a to se najbolje moglo vidjeti tijekom zadnjih mjeseci u Vukovaru, ali i drugdje.

Tamo branitelji, ti Junaci Domovinskoga rata dobro moraju paziti da im se nešto ne dogodi, jer za ovu vlast oni su "neprijatelji". Jedan hrvatski branitelj još leži teško ranjen u bolnici jer je pokušao skinuti dvojezičnu ploču. Ostao je gotovo bez pola glave (za sve je kriva rakija, odgovorio je ministar policije). Tako kako su prebili toga branitelja, tako su srpski četnici udarali po hrvatskim braniteljima kad su okupirali ovaj grad. Netko je očito zapovjedio tom navodnom hrvatskom (?) policajcu da "ubije" svakoga tko će pokušati skinuti ploču koja vrijeđa ne samo vukovarske branitelje, već sve one koji su branili i obranili hrvatsku državu. Bilo bi dobro kad bi netko napravio i objavio analizu što su prije hrvatskog Domovinskoga rata radili (u kojim službama) oni koji su danas na ili oko vlasti, koji su šefovi banaka, velikih tvrtki... Vjerujemo da bi došli do strašnih podataka: malo tko od njih nije bio pripadnik milicije, Udbe, visoki član općinskih i republičkih komunističkih komiteta... Također bi vidjeli da ako to i nisu bili ti i takvi, onda su te pozicije zauzimali njihovi očevi, ili najbliži članovi obitelji. SDP, kao nasljednik Brozove komunističke partije, nikada se nije javno ispričao za zlodjela koja su činili njihovi bivši najviši dužnosnici, a Zoran Milanović ili predsjednik Josipović još nisu kleknuli u Staroj Gradiški ili na Golom otoku i pomolili se i zatražili oprost za sve žrtve komunističkog režima.

Nema mjeseca, pa ni tjedna, a da neki branitelj ne izvrši suicid. O tome se šuti, o tome se ne smije govoriti. Čak se oko tri tisuće onih koji su bili prvi kad je trebalo do danas ubilo, samo da njihovoj djeci bude bolje. Nitko ne istražuje ta samoubojstva. Naime, nije istina da je svaki suicid-suicid.

Dr. Gruden kaže da oni koji su uspjeli preživjeti Domovinski rat, da je to isto kao da su se ponovno rodili, te dodaje: "Ipak, taj trenutak svjesnog, dragovoljnog odlaska u smrt zbog svoje domovine, obitelji, žene ili djece, ostao je u njihovom mozgu trajno zapamćen. Onda je dovoljan jedan detalj u životu koji ih uzdrma, nezadovoljstvo brakom, radnim mjestom ili nečim tako minornim i trenutak odluke za svjestan odlazak u smrt koji im se dogodio odlascima na bojišnicu, se vraća. Oni su, dakle, u sebi svo vrijeme bili mrtvi i sada su samo odlučili nastaviti taj put" - istaknuo je dr. Vladimir Gruden koji se slaže kako država mora mijenjati zakone koji ubijaju one koji su tu državu stvarali."

Mladen Pavković