Prof. dr. Zdravko Tomac: Kukurikuizam kao prikriveni puhmanizam

U proteklih dvadeset godina od proglašenja Hrvatske kao samostalne i suverene države moćne snage unutar Hrvatske na različite načine sustavno su pokušavale osporiti Hrvatsku kao suverenu nacionalnu državu hrvatskoga naroda i provesti radikalnu detuđmanizaciju što je drugo ime za rashrvaćenje Hrvatske.

Tu strategiju i danas zastupaju značajne političke snage koje vjeruju da će pobijediti na parlamentarnim izborima. U ovom članku takvu strategiju nazvao sam PUHMANIZAM. Riječ PUHMAN sastavio sam od početnih slogova prezimena Žarka Puhovskog i Igora Mandića, glasnogovornika takve strategije koji ne samo osporavaju pravo hrvatskom narodu na vlastitu suverenu državu nego i sposobnost hrvatskog naroda da bez tutorstva upravlja vlastitom državom. Pojmom PUHMANIZAM definirao sam strategiju čiji je cilj rušenje Tuđmanove koncepcije hrvatske države kao suverene nacionalne države, kriminaliziranje ne samo Tuđmana i državnog i vojnog vodstva iz Domovinskoga rata, nego i kriminaliziranje HDZ-a, stožerne stranke hrvatskoga naroda s konačnim ciljem ustavne zabrane rada HDZ-a i njegovim raspuštanjem. Žarko Puhovski i Igor Mandić nisu ključni ljudi takve strategije ali su najglasniji i najjasniji.Zato sam ju i nazvao PUHMANIZAM.

Žarko Puhovski već dvadesetak godina sve što se dogodi u Hrvatskoj ne samo da komentira nego i moralizira, presuđuje i sudi. Žarko Puhovski bio je istaknuti jugoslavenski teoretičar ali i svjedok optužbe protiv hrvatskih lidera u Hrvatskom proljeću. Bio je branitelj Jugoslavije do zadnjeg trenutka te zajedno sa svojim kolegicama i kolegama, profesorima koji nas danas podučavaju o moralnosti i ljudskim pravima bio je UJDIJEVAC (Udružena demokratska jugoslavenska inicijativa), čiji je cilj bio spašavanje Jugoslavije. Kao predsjednik Hrvatskoga helsinškog odbora inzistirao je isključivo na istraživanju i osudi zločina koje su počinili Hrvati u Domovinskome ratu. I na Haaškom sudu bio je svjedok optužbe a istakao se i zahtjevom za javnim sramoćenjem generala Mirka Norca.
Igor Mandić nikada nije skrivao svoje žaljenje zbog propasti Jugoslavije i svoje nade da će se ona obnoviti.

Igor Mandić je u intervju u tjedniku Forum od 14. 10. 2011. pod naslovom "Odustajem od pisanja" jasnije nego ikada, bez fraziranja i prikrivanja izložio bit strategije obnove jugoslavenskoga ili regionalnog zajedništva i rušenja Hrvatske kao suverene nacionalne države hrvatskog naroda. Mandić u svom intervjuu formulira sljedeća bitna stajališta te strategije: 1. "Hrvatska se ne smije prepustiti ustašama. Bolje se rastočiti u EU-u ili asocijaciji jugoslavenske federacije." Dakle, Mandić zastupa stajalište da su u Hrvatskoj na vlasti ustaše odnosno izjednačava HDZ i ustaše te tvrdi da Hrvatska ne može opstati kao samostalna država.

2. Dalje Mandić tvrdi: "Ideja samostalne Hrvatske pokazala se katastrofalnom, glupom i neuspjelom." Dakle, Mandić osporava svaku ideju samostalne hrvatske države i naziva ju katastrofalnom glupošću. On tvrdi:"Nismo u stanju držati, stvarati, oblikovati i voditi državu. Jednostavno nismo u stanju! Slabost tog mitomanskog tuđmanoidnog ustaškog projekta se dokazala." Dakle, Mandić proglašava hrvatski narod nesposobnim da ima vlastitu državu a stvorenu Hrvatsku kao samostalnu, suverenu, demokratsku državu kvalificira kao mitomanski i tuđmanoidni neoustaški projekt. To su temeljne četničke velikosrpske teze koje tvrde da je svaka ideja samostalne i suverene Hrvatske ustaška ideja i da hrvatska država ne može opstati ako nije ustaška država.

3. Mandić osporava sposobnost hrvatskoga naroda da upravlja svojom državom te kaže: "Sami ne možemo opstati to je potpuno jasno."(Ako dotični drug voli Srbiju, pitamo se mi Hrvati što taj uopće radi u Hrvatskoj, jer Hrvatska je država Hrvatskog naroda i svih drugih koji ju prihvaćaju kao svoju, a onaj kome ne odgovara neka seli tamo gdje ga srce vuče)

Takvi Mandićevi stavovi su ponavljanje teza koje se od 90-ih godina stalno propagiraju u Hrvatskoj kako bi se otvorio prostor odnosno dokazala navodna nužnost da se Hrvati moraju ponovno integrirati u nekome novom jugoslavenskom okviru kako kažu u regiji, regiji. Dakle, Mandić zastupa stajalište da Hrvati nisu povijesni narod i da se ponovno dokazalo da ne mogu biti gospodari, da ne mogu biti svoji na svome nego moraju uvijek biti sluge, uvijek moraju biti pod tutorstvom. To Mandić potvrđuje sljedećomrečenicom: "Ideja samostalne Hrvatske pokazala se katastrofalno glupom i neuspjelom". Mandić vidi izlaz u Europskoj uniji. On je za Europsku uniju jer je uvjeren da će se Hrvatska rastopiti u Europskoj uniji, dakle, da će nestati, odnosno on je za Europsku uniju zato što će tamo, prema njegovom mišljenju, Hrvatske nestati.

Međutim, Mandić najbolje rješenje vidi u obnovi jugoslavenske federacije.On se nada "da je moguća obnova zajednice jugoslavenskih republika jer je to jedina aglomeracija u ovom području koja se može oduprijeti sjevernim i istočnim narodima." Za Mandića su nastale države raspadom Jugoslavije "komedija države". Za njega je Crna Gora dio Srbije odnosno srpska, kao što je za njega i Kosovo srpsko. On se brine za sudbinu Srbije jer nakon što je izgubila Crnu Goru i Kosovo govori da se sad buni i Vojvodina te da će ostat od Srbije samo UŽAS (uža Srbija) ili kako neki kažu, veliki beogradski pašaluk.

Zašto toliko pozornosti dajem stavovima Igora Mandića? Zato što je njegova strategija intelektualca srbofila koji još uvijek vjeruju u obnovu Jugoslavije, koji žudi za propašću hrvatske države vrlo slično stajalištima značajnih političkih i društvenih snaga u Hrvatskoj koji jednako misle kao Mandić ali nisu iskreni i otvoreni kao on. Igor Mandić ustvari samo je dobar glasnogovornik strategije koja je formulirana 90-ih godina. Nakon raspada SKJ-u na 14. kongresu Saveza komunista početkom 90-e godine u Savezu komunista Hrvatske sukobljavale su se dvije bitno različite političke strategije. Većina je bila i dalje za obranu Jugoslavije, za njenu demokratizaciju ali ne za njeno ukidanje. Dakle, krajnji cilj je bila reforma federacije i obrana Ustava iz 1974. od napada velikosrpskog nacionalizma. Ta većinska politička struja zbog toga je išla na parlamentarne izbore s koncepcijom obrane Jugoslavije kao federacije. Dakle, ne samo da su bili protiv koncepcije Hrvatske kao samostalne i suverene države, nego su bili čak i protiv pretvaranja Jugoslavije u konfederaciju.

Manjina u SKH SDP je smatrala da treba podržati Tuđmanovu strategiju udruživanja svih nacionalnih snaga i projekt stvaranja i obrane Hrvatske kao samostalne države. Taj sukob unutar SKH SDP izrazio se i prilikom donošenja novog Ustava Hrvatske tzv. Božićnog ustava 90-e godine. Vrlo brojna i snažna bila je opcija unutar SKH SDP koja je bila protiv Tuđmanovog prijedloga Ustava odnosno protiv Ustava samostalne hrvatske države. Čak su dugo vremena inzistirali da SKH SDP napiše kontraprijedlog Ustava na poziciji udruživanja u demokratsku Jugoslaviju. Projugoslavenske političke snage u SDP-u bile su brojnije i prilikom donošenja odluke Sabora Hrvatske o razdruživanju od Jugoslavije 25. lipnja 1991. te snage su ultimativno tražile da se u odluci o razdruživanju utvrdi i nova ustavna mogućnost udruživanja u Jugoslaviju.

Franjo Tuđman i HDZ to odbacuju i zastupnici SDP-a napuštaju Sabor i Odluka o samostalnosti se donosi bez njihovih glasova. Dakle, može se reći da sve do ljeta 1992. SDP nije bio za samostalnu Hrvatsku, nego je bio branitelj Jugoslavije. Tek nakon toga u ljetu 1992. dolazi do obrata u SKH- SDP-u. Pobjeđuju hrvatski socijaldemokrati, te prihvaćaju koncept samostalne Hrvatske i nužnost udruživanja svih političkih snaga u obrani nacionalnih interesa uključujući i oružani otpor velikosrpskoj agresiji. Ključni dokaz preobražaja SDP-a bio je ulazak ljudi SDP-a u Vladu demokratskog jedinstva i čvrsta obrana legitimiteta Tuđmana i vlasti HDZ-a kao izraza većinske volje hrvatskog naroda.

Mnogi su tada u SDP-u samo privremeno odustali od svoje strategije suprotstavljanja Hrvatskoj kao samostalnoj suverenoj državi hrvatskoga naroda. Nisu postali istinski socijaldemokrati, a pogotovo nisu postali istinski hrvatski socijaldemokrati. Govorili su da su socijaldemokrati iz nužde ali da se nisu odrekli ni titoizma ni Jugoslavije ni komunizma te da će se samo primiriti i čekati povoljno vrijeme da se ponovno angažiraju. To vrijeme je došlo nakon pobjede koalicije šest stranaka na čelu sa SDP-om nakon smrti Tuđmana na izborima 3. siječnja 2000. godine. Tada počinje u SDP-u ponovni proces jačanja titoističko jugoslavenskih snaga te potiskivanja iz vrha stranke istinskih hrvatskih socijaldemokrata.

Danas u SDP-u nema više bitnih hrvatskih socijaldemokrata. Nema nikakve dvojbe da su ključni ljudi stvaranja hrvatske socijaldemokracije i strategije obrane Hrvatske kao suverene i samostalne države bili Ivica Račan, Zdravko Tomac, Mato Arlović, Romano Meštrović, Jerko Zovak, Antun Vujić, Željka Antunović, Branko Lasić, Milan Bandić i mnogi drugi. Danas su oni ili izvan SDP-a ili su politički marginalizirani. Željka Antunović je marginalizirana iako je igrala značajnu ulogu, iako nikad nije bila u SK, iako je vjernik što je davalo SDP-u jednu pluralističku notu. Nema više u vrhu stranke ni vrhunskog intelektualca dr. Antuna Vujića. Na vrh je umjesto njih izbio "titoist" Igor Dragovan, član komunističke partije postao još u prvom razredu srednje škole, a danas je glavni tajnik SDP-a i nositelj liste u Slavoniji. Igor Dragovan se probio kao manipulator poslušnik i provoditelj prljavih poslova u SDP-u. Eliminirao je Matu Arlovića, nesumnjivo najboljeg zastupnika SDP-a i ključnog čovjeka u mnogim presudim događajima. Odigrao je prljavu ulogu u izbacivanju iz stranke Jerka Zovaka i Blaženke Gogić.

Bio je i provoditelj progona moje sestre koja je smijenjena u roku 24 sata kako bi se meni poslao signal da nisam poželjan u SDP-u. Nema više ni Milana Bandića i njegove ekipe koja je zaslužna za uspon SDP-a u Zagrebu. Umjesto njega došli su mladi novoskojevci poput Igora Dragovana koji nemaju ni dana radnog staža izvan politike, neki nisu ni završili fakultet a došli su na velike plaće i privilegije. Došli su novi titoisti i Jugoslaveni koji strasno pjevaju na dan izbora "od Triglava do Vardara" i koji su dokaz da se SDP vraća na politiku 90-ih godina.

Opasnost povrataka na tu politiku ne dolazi samo iz SDP-a nego i iz HNS-a.Gospođa Vesna Pusić koja želi biti ministrica vanjskih poslova u svim ključnim odlukama stvaranja i obrane Hrvatske radila je na obezvrjeđivanju i destrukciji Domovinskoga rata i njegovih vrijednosti. Pisala je pismo tražeći smjenu Tuđmana prije Oluje, bila je protiv Deklaracije o Domovinskome ratu, optuživala je Hrvatsku da je agresor na Bosnu i Hercegovinu, tvrdila je da nema Domovinskog rata, nego da se radi o dogovornom prljavom ratu hrvatskoga i srpskog nacionalizma na čelu s Tuđmanom i Miloševićem radi komadanja Bosne i Hercegovine.

Mnogi ljudi iz SDP-a i HNS-a i IDS-a sudjelovali su u pokušaju puča 1994. godine uoči Oluje kada je uz pomoć Manolića i Mesića i njihove grupe skoro uspio puč protiv Tuđmana u Saboru i promjena vlasti bez izbora. Da se to dogodilo ne bi bilo Oluje, a ne bi bilo ni Hrvatske, opet bi živjeli u nekakvoj novoj trećoj Jugoslaviji.O svemu tome treba voditi računa. Uoči novih izbora s pravom se može postaviti pitanje: Što će se dogoditi s Hrvatskom ako pobijedi Kukuriku koalicija? Mnogo je činjenica koje upozoravaju da će se vratiti na strategiju 90-ih godina. Bit te strategije je da treba do kraja detuđmanizirati Hrvatsku, da treba srušiti i kriminalizirati Hrvatsku nastalu u Domovinskom ratu te izgraditi novu Hrvatsku koja će biti utemeljena na komunističkom antifašizmu i na obnovi titoizma i jugoslavenskog zajedništva. Nema dvojbe da je politički mentor Kukuriku koalicije predsjednik Republike Ivo Josipović. Također, nema dvojbe da je politika tandema Tadić-Josipović vrlo slična Mandićevoj strategiji obnove Jugoslavije? Zato je Puhmanizam drugo ime za Kukurikuizam.

Oni prijete masovnim uhićenjima i zabranama, oni žele uništiti HDZ kao stranku, čak ju i Ustavom zabraniti ili sudskim procesima onemogućiti da djeluje, da postoji. Nakon što je kriminalizirana Oluja pa i cijeli Domovinski rat sada se pokušava kriminalizirati i HDZ kao stranka koja je u teškim političkim borbama omogućila stvaranje i obranu hrvatske države. Dakle, Kukuriku koalicija ne želi samo vlast i pobjedu, ona želi apsolutnu vlast, želi se riješiti političkog konkurenta, želi u potpunosti očistiti prostor za povratak na strategiju koju je vrlo jasno obrazložio Igor Mandić. Međutim, mnogi dobri poznavatelji političkih previranja u Kukuriku koaliciji smatraju da postoji mogućnost da se dogodi kao i 1992. godine da projugoslavenske i anacionalne snage budu poražene, da pobijedi umjerena struja koja ne želi ukinuti politički pluralizam i koja će se odnositi prema HDZ-u kao konkurentu a ne političkom neprijatelju koga treba zgaziti. Kamo će krenuti Hrvatska zavisi od odgovora na niz otvorenih pitanja. Posebno je bitan odnos između Ive Josipovića i Zorana Milanovića.

Hoće li Zoran Milanović pristati biti premijer "fikus" koji ni o čemu ne odlučuje? Hoće li prihvatiti tutorstvo Josipovića i biti provoditelj njegove politike? Hoće li se pomoriti s ambicijama HNS-a da preko profesorice marksizma Vesne Pusić kojoj je djed bio četnički vojvoda u vremenima Draže Mihajlovića, vodi vanjsku politiku, a preko nemoralnog i bahatog te titoistički zadrtog Radimira Čačića gospodarsku politiku? Dakle, hoće li Zoran Milanović kao partizansko dijete pokušati voditi nacionalnu politiku, hoće li se odreći svoje rečenice koja mnogo govori "Tito, a ne Tuđman". Hoće li mu biti važnija Hrvatska od regije i ideologije? Hoće li se suprotstaviti jakim snagama koje ga vode u nove ideološke sukobe i obračune ili će biti na njihovom čelu? Hoće li Zoran Milanović zabraniti vjeronauk u školama i katolicima ići na svetu misu? Sjetimo se samo dolaska svetog oca u Hrvatsku, taj isti Milanović, Pusić, Čačić i dr. nisu se udostojali doći i pozdraviti Benedikta XVI, osobu s najvišim moralnim autoritetom a hitjeli bi voditi Hrvatsku državu koja je oko 90 posto katolička.Zar to nije sramota?

To su samo neki stavovi i planovi nezrelog a okorjelog komuniste s projugoslavenskim svjetonazorom. Još u srednjoj školi Zoran Milanović se izjašnjavao ne samo kao državljanin SFRJ-a, nego i Jugoslaven po narodnosti, kojega li apsurda, a danas taj isti Zoranče htio bi biti HRVATSKI premijer. Mislim da će Hrvati na izborima to prepoznati i ograditi se od takvih kojima je mjesto negdje drugdje a ne na čelu vlade Države za koju su se Milanović i njegovi istomišljenici protivili stvaranju, a istinske Hrvate i domoljube, koji su se borili i ginuli u stvaranju Hrvatske oni osuđuju i proglašavaju ih agresorima i zločincima.Skoro svaki dan na svijetlo dana izlaze novi dokazi koji potvrđuju da Kukuriku koalicija ima tajne planove koje želi provesti poslije izbora a da je njezin program "21" samo lijepa priča za dobivanje glasova. Nakon što je Slavko Linić zaprijetio državnom odvjetniku Mladenu Bajiću da će biti smijenjen ako ne dokaže privrženost Kukuriku koaliciji i ako ne stupi u akciju prije izbora protiv HDZ-a, Mladen Bajić je mjesec dana prije izbora povukao poteze kojima želi onesposobiti HDZ za izbore i osigurati dvotrećinsku laganu pobjedu Kukuriku koaliciji kako bi i dalje ostao državni odvjetnik.

Kakve su stvarne namjere Kukuriku koalicije pokazuje izjava navodno buduće ministrice vanjskih poslova s dobrim poznavanjem ruskog jezika Vesne Pusić, koja je najavila da kada dođe na vlast da će poništiti Zakon o ništetnosti pravnih akata bivše JNA, bivše SFRJ i Srbije koji se odnose na Domovinski rat. Dakle, obznanjuje da će Kukuriku koalicija legalizirati pravo vojnih sudova agresorske JNA i njihove optužnice koje su nastale iznudom i mučenjem hrvatskih branitelja u logorima. Dakle, najavljuje da će prihvatiti da vojni sudovi nepostojeće države imaju pravo optuživati vukovarske branitelje za navodni genocid protiv Srba. Time najavljuje da Kukuriku koalicija ne će poštivati ni Ustavni zakon za provedbu Ustava Republike Hrvatske (N.N., broj 56/90 i 8/91), na temelju kojeg je Vlada Republike Hrvatske 5. lipnja 1991. donijela odluku o neprimjenjivanju odredaba Zakona o vojnim sudovima i Zakona o vojnom tužilaštvu na teritoriju Republike Hrvatske. To znači da ne će poštivati ni odluku Hrvatskoga državnog sabora od 26. lipnja 1991. o neprimjenjivanju odredaba Zakona o vojnim sudovima i Zakona o vojnom tužilaštvu na teritoriju Republike Hrvatske.

To znači da će poništiti i odluku Sabora RH od 8. listopada 1991. kojom Sabor odriče legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje Federacije SFRJ i kojima Republika Hrvatska ne priznaje valjanim ni jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše Federacije SFRJ. Dakle, Zakon o ništetnosti je u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, temeljnim odlukama ustanovljenja Hrvatske kao suverene i samostalne Republike. Njegovo poništavanje je prihvaćanje legalnosti i legitimnosti zločinačkih vojnih sudova koje je aktivirala Tadićeva Srbija iako nije pravni slijednik SFRJ. Prihvaćanje prava Srbije da legitimno i legalno optužuje branitelje Vukovara za genocid nad Srbima jedna je od najvećih nacionalnih izdaja i najvećih uvrjeda Domovinskoga rata. Graditi pomirbu na takvim temeljima i krivotvorinama mogu samo oni političari koji su u cijelome svom političkom djelovanju u proteklih dvadeset godina tvrdili da nema Domovinskog rata, koji su tvrdili i lažno svjedočili da je Hrvatska agresor a ne žrtva agresije.

Svakako treba reći i da su bivši ministar pravosuđa Ivan Šimonović, ali i sadašnja vlast, napravili veliku grješku kada su prihvatili da Hrvatska i Srbija surađuju u progonu ratnih zločinaca u kojem se agresoru daje pravo da na temelju lažnih monstruoznih optužbi vojnih sudova progoni hrvatske branitelje. Zato je dobro da su i predsjednik Ivo Josipović, Vesna Pusić i drugi jasno rekli što im je strategija. Dakle, ako pobijedi Kukuriku koalicija progonit će se hrvatski branitelji ne samo na temelju haaških optužnica koje su poslane hrvatskim sudovima, ne samo na temelju hrvatskih optužnica, nego i na temelju monstruoznih optužnica vojnih sudova agresorske JNA. Nevjerojatno je da uoči ulaska u Europsku uniju dio hrvatske politike prihvaća takvo poniženje, čak pomaže da se legaliziraju i legitimiraju monstruozne optužnice vojnih sudova.

Kad je koalicija SDP-a bila na vlasti od 2000.- 2003. dovela je Međunarodni monetarni fond. Oni to namjeravaju učiniti ponovno. Slavko Linić je samo testirao reakciju javnosti. On spada u vrh SDP-a i sigurno je da ne govori samo u svoje ime. Međutim, kada su vidjeli vrlo negativne reakcije onda su ga demantirali. A predaja Hrvatske u ruke Međunarodnoga monetarnog fonda znači da će nas natjerati da moramo prodati sve ono što još nismo prodali, uključujući elektroprivredu i nacionalne parkove i otoke, čak i športske klubove. Uvjet je sve privatizirati. Uvjet je smanjiti socijalna davanja, uvjet je smanjiti plaće, uvjet je masovno otpuštanje. Uvjet je sprječavanje države da zaštiti vlastitu proizvodnju, uvjet je deregulacija i potpuno slobodno djelovanje tržišta koje je za manje razvijenu zemlju poput Hrvatske katastrofa.

Dakle, uvjet je da potpuno izgubimo gospodarsku suverenost. I što se tiče odnosa prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini jasno je da Kukuriku koalicija nema namjeru štititi njihove interese. Međutim, usprkos svega toga rejting Kukuriku koalicije raste jer se sva pozornost usmjerava samo na crni fond u HDZ-u. Ne priznaje se da je novo vodstvo nakon Ive Sanadera odlučno pokrenulo borbu protiv korupcije, za razliku od ostalih stranaka koje svoje korupcionaše kriju kao "zmija noge". Plan je vrlo jasan, najavom optužnice protiv HDZ-a uoči izbora dobiti dvotrećinsku većinu u Saboru, slomiti HDZ do kraja kao političkog konkurenta i onda ostvariti PUHMAN strategiju.

Dakle, srušiti u temeljima Tuđmanovu Hrvatsku, vratiti se regiji i građanskom konceptu Hrvatske u kojoj nacionalno prestaje biti bitno. Zato mislim da ne pretjerujem kada tvrdim da su predstojeći izbori jednako važni kao prvi izbori. Na prvim izborima pobijedila je koncepcija stvaranja i obrane samostalne hrvatske države. Tada je pobijeđena PUHMAN strategija odnosno Kukuriku strategija. Danas se odlučuje hoće li se još jedanput pobijediti državotvorne snage koje će obraniti Hrvatsku kao suverenu nacionalnu državu hrvatskoga naroda usprkos svih teškoća, ili će pobijediti koncepcija koja je 90-ih godina poražena. Dakle, građani hrvatske biraju: rehabilitacija tuđmanizma ili pobjeda puhmanizma odnosno kukurikuizma.

Prof. dr.sci. Zdravko Tomac