Pismo mrtvom ocu: Dragi tata da nisi bio spreman danas ne bi bilo Hrvatske

Ne znam može li se sve to što se desilo u Vukovaru opisati riječima, ali ja sam još istu večer čvrsto odlučila da ovo napišem. Dragi tata, ponosna sam tvoja kćerka koja je bila dio veličanstvene kolone od 100.000 ljudi. 100.000 ljudi koji su došli odati počast Vukovaru i njegovim herojima, ali i koji su konačno rekli DOSTA ovoj vladi Republike Hrvatske.

Mogu predsjednik države i predsjednik vlade pričati što hoće i bombardirati nas priopćenjima, ali jedina istina je da su oni bili nepoželjni u onoj narodnoj koloni. Niko nije manipulirao tom masom ljudi, i njima je jednostavno prekipjelo. Dragi tata lica koja sam  gledala na ulicama Vukovara bila su odlučna i čvrsta u svojim nakanama. Gledajući njihova lica gledala sam tebe, jer sam sigurna da si i ti kada si otišao braniti Hrvatsku imao taj nepokolebljivi izraz na svom licu.

Dragi tata mi smo miran i ponosan narod, i dugo je trebalo da nam prekipi, a prekipjelo nam je nakon ćirilice, pedera, povampiremih crvenih medija i omalovažavanja branitelja i Domovinskog rata. U koloni sjećanja vidjela sam tvoje suborce, vidjela sam naše susjede. Moja nazočnost značila je da je i veliki dio tebe bio u toj ponosnoj koloni.

Tatice moj bila sam u isto vrijeme sretna i ponosna, ali i jednako tako tužna zato jer ti nisi sa nama. Vukovar napokon bio Vukovar, a nikako ono što su nam htjeli servirati vlastodršci.

Nakon svega toga su nas i naši Vatreni razveselili dobrom igrom i plasmanom u Brazil. Ponesen emocijima naš Šimunić je pozdravio navijače starim hrvatskim pozdravom za dom, a nakon toga je krenula hajka na njega. Vjerojatno još pod dojmom iz Vukovara vlastiodrši su se obrušili na Šimunića koji je iznenada za njih postao državni neprijatelj broj 1. Ne mogu nakon svega vjerovati da u našoj Hrvatskoj žive i rade toliki neprijatelji i mrzitelji svega hrvatskog. Krenuli su oštro i đonom na Šimunuća, a kada su krenuli na njega krenuli su na sve nas koji živimo našu Hrvatsku.

Dragi moj tata da ti i tvoji suborci niste bili spremni početkom devedesetih godina prošlog stoljeća  braniti naše domove danas ne bi bilo Hrvatske. To je jedna i jedina istina koja smeta Jovanoviću, Pupovcu, Pusićki i njihovom društvu. Ničija nije do zore, pa sigurna sam da neće ni njihova.

Eto toliko dragi tata. Voli te tvoje jedino zlato.

HERCEGOVINA.info