Ne zaboravljam Travnik, Bugojno ni Kakanj gdje su ubijeni Hrvati, dragi prijatelji zločini su počinjeni i s vaše strane!

Znam što je moj narod prošao. Ne trebaju mi povjesničari da mi tumače ono što sam gledala. Ne treba mi ni Hag. I ja bih sudila one koji su počinili zločine. Pa da mi je i vlastiti otac.

Ali ovo što se događa s haškim presudama izlazi izvan okvira normalnog.

Znam i sto su prošli i Muslimani. Ali i Srbi.

Svi mi imamo svoje emocije i svi tumačimo te događaje isključivo s vlastitih pozicija. Objašnjivo. Ljudski.

Unatoč tome neki sam dan rekla da ne uživam u presudama pa ni Mladicevoj. Uistinu sam tako i mislila. To je moj ulog vremenima koja dolaze. Pazeći da ne povrijedim ničije osjećaje.

Međutim, to nipošto nije značilo da zaboravljam tko je bio agresor, kako su krenuli tenkovi za Hrvatsku pa onda i nesretnu BiH.

Ne zaboravljam ni one konvoje izbjeglica koje smo u vlastitoj neimaštini i istovremenoj borbi gotovo golorukih vršnjaka protiv jedne od najjačih europskih vojski prihvatili iz BiH.

Ne zaboravljam ni spas Bihaća.

Ali ne zaboravljam ni Travnik, Bugojno, Kakanj gdje su pobijeni Hrvati.

Dragi moji prijatelji, zločini su počinjeni i sa vaše strane.

Užasnije od sudbine mrtvih jučer mi je bilo gledati likovanje živih.

Ureže se to u dušu, kao mačem. Razalosti. Preko noći otkrije ono najružnije u nama. I spremnost da likovanjem stanemo uz pobjedničku stranu.

Nema prijatelji pobjednika u ratu. Zločini su i vaši.