Našao sam se sa stotinama ljudi da bi napisao roman o Paveliću

...prepadnuto spočitnuti da je vraški predug po opsegu, debeo gotovo kao “Rat i mir” Nikolaja Tolstoja, i da, prema tome, nije pogodan za ova brza i nervozna vremena. Kako je čovjek sebi pristrasni odvjetnik, tako ni ja nisam ostao iznimka pa sam se pripravio da odgovorim i na tu zamjerku.

Priznajem, a druge mi nije, da je, na prvi pogled, to “pola tone” ispisanoga materijala, što može obeshrabriti knjigoljupce i natjerati ih da odustanu od čitanja. Ali ovaj dokumentarni roman, u kome su pomiješani vrlo vjerodostojni, poznati i još nepoznati detalji i opisane stvarne osobe - sudionici brojnih događaja odavno pohranjenih među korice povijesnih kronika, sa zbivanjima i ličnostima iskovanim u piščevoj mašti (štono bi se reklo: science fiction), satkan je od više samostalnih dijelova.

Sukob tajnih službi

U njemu ćete naći temeljito ispričanu sagu o svevidoj jugoslavenskoj i hrvatskoj tajnoj policiji, koja je bila duboko uvučena u sve društvene pore i njenim glavešinama, prekaljenim ratnicima poput Aleksandra - Leke Rankovića, Ivana - Steve Krajačića, Srećka Šimurine, Slobodana - Krcuna Penezića, Antona - Tončija Kolendića, Slobodana - Uče Krstića, Boška Vidakovića, Dalibora Jakaše - Maljčika, Veljka Drakulića; kao i više poglavlja o Pavelićevim i Titovim diplomatima među kojima iskaču ustaša, glasoviti kardiolog Branko Benzon, prvi poklisar Nezavisne Države Hrvatske u Berlinu, i komunisti, Srbin Slavoljub - Đera Petrović, ambasador, i Hrvat, Sinjanin Predrag Grabovac, prvi savjetnik u ambasadi u Buenos Airesu, iz burnih dana kad se dogodio pokušaj ubojstva Ante Pavelića, 10. travnja 1957., ispred njegove kuće u predgrađu Lomas del Palomaru, poslije koga je svijet napokon saznao za mjesto Pavelićeva boravka, i nakon što je potom bio upućen službeni zahtjev jugoslavenske vlade vladajućoj argentinskoj vojnoj hunti za ekstradiciju zbog čega je poglavnik, iz opravdanoga straha da će ga doista izručiti, potajno, preko Čilea, umakao u Madrid. Tamo je, od posljedica ranjavanja, i umro, 29. prosinca 1959. godine.

Zatim, u romanu će prvi put biti objelodanjeno da su tri službe, svaka za se, a da nisu surađivale između sebe, nego su djelovale vrhunski skriveno, poslale svoje agente da u istome razdoblju, s proljeća 1957., skončaju s Pavelićem. Jugoslavenska i srpska Služba državne bezbednosti, čije konce je vukao Krcun Penezić, i hrvatska Služba sigurnosti, predvođena Stevom Krajačićem, sudarale su se suparnički, u prestižnoj nakani da ga otmu ili u skrajnjem slučaju smaknu kao najtraženiju glavu političke emigracije. S Pavelićem je prvi put bilo prekršeno strogo pravilo, autoritarno izrečeno po maršalu Josipu Brozu Titu, da srpska policija nadzire i obračunava se s odbjeglim srpskim i crnogorskim, a hrvatska s hrvatskim izbjeglicama, službeno nazvanim: “naprijateljska emigracija”.

Pet zrna za Pavelića

To je ujedno bio početak sve izraženijega suparništva policijskih vrhova Beograda i Zagreba, a koje je proključalo masovnim odrubljivanjem glava na obje strane, započetim šokantnom smjenom Aleksandra Rankovića na izvanredno sazvanome Četvrtom plenumu Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije na Brijunima, u srpnju 1966.

Mossad je pak sa svoje strane - eda bi se odužio Jugoslaviji stoga što je među prvima bespogovorno priznala novostvorenu državu Izrael - uputio u Buenos Aires svoje dvoje vrhunskih, iskazanih terminatora Šulu Kišak Cohen i Petera Malkina (potonji će se nekoliko godina kasnije svjetski proslaviti spektakularnim ulovom nacističkoga “anđela smrti” Adolfa Eichmanna i njegovim potajnim prebacivanjem iz Argentine u Tel Aviv) kako bi Titu i napose njegovu palatinu Moši Pijade, beogradskome Židovu, zauzvrat, na zlatnome pladnju donijele Pavelićev skalp.

No nepogrešive profesionalce iz Izraela i ondašnje Jugoslavije, samo za dan pretekao je, u rukovanju revolverom nedoučeni, Crnogorac Blagoje Jovović, nekadašnji partizanski, a potom četnički ratnik, vjeran kralju Petru II., čijih je pet zrna, zacijelo ispaljenih drhtavom desnicom, premda iz neposredne blizine, u poglavnikovo tijelo pogodilo su samo dva. Da bih istražio taj galimatijas u više navrata putovao sam u mjesta u kojima se ispisivao udes Ante Pavelića. A to su, osim Zagreba i Beograda, bili Buenos Aires, Santiago de Chile, Madrid, Tel Aviv i Jeruzalem.

Tamo sam pronašao gomilu značajnih zapisa i ključne sugovornike povezane s atentatom. Navodim prije svih Boška Vidakovića; Velimira - Bracu Pavelića, jedinoga poglavnikova sina koji je sa starijom sestrom Višnjom živio u Madridu; dr. Zvonimira Puticu; čudesno obrazovanoga Pavla Tijanaš, kućnoga profesora Pavelićeve mlađe djece Mirjane i Velimira, voditelja Hrvatskoga sata na Radio Madridu tijekom dva desetljeća, od 1955. do 1975., a čije će prisno prijateljstvo s obitelji Pavelić završiti nenadanom izričitom zabranom udovice Mare Pavelić da Tijan i njegova žena ne smiju biti nazočni na poglavnikovu sprovodu, na madridskome groblju Sacramento San Isidro; ambasadora Slavoljuba - Đere Petrovića; nogometnoga menadžera, Imoćanina nastanjena u Buenos Airesu, Alda Valentinija; Dubrovčanina Antona Kolendića; negdašnjega kultnog policajca Matu Rajkovića, koji se po ražalovanju pročuo kao istaknuti novinar (s njime sam u mladosti radio u Vjesniku u srijedu); i još mnogima koji su pridonijeli preobilju skupljenih podataka. Osobito sam dužan izdvojiti Jana Barana, počasnoga konzula Republike Hrvatske u Jeruzalemu, koji mi je odškrinuo jako zamandaljena čelična vrata Mossada i bez čije izdašne indiskretne pomoći ne bih saznao o umiješanosti izraelske tajne službe u atentat na Pavelića.

Izmišljena imena

Držim da pretpostavljate kako je bilo i onih kojima sam prethodno morao tvrdo prisegnuti da ih neću spomenuti pravim imenom. To su, prije svih, poznati jaki zagrebački policajac koji je bio izabran da organizira napad na Pavelića, najprije u Buenoa Airesu i potom u Madridu i oba puta nije uspio, štono bi rekli plivači, “za udar ruke”, i njegov strijelac, Hrvat rođen u Čileu, a koji se poslije propaloga pokušaja u Buenos Airesu, vratio u rodni Valparaiso imućniji za pozamašnu dolarsku svotu. Njihova izmišljena imena u romanu su Đuro Milić i Petar Rak. Siguran sam, međutim, da će stariji zagrebački noćari, ako se dohvate ovih redaka, iz mnoštva plastičnih opisa lako prepoznati popularni lik koji je neprikosnoveno kraljevao poznatim lokalima, od Mocce, Kazališne kavane, Gradskoga podruma, Medulića i Ritz bara, družeći se s vjetrogonjama, kojih su nadimci: Signor console, Kiki i Ludi Frane.

Držim da će se vremešniji Osječani i Našičani možda podsjetiti stidljiva lika mlade partizanke poručnice, anđeoske ljepotice, ovdje prekrštene u Ivanku Rakalović i kasnije Galić, koja je zbog buknule ljubavi prema sposobnome slavonskom poduzetniku (nazvao sam ga Snaga) ostavila prvoga muža, pukovnika policije (a taj je sijao strah i trepet u Osijeku), i vjerničku odanost Komunističkoj partiji i, na neiskazivo zaprepaštenje vladajuće kaste, izbjegla u Argentinu.

Nju sam slučajno upoznao u ljetovalištu, Mar del Plati, gdje je živjela, i bez moga nagovora u dahu mi podastrla svoj životopis, kad se kao ideološka pokajnica željela vratiti u komunističko jato time što je, otkrivajući tajne iz kruga argentinskih ustaša, surađivala sa stvarnim diplomatom Predragom Grabovcem i svojim vjenčanim kumom, izmišljenim Đurom Milićem.

U Mar del Plati, našao sam se i s atentatorom Blagojem Jovovićem. Razmetljiv i iznimno samohvališan, predao mi je rukopis svoje knjige u kojoj je, iz osobnoga četničkog kuta viđenja, pomno opisao od A do Z, sve od trenutka kad je došao na pomisao da ubije Antu Pavelića pa do konačnoga čina.

Prigovori o debljini

Nije naodmet naglasiti da sam se u Zagrebu, na ručku u restoranu Purger, u Petrinjskoj ulici, sredinom 2007., vidio s Mirjanom Pavelić-Pšeničnik, kćerkom Ante Pavelića, rođenom 8. studena 1926., majkom njegovih četiriju unučica. Osjetio sam, kako joj nije bilo ugodno kad sam otkrio da dugi niz godina prikupljam građu koja nastoji rasvijetliti uzroke i posljedice atentata na njezina oca.

Vratit ću se početku, kad sam dočekao prigovore o debljini romana “Meta poglavnik: živ ili mrtav” i svojoj obrani. U njoj je, pored već navedenoga, nanizano mnoštvo duljih ili kraćih životopisa, osim članova obitelji Pavelić, tu su zanimljivi detalji o Lovri Matačiću; Vikiju Glovackome; generalu Anti Moškovu (neostvarenoj ljubavi Višnje Pavelić); glumcima Dubravku Dujšinu, Vjeki Afriću i Joži Rutiću; kazališnoj prvakinji Mariji Crnobori (neostvarenoj ljubavi Ante Moškova), a čiji je bratić, slikar Jozo Crnobori naslikao glasoviti Pavelićev uljani portret; Radovanu Zogoviću, jugoslavenskome kulturnom glavosijeku; Didi Kvaterniku, koji će se od dvorskoga miljenika pretvoriti u zakletoga neprijatelja bračnoga para Pavelić; pjesnicima Vinku Nikoliću i Tinu Ujeviću; piscu “Ognjišta” Mili Budaku; Hanziki, legendarnome zagrebačkom cvjećaru, nesuđenome opernom pjevaču; partizanskome generalu Peki Dapčeviću; Milovanu Đilasu; Zinki Kunc, neskrivenoj simpatiji Josipa Broza Tita; premijerki Goldi Meir; Moši Dajanu; slikaru Marcu Chagallu; nogometnome vrataru Franji Šoštariću, koji je 1946. bio naglavce izbačen iz armijskoga kluba Partizan nakon što se u pijanstvu nesmotreno izbrbljao da je kao pilot lovac zrakoplovstva NDH na istočnome bojištu u Rusiji obarao sovjetske zrakoplove; i napose o velikome zavodniku Branku Benzonu.

Nenadmašni ljubavnik

Priča o njemu je posebno zanimljiva. Kao hrvatski poklisar u Berlinu zbog ljubavnih avantura s brojnim gospođama i gospođicama, a među kojima su, na nevolju, bile supruge i milosnice nekih od prvih čelnika Trećega Reicha, bio je prislijen da se samo poslije nepune pola godine neslavno vrati u Zagreb. Nakon odlaska u emigraciju, u Buenos Aires, Benzon je opčinio i prvu damu Argentine, karizmatičnu Evitu Peron, koja će zbog naklonosti prema njemu omogućiti da Ante Pavelić postane vlasnik unosne tvrtke za izgradnju stanova. U romanu koji bi, po dogovoru s nakladnikom Jutarnjim listom poslije ovoga skraćenog feljtona trebao izaći u tri knjige, sijaset je putopisnih opisa mojih najmilijih metropola Buenos Airesa, Madrida, Jeruzalema i, dašto, Zagreba.

Sve ovo sam opisao hladne glave iznoseći postojeće činjenice iz kojih će čitatelj sam izvući zaključke.

Ovo će biti roman s kazalom tko je tko na kraju, s popisom nekoliko stotina spomenutih ličnosti i dvoličnosti.

Pero Zlatar