Nakon smrti Tuđmana Hrvati postali 'pušači' prvog reda i narod drugog reda

Fascinira kako su se Hrvati nakon smrti dr. F. Tuđmana pretvorili u 'pušače' prvog reda i u narod drugog reda.

Moje uporne pokušaje polemike sa stavovima mojih čitatelja treba shvatiti tek kao jedan neuspjeli eksperiment. Smatram kako je dobro za portal i za moju kolumnu da svi čitatelji, ako požele, uvijek mogu iznijeti svoj stav makar bio i dijametralno drugačiji od mojeg, ali da ga onda i brane činjenicama. Isto tako činim i ja kad pišem, iznosim svoje stavove, ali ih uvijek potkrepljujem stvarnim činjenicama. Neki to doživljavaju kao moju egocentričnost, pa čak i kao želju da se svađam s čitateljima. Želim naglasiti kako do sada nisam pročitao ni jedan osvrt na moju kolumnu koji bi me bio uvrijedio. Međutim, smatrao sam kako je sukladno dobroj demokratskoj praksi da reagiram kad na primjer neka Lea piše da je jedina sličnost Tita i Tuđmana ubojstva koja su obojica činila. To i nije neka polemika! Dragi naš Tito se malo "zaigrao" poslije 1945.g., pa usput pobio par stotina tisuća ustaša, domobrana i civila, sve bez suđenja i presude. Kako je međutim dr. Franjo Tuđman postao svirepi ubojica? Izvjesni Gudelj ubio je 1991.g. načelnika osječke policijske uprave Josipa Reihl-Kira. Za to je bio osuđen na 20 godina robije. Zbog toga se Tuđmana uspoređuje s Titom. Lea naravno nije navela gdje su Tuđmanovi politički zatvorenici i logori smrti. Smatram da bi usporedba Tuđmana i Tita glede svirepih ubojstava mogla biti slična onoj Blage Zadra i kapetana Dragana. Samo kroz Goli otok prošla je 31 000 političkih zatvorenika, a da o ostalim logorima kao Stara Gradiška, Lepoglava itd. i ne govorim. Dakle, usporedba Tita, kao pravog zločinca iz doba komunizma, i čovjeka koji je nenaoružanu Hrvatsku obranio i doveo do pobjede u Domovinskom ratu. Od kuda samo tolika mržnja prema osnivaču hrvatske države i prvom hrvatskom Predsjedniku!? Kako to već biva, kad je Sava napokon "potekla uzvodno" u Tuđmanovu 'Noinu arku' ukrcale su se razne zvjerke od zagorskih lisica do raznih tvorova, otrovnih zmija i bijesnih pasa. U takvom okruženju, uz pomoć dvojice tzv. "ratnih zločinaca" Šuška i Gotovine, Tuđman je smogao snage i odupro se JNA i srpskoj agresiji naoružavši hrvatski narod i izgradivši vojsku. Počinio je ipak dvije strateške greške: odustao je od lustracije, a pod pritiskom Zapada donio je zakon o oprostu. Da je slučajno Tuđman izgubio rat, možete samo zamisliti kako bi izgledao zakon o oprostu za Hrvate. Pisao bi se vjerojatno na Ovčari. Zato dragi moji oponenti, od danas više s vama nemam namjeru polemizirati! Za kraj samo još jedno pitanje. U reakciji na moju zadnju kolumnu Štefek je tolerantno preporučio jednom svoj neistomišljeniku da se javi dr. Đorđeviću koji svaki dan od 10 sati dežura u Vrapču. Baš me zanima od kuda Štefek zna kada i gdje dr. Đorđević prima pacijente? Ili kako je rekao Henry Ford II: "Never explain, never complain" (Nikada ne objašnjavaj, nikada se ne žali).

Drveno željezo

Uzbudila se ideološki Slavica Lukić iz Jutarnjeg lista. HDSSB pije krv na slamčicu i HDZ-u i Slavici. U četvrtoj i petoj izbornoj jedinici HDSSB je stavio kao nositelja liste Branimira Glavaša, čovjeka pravomoćno osuđena za ratni zločin. Čitava je priča već dobro poznata javnosti. Pred par godina Glavaš se bio naljutio na svog pulena kojeg je prijevarom doveo na vlast u HDZ-u, dragog Ivu Sanadera i u Osijeku osnovao HDSSB. Kad je nakon toga Šeks došao u Slavoniju i htio predahnuti na svojoj vladalačkoj stolici, nje više nije bilo. Svi znamo što se događa kad sjedneš na stolicu koje nema! Imperija je brzo uzvratila udarac Glavašu. Na oduševljenje Sanadera i Slavice Lukić Glavaš je završio u Zenici i tamo u miru piše sada memoare. Nije samo Jadranka Kosor okrenula leđa dragom Ivi za kojeg je izjavljivala "kud' Ivo tud' i ja" već je isto učinila i Slavica Lukić. Na njenu sreću nema takvog zakona po kojem bi je mogli osuditi zbog njene strasne ljubavi prema ljudima "posebnog kova" kako se nekada tepalo istaknutim partijskim funkcionerima. Tako Slavica može mirno spavati kao da je 1989.g. Ali nema ni zakona koji bi zabranio Glavaševoj stranci da svog osnivača stavi u IV. i V. izbornoj jedinici kao nositelja svoje izborne liste. Za Slavicu je nevažno što se tu radi o simboličnom činu koji nema nikakvu političku važnost za same izbore. Ona smatra da takav postupak HDSSB-a ugrožava pravni poredak RH. Tipično novinarsko drveno željezo. Zakon nešto ne brani, ali to - po njoj - ipak ugrožava pravni poredak! Slavica o cijeloj toj stvari piše toliko dramatično kao da se radi o svjetski važnom događaju i neviđenom presedanu. Ona nije do sada čula ništa strašnijeg od ratnog zločina za koji je osuđen neki Hrvat. Da se kandidira neki Norvežanin koji je ove godine pobio 70-80 ljudi, Slavica vjerojatno ne bi ni trepnula jer on to nije učinio u ratu i stoga nije ratni zločinac. Zato je Glavaš "popušio" za smrt zarobljenika u kojeg je pucao glavni svjedok optužbe protiv Glavaša. Da bi se spasila optužnica u pomoć je bio pozvan vještak koji je ustvrdio da je Glavaševa žrtva, koja je bježala pred svjedokom Fehirom i u koju je Fehir pucao, u tom trenutku već bila mrtva. I tako sada naš Glavaš, pun tuge, promatra iz Zenice što se događa s njegovim bivšim pulenom, dragim Ivom.

Međutim, vratimo se Slavici Lukić. Iz njenog pisanja se nazire da je pala u duboku depresiju. Iako to zakon ne zabranjuje, ona smatra kako se takvog što može desiti samo u zemlji u kojoj je na vlasti HDZ. Trebala se samo malo potruditi pa bi na internetu našla da se još u "zlatno doba" 1981.g., osuđeni pripadnik IRA-e Bobby Sanc kandidirao iz zatvora za člana britanskog parlamenta i bio izabran u Donji dom. Nadalje, 2008.g. Keith Russel Judd iz zatvora u Teksasu kandidirao se na predizborima u Demokratskoj stranci za američkog predsjednika. I napokon 2007.g. politički zatvorenik na Filipinima Jigger Geverola sasvim se legalno natjecao za mjesto u filipinskom parlamentu. Ali nitko od njih nije bio ratni zločinac - reći će Slavica! Zanima me kako će Slavica jednog dana reagirati ako se recimo za federalni parlament BiH kandidira Hrvat Dražen Erdemović koji je po vlastitom priznanju, po nalogu Ratka Mladića u Srebrnici, u jednom danu pobio 128 civilnih zarobljenika. Kako Haški sud cijeni iskrenost i priznanje dobio je za to tek pet godina zatvora!!! Tri godine je bio u zatvoru u Norveškoj, a sada se već slobodno šeće na slobodi kao slobodan građanin! Vjerujem kako bi se u tom slučaju Slavica zauzela za njegovo demokratsko pravo da se kandidira. Pitanje je bili takvo razmišljanje bilo i u odnosu na Gotovinu koji je, zapovijedajući napad na Knin, uspio nenamjerno usmrtiti jednog civila. Vjerujem da bi Slavica iz protesta zbog njegove kandidature otišla iz javnog života, možda bi se čak i povukla u neki manastir.

Pušači prvog reda

Neki dan je na Županijskom sudu u Zagrebu jedan pukovnik HV-a osuđen na šest godina zatvora jer je, po naređenju generala Koradea, ubio jednog zarobljenog pripadnika vojske Republike Srpske. Na apstraktnoj ljestvici vrijednosti života žrtava, život pripadnika vojske Republike srpske mnogo više vrijedi od života 128 muslimanskih civila koje je ubio Erdemović po naređenju Ratka Mladića. Ti dvostruki kriteriji i dvostruka mjerila meni dižu tlak do neba. Kad se radi o onima koji su se branili od agresije kazne su uvijek neusporedivo strože od kazni onima koji su počinili agresiju. Fascinira kako su se Hrvati nakon smrti dr. F. Tuđmana pretvorili u "pušače" prvog reda i u narod drugog reda. Pogledajte samo primjere: Gotovina dobije za jednog civila 24 godine, Markač ni za jednog civila 18 godina, Glavaš za jednog bježećeg mrtvog civila 8 godina, Norac za jednu ženu u okolici Gospića 12 i 7 godina, Dario Kordić zbog dvostruke linije zapovijedanja 25 godina itd. Recimo da su to ratni zločini pa i trebaju biti izrečene stroge kazne. S druge strane imamo pukovnika Šljivančanina koji za 350 pobijenih ranjenika na Ovčari dobiva 8 godina, Erdemović za 128 civila 5 godina itd. Zanimljiva je i praksa Županijskog suda u Sisku. Kad je riječ o suđenjima srpskim ratnim zločincima, u pravilu, nakon svakog pojedinog suđenja, sud ukida osuđenicima pritvor i pušta ih na slobodu. Sve takve odluke donosi uvijek isto vijeće suda i ista predsjednica vijeća.

Još jedan primjer koji bode oči. Već sam spomenuo tragičnu sudbinu Reihl Kira. U njegovom slučaju, u kojem je ubojica otkriven i osuđen na 20 godina, napisane su i knjige i feljtoni pa je taj slučaj postao paradigma svih hrvatskih ratnih zločina. Možda je zaista tome tako! Međutim, identičan slučaj koji se dogodio otprilike u isto vrijeme je ubojstvo Ante Paradžika, tada drugog čovjeka jakog HSP-a. Vraćajući se ujesen 1991.g. s jednog predizbornog zbora na kontrolnom punktu u Sesvetama prorešetan je iz automatskog oružja i do danas nikome ništa. Jasno, nije se radilo o liberalnom načelniku policijske uprave nego o HSP-ovom desničaru koji je još 1972.g. kao pripadnik studentskog pokreta odrobijao. O tom slučaju nisu napisane nikakve knjige ni feljtoni, a najvažnije je da nema ni kazne za one koji su se tobože zabunili i izrešetali auto nesretnog Paradžika. Ti koji su pucali na auto u kojem je bio Paradžik tvrdili su kako su bili motorolom obaviješteni s prethodnog kontrolnog mjesta da su u autu teroristi. "Teroriste" su propustili do slijedeće kontrolne točke gdje su ih pobili! Iza pogibije Ante Paradžika ostala je udovica s dvoje tada malodobne djece, ali o toj tragičnoj obiteljskoj priči nitko nije našao za potrebno napisati ni slova, a kamoli knjigu ili feljton, a nitko ih nije spomenuo ni u Hrvatskom saboru. To su primjeri tih dvostrukih kriterija u Hrvatskoj koji pokazuju koliko smo licemjerni i ideološki zatucani. Niski kriteriji na visokim mjestima ili kad neki misle da mogu sve! Stara arapska pitalica glasi: "Zašto pas liže svoja jaja? Zato jer može!"

Piše:Zvonimir Hodak | dnevno.hr