Medijska cenzura i građanska šutnja u Hrvatskoj

Dolaskom demokracije početkom devedesetih mislili smo da je došao kraj takvoj vrsti cenzure, ali danas vidimo da smo se gadno prevarili. Današnja cenzura je slična onoj za vrijeme komunizma, a s obzirom da smo se počeli navikavati na demokraciju ova nam puno teže pada. Što je najgore više boli građanska šutnja, kao da se ova medijska cenzura događa negdje daleko od nas. Gdje je nestao glas naroda?

Današnja vlast za sve ono što je loše u Hrvatskoj optužuje prijašnju vlast, i u tim optužbama se često vraćaju u te devedesete. Evo sada ćemo se i mi pokušati vratiti u to vrijeme, točnije u 1996. godinu. Te godine Vijeće za telekomunikacije, u kojem je sjedio tada svemoćni Tuđmanov savjetnik Ivić Pašalić, pokušalo je ugasiti zagrebački Radio 101. Skupom na Trgu bana Jelačića 21. studenog građani Zagreba poručili su vlasti da ne daju Stojedinicu, koja je postala simbolom slobodne riječi i demokracije u poratnoj Hrvatskoj.

Danas je od toga prošlo točno 18. godina. Dakle, točno oniliko koliko je potrebno da se uđe u punoljetnost, a samim time i zrelost. Tako je to svuda u demokratskom svijetu, ali očito Hrvatska ne spada u taj svijet. Te, sada već davne 1996. godine u prvom redu za slobodu medija drugarica Milanka Opačić i građanin Stipe Mesić. Iza njih kritična masa od preko 100.000 ljudi koji traže slobodu medija.

Danas te kritične mase nema. Nema ni nabrojanih drugova i drugarica da dignu glas protiv medijske cenzure. Danas su simboli slobodne riječi samo internetski portali i društvene mreže, i jedino na njima se može pročitati istina bez cenzure koji su nametnuli drugovi i drugarice.

HERCEGOVINA.info