Matan i Kikaš ponovo u Imotskoj krajini

Doduše, Vrdoljaku je umnogome posao bio olakšan savršenim književnim djelom Ivana Raosa "Prosjaci i sinovi", koji ne danas ne gubi na svom, ne samo literarnom, značaju i vrijednostima. Kada bismo, u samim temeljima i bazičnosti, pokušali pojednostavniti tematiku djela; uz onu nezaobilaznu priču o društvu i ljudima; priča je to koja govori i o kamenu.

Lokalnom kamenu "živcu" koji je duboko ukorijenjen u tradicijski kolorit lokalnog kraja. Kao primjer, spomenimo samo jedan od značajnijih nizova djela vezanih uz alegorijske priče o kamenu: uvodno Kikaševo kameno gnijezdo; preko antologijskih kamenih Matanovih dvora pa sve do finalnih scena na lokalnom groblju prepunom starih kamenih spomenika. Upravo su nas Matan, Kikaš i kamen doveli u Grubine po ovu priču.

Čovjek i kamen, na čitavom području Imotske krajine, oduvijek ostavljaju povijesni trag svjedočanstva o vlastitom suodnosu i zavisnosti. Ni današnja vremena ne predstavljaju izuzetak, tek svojevrsnu modifikaciju prilagođenu uvjetima življenja. Tako je i u Grubinama, čije se poveznice s kamenom uglavnom vežu uz značajan obim građevinskog sektora, kojem je velik dio mještana od davnina gravitirao. Pojedini stanovnici mjesta u šali vole istaknuti kako je "pola mjesta u građevinskom sektoru, a preostala polovica u umjetničkim vodama". Upravo ovoj drugoj polovici umjetničkih voda pripada i Ljubomir Žužul, samouki umjetnik, čiji su posebni predmet interesa, između ostalog, izrada kamenih skulptura vezanih uz lokalnu baštinu Imotske krajine. Tako je već napravio pojedine kamene reprezentativne skulpture koje krase mnoge javne, ali i privatne lokacije. Njegov Matan krasi parkirališni prostor jednog trgovačkog centra u Glavini; Tin Ujević je pronašao svoje mjesto u zaseoku Ujevići u Krivodolu, a Kikaš još uvijek čeka svoju trajnu lokaciju ispred njegove obiteljske kuće u Grubinama. Sva su djela napravljena u kamenu isklesana iz velikih kamenih gromada.

Kikaš težak više od jedne tone

Žužul je dugogodišnji djelatnik Porezne uprave u Imotskom pa se umjetničkim stvaralaštvom bavi u slobodno vrijeme. Kako nam je rekao, za izradu ovakvih kamenih skulptura potrebno je više mjeseci intenzivnog i svakodnevnog rada.

-Kamen je zahvalan materijal, ali s njim nije lako raditi, potrebno je mnogo ljubavi prema radu i strpljenja. Također, potrebna je i velika razina koncentracije, jer je pri radu s kamenom nekakve teže greške gotovo nemoguće otkloniti. Međutim, u konačnici, kamen kao nagradu pruža tu jednu monumentalnost koja naginje neprolaznosti. Zbog toga je rad s kamenom i u kamenu poseban i neusporediv s radom u drugim materijalima - istaknuo je Žužul.

Kameni Kikaš, zajedno sa svojim mitskim tronošcem i kamenim postoljem teži više od tisuću kilograma. Zanima nas gdje je umjetnik uopće pronašao kamen pogodan za oblikovanje ovakve impresivne kamene strukture:

-Kikaša sam također isklesao i izradio iz jednog kamena, u komadu kako se to obično kaže. A kamenu gromadu za obradu, dobio sam od jednih svojih prijatelja koji se bave građevinskim poslovima. Jednom prilikom su radili iskope za temelje nekakve građevine pa je bager, prilikom rada, naišao na tu veliku stijenu. Oni su se sjetili mene i mog umjetničkog rada pa su se pobrinuli i za zahtjevan transport do moje kuće. Eto, kao rezultat svega toga nastao je Kikaš - izjavio je umjetnik.

Iz galantarske korpe ukradeni kameni predmeti

Kikaša je dovršio 2013.godine i time je završena njegova svojevrsna kamena trilogija, koju uz Kikaša čine Tin u Krivodolu te Matan u Glavini. Kolika je popularnost Matana kao mitskog lika, koji je smješten ispred jednog trgovačkog centra, ne svjedoči samo broj njegovih objavljenih fotografija na društvenim mrežama. O tome svjedoči i jedan drugi, prilično indikativan podatak. Naime, kao dio kamene skulpture, s Matanom je postavljena i antologijska galantarska korpa. U njoj je umjetnik prigodno smjestio različite kamene predmet, koji su svemu dali dodatni pečat autentičnosti. U međuvremenu su neki od tih predmeta nestali. Kako ovo nije članak iz crne kronike, nećemo napisati da su te predmete otuđili nepoznati počinitelji. Neka bude da su te predmete posudili nepoznati ljubitelji umjetnosti, na neodređeno vrijeme. S obzirom da se na tim predmetima nitko ne može materijalno okoristiti u značajnijoj mjeri, to više govori o nekim drugim odnosima spram Raosovih likova. Podatak je to koji dovoljno svjedoči o neprolaznoj popularnosti njegovih mitskih književnih likova.

U Žužulovim u umjetninama osjeti se duh stvaralaštva predaka, koji su s kamenom i od kamena živjeli. Zbog toga se čak i u njegovim kamenim kipovima može osjetiti ona doza emocionalnosti, koja progovara iz umjetničkog djela. Ostavljamo Kikaša na njegovu prijestolju, na njegovom kamenom tronošcu, a u daljini kao da čujemo one njegove zadnje riječi: "More bit je to ono životno... studene se vode napit... "

DalmacijaNews.hr