Marina Merzel je Žarka, Mirando Mrsić je Miralem, Vanja Sutlić je Jovan Kuga, Ingrid je zapravo Mara... Zašto su mijenjali ime?

Ne bi, kompetencija i stručnost ne pita za minorne stvari kao što su ime i prezime. Dapače, nižući uspjehe u svojoj branši, o imenu ovog ginekologa nitko niti ne razmišlja.

Psiholozi se slažu da ljudi koji mijenjaju svoje ime nemaju samopouzdanja, ne vjeruju u svoj uspjeh i zapravo se srame sami sebe. Lijepo je to i u svom remek djelu "Ime ruže" objasnio Umberto Eco rekavši na kraju: "Ime ne znači ništa... Ruža bi mirisala da se ružom i ne zove".

Promjenom imena pojedinci pokušavaju izmijeniti sliku o sebi i prikriti određene komplekse, ali ta pošast i nije tako strašna sve dok ne shvatite da je njome zaražena hrvatska politička i društvena scena. Kažemo scena, jer promjena imena zahtjeva igranje uloge onoga čega zapravo nismo ili grublje rečeno - laganje. Da nam političari lažu o ovom i onom, to i nije neka novost. Laganje, pak, o svom identitetu zadire u patologiju i postavlja logično pitanje: Zašto ste, pobogu, mijenjali svoje ime?

Učinili su to mnogi. Marina Lovrić Merzel je Žarka Sekulić, Mirando Mrsić rođen je kao Miralem, Ingrid Antičević (did ju nou?) je zapravo Mara, Zoran Šprajc je do nedavno bio Jovanović, Vanja Sutlić je Jovan Kuga, a Goran Beus Richemberg (zvuči uistinu impresivno) je realno Emir Tahirović. Moglo bi se ovako nizati unedogled, ali već prvo "bacanje oka" na eventualne razloge promjene imena daje jedini logičan odgovor: osobe koje mijenjaju imena ne čine to zato što im nisu lijepa, već zato što su nedovoljno hrvatska. Prikrivanju pravog imena skloni su i mnogi umjetnici, napose pisci, koji nerijetko izbacuju novo djelo pod pseudonimom sve dok ne vide kako su prošli. Ljudi s dobrim stavom o sebi i oni koji vjeruju da je ono što čine dobro, nemaju problem ni sa svojim imenom, ni prezimenom. Mislite li da bi, primjerice, poznati ginekolog Asim Kurjak prošao bolje da se zvao Hrvoje Horvat? Ne bi, kompetencija i stručnost ne pita za minorne stvari kao što su ime i prezime. Dapače, nižući uspjehe u svojoj branši, o imenu ovog ginekologa nitko niti ne razmišlja. Za pretpostaviti je da gore navedeni nisu shvatili kako svoju ostavštinu pa i imidž, trebaju graditi na djelima, a ne fasadiranim, lažnim imenima. Interesantno je da se upravo kod ovih ljudi nerijetko kompetencija dovela u upit, pa smo tako svi čuli o Marinom savršenom engleskom jeziku i Žarkinom poštenju.

O promjeni imena progovorio je i Harry Rand, autor knjige koja se bavi višestrukim ličnostima:

"Razloga je mnogo. Ponekad čovjek želi promijeniti svoje ime. Neslužbeno, drugi ga zovu onako kako on želi. Ako npr. kaže: Ime mi je Josip, ljudi će ga zvati Josip. Zovu ga tako jer on to tako želi. Jedan čovjek ima jedno ime; kad ima mnogo imena, ima u sebi i mnogo osoba. Kad jedno ime napuniš značenjem, treba ti drugo. To je poput ponovna rođenja. S novim imenom počinjem od početka", zaključio je autor u svojoj knjizi.

Teško da su naše javne osobe promijenile ime zbog toga "jer su svoje pravo napunile značenjem". Puno je vjerojatnije da su zaželjele neki novi početak, a najizvjesnije je ipak da su se svog imena sramile jer "ne zvuči baš hrvatski". U svakom slučaju, bilo bi dobro da prije nego li im opet padne na pamet hodočastiti po općinama s ciljem promjene vlastitog imena, da pročitaju "Ime ruže" slavnog talijanskog pisca. Sve će im biti puno jasnije...

izvor: Dnevno.hr