Maloljetni Hrvatski dragovoljac i branitelj Vukovara Darko Knežević: Ne tražim ništa za sebe nego za moju djecu

Ja nisam ratovao da bih sa četnicima i agresorima svatovao i družio se sa njima. Rođen sam u malom selu Apševci kraj Lipovca 18.04.1974 godine i nakon 6 godina sa obitelji odlazim u Njemce kraj Vukovara gdje me je rat i zatekao. Stao sam sa 16 godina u obranu domovine, ne iz straha, ni iz objesti već iz ljubavi prema mojoj domovini. Ne svojatam Srbe koji su branili Hrvatsku ,svi su oni ostvarili svoja prava i beneficije. Tko je meni što dao? Odškolovao sam kćer zadnja je godina, mlađa hvala dragome Bogu završava osnovnu i nastavja dalje, a sin je tek krenuo u prvi osnovne.

Ništa nisam dobio od države, ni knjige, ni teke ni školski pribor dok Srbi kao manjina imaju sve i sve dobivaju od države kao i njihova djeca ,a opet se bune. Dok sam ratovao puno sam srpskih vojnika pustio i nisam ih htio ubijatii, a moju su majku silovali i mučili u zarobjeništvu. Sve sam dao za svoju djecu da ih odškolujem i izvedem na pravi put bez državnih potpora, čak sam i skupljao sekundarne sirovine željezo i ostalo i zato su me prozvali Cigo.

Gdje je tu domovina, a gdje sloboda pitam se? Maltretiraju me ljekove mi na kapajku daju, čak nemam socijalno i zdrastveno  niti imam kakvih prava. U mom domu ništa ne vrijedi niti kunu, djeca dobivaju dječiji doplatak, a supruga radi za minimalnu plaću i od toga preživjavamo dan za danom. Pitam se gdje su djeca rata koji su iz školskih klupa otišli u rat? Šta je sa njima i  tko o njima skrbi i vodi brigu. Od ministarstva Hrvatskih branitelja ne dobijam ništa, ne daju mi raditi valjda zato što imam šifru F43 i F62 (trajni poremećaj osobnosti)  a nije ni čudo koje sam strahote prošao u Vukovaru. Ne tražim ništa za sebe nego za moju djecu da se napokon mogu najesti i ljepo zaspati.

Tekst by:Ivica Lozina