Likvidacije hrvatske političke emigracije: Partija naređivala, Udba izvršavala

... poratnih žrtava. Za prvog predsjednika Komisije izabran je Vice Vukojević, a nekoliko mjeseci kasnije unutar komisije formirano je i Vijeće za utvrđivanje žrtava državnog terora u inozemstvu.

Prvi izvještaj Komisije odnosno Vijeća o političkim likvidacijama u inozemstvu, s imenima ubijenih emigranata, ali i imenima uključenih Udbinih operativaca u ta ubojstva, napravljen je u studenom 1993. godine. Dostavljen je Državnom odvjetništvu, Uredu za nacionalnu sigurnost, HIS-u, Ministarstvu vanjskih poslova, Ministarstvu obrane i Ministarstvu vanjskih poslova. Dijelove toga prvog izvješća, kao i posljednjeg koje je načinjeno krajem rujna 1999. godine, objavit ćemo ekskluzivno, u nastavcima, u našem listu.

Inače, ova Komisija radila je punih 11 godina, a na njenom čelu je cijelo desetljeće bio Kazimir Sviben. Rezultati rada Komisije odnosno njezina Vijeća za utvrđivanje žrtava državnog terora, u pravilu su skupljali prašinu u ladicama državnog odvjetništva kao i političkih moćnika, pa stoga sada, 22 godine od formiranja Komisije, objavljujemo rezultate njezina rada.

Tijek događaja početkom Drugoga svjetskog rata nametnuo je Josipu Brozu Titu potrebu osnivanja tajne službe. On je 10. kolovoza 1941. izdao tzv. Uputstva partizanskim odredima glede sigurnosnih pitanja. Upute su bile opće naravi, a glavna poruka je bila "izdajice i provokatore treba smjesta likvidirati". Nakon toga započinje osnivanje tzv. partizanskih straža, narodnih straža i narodne milicije pri partizanskim odredima. Tek 1943.

Tito donosi odluku o razdvajanju obavještajne i kontraobavještajne službe. Tek sredinom 1944. godine, 13. svibnja, Tito je odlučio osnovati "Odelenje za zaštitu naroda" (OZNA). Pet dana kasnije Aleksandar Ranković je u Drvaru potpisao Uputstvo o formiranju Ozne. Pored Tita i Rankovića, osnivačima Ozne mogu se smatrati i ruski obavještajci Burtakov i Timofejev.

Prvi načelnik Ozne za Hrvatsku bio je Ivan Stevo Krajačić (zamjenik mu je bio Marijan Cvetković). Sva pojedinačna i masovna ubojstva koja je izvršila jugoslavenska vojska neposredno prije kraja Drugog svjetskog rata i mjesecima nakon njegova završetka, a posebice vezano za događaje poznate pod nazivom "Bleiburška tragedija i Križni put", događala su se pod patronatom Ozne.

Tito je 15. kolovoza 1944. potpisao Uputstvo o osnivanju vojnih jedinica Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) kao formacija zaduženih za "borbu s antinarodnim ustanicima i likvidiranje antinarodnih bandi, čišćenje oslobođenih teritorija od ostataka razbijenih neprijateljskih jedinica, špijuna i diverzanata".

KNOJ je bio podređen direktno Titu. U ožujku 1946. OZNA je razdvojena na civilne i vojne službe koje dobivaju nova imena: Uprava za istraživanje i dokumentaciju (UID), Uprava državne bezbednosti (UDBA) i Vojnoobavještajna službu (VOS) i Kontraobavještajna služba (KOS). KOS je 1955. preimenovan u Organ bezbednosti (OB) Jugoslavenske narodne armije, a UDBA 1966. godine, nakon tzv. Brijunskog plenuma, u Službu državne bezbednosti (SDB), odnosno Službu državne sigurnosti (SDS).

SDB kao civilna kontraobavještajna služba nalazila se u sastavu Saveznog sekretarijata unutrašnjih poslova (SSUP). Četiri glavne uprave bavile su se: 1) unutrašnjim neprijateljem 2) emigracijom 3) stranim obavještajnim službama 4) tehnikom praćenja i prisluškivanja. SDS je svoju organizacijsku mrežu razvijala putem Republičkih sekretarijata za unutrašnje poslove (RSUP), a ovi preko centara SDS-a i njihovih ispostava. Unutrašnji organizacijski ustroj republičkih centrala i centara SDS-a bio je sukladan strukturi saveznog SDB-a.

Radom se koordiniralo iz kabineta J.B. Tita, a nakon njegove smrti iz kabineta Predsjedništva SFRJ. Nakon raspada Jugoslavije velik broj osoba iz tajne policije nastavio je raditi u službama novih država. Članovi Vijeća su utvrdili da je najveći dio dokumentacije SDS-a - uništen.

Prema izjavama svjedoka, "pročišćavanje" dokumentacije zbivalo se u više navrata prije prvih višestranačkih izbora. Ta dokumentacija se uništavala u krugu RSUP-a SRH, Centra SDS-a Zagreb, u spalionici Sabora SRH, u pećima tvornice ferolegura u Dugom Ratu. Svjedoci iz BiH govore o uništavanju dokumentacije iz centrale SDB-a u Sarajevu koja je kamionima odvožena u tvornicu celuloze u Maglaju.

Hrvatska neprijateljska emigracija

U svibnju 1945. godine veliki broj Hrvata se iselio iz Hrvatske neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. U prvoj skupini iseljenika nalazili su se vojnici NDH, državni činovnici, dužnosnici raznih nekomunističkih organizacija i stranaka te njihove obitelji. Oni koji su se uspjeli spasiti bili su smješteni u izbjegličke logore. Dio ih je ostao u Europi, a većina se iselila u Australiju i Sjevernu i Južnu Ameriku. Drugi val iseljavanja dogodio se koncem pedesetih i početkom šezdesetih godina. Uglavnom se radilo o mladićima koji su, pretežno iz ekonomskih razloga, ilegalno prelazili granicu.

Najveći broj Hrvata iselio se šezdesetih godina kad je Beograd otvorio granice i omogućio odlazak na "privremeni rad". Posljednje značajnije iseljavanje dogodilo se nakon Karađorđeva i sloma Hrvatskog proljeća. Prema dosadašnjim saznanjima, jugoslavenska tajna služba je diljem svijeta od 1946. do 1990. godine likvidirala 68 hrvatskih emigranata. Još petero ih je netragom nestalo.

Operacije jugoslavenskih tajnih službi mogu se podijeliti u nekoliko razdoblja. U godinama neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata OZNA je napadala prije svega one emigrante koji su imali dobre veze sa savezničkim centrima moći (Drago Jilek) ili su uživali neokrnjen ugled među narodom (dr. Ivo Protulipac).

Padom Aleksandra Rankovića 1966. naglo se povećao broj "ofanzivnih akcija" prema hrvatskim političkim emigrantima. Do konca 1971., u razdoblju za koje se pretpostavljalo da su u Zagrebu vlast preuzeli hrvatski orijentirani komunisti, ubijena su dvadeset i četiri hrvatska emigranta. Crna serija se nastavila nakon Karađorđeva tijekom 1972. te u razdoblju nekoliko godina prije i poslije smrti Josipa Broza Tita, a trajala je do pred sam raspad Jugoslavije.

Vijeće je također registriralo trideset pokušaja ubojstva, te tri uspjele i dvije neuspjele otmice hrvatskih političkih emigranata od 1946. do 1990. godine. Otmice i ubojstva hrvatskih političkih emigranata nazivale su se u žargonu tajnih službi "ofanzivnim akcijama" ili "specijalnim zadacima". U proceduru obavještajnog izviđanja, planiranja, organiziranja i izvođenja otmica i likvidacija emigranata bile su najčešće uključene sve tri glavne jugoslavenske tajne službe.
Postupak donošenja odluke o ‘ofanzivnim akcijama'

Prema saznanjima Komisije, a posebno iz izjava svjedoka iz vrha struktura hrvatske, bosansko­hercegovačke i savezne beogradske Službe državne sigurnosti, oko 70 % rada Udbe protiv emigracije odnosio na hrvatsku, a ostalo na srpsku, albansku i muslimansku emigraciju.

U Drugu upravu SSUP-a stizale su informacije iz svih republičkih središta vezano uz osobe od saveznog interesa. Ta je uprava bila glavno mjesto gdje se odlučivalo o "ofanzivnim akcijama" prema hrvatskim emigrantima. Postupak donošenja odluke o likvidaciji nekog političkog emigranta te njezinu izvođenju bio je neslužben, ali precizno razrađen.

Procjena o stupnju nepoželjnosti nekog emigranta u principu je dolazio iz savezne centrale SDB-a u Beogradu, ali je mogao doći i iz republičke centrale SDS-a, pa čak i iz samog centra SDS-a u kojem je vođena tzv. obrada dotičnog emigranta. Za organizaciju tih akcija takoder je bila nadležna Druga uprava SSSUP-a, uz koordinaciju s minimalnim brojem osoba iz nadležnih republičkih središta i regionalnih centara SDS-a.

O namjeri da se izvede "ofanzivna akcija" izvještavalo se saveznog sekretara za unutrašnje poslove. U vrijeme kad je to bio Franjo Herljević, budući da je imao izvrsne osobne odnose s Josipom Brozom Titom, mogao je kod njega doći kad je htio. Svjedoci izjavljuju da bi mu obično u ožujku ili travnju opširno referirao o sigurnosnoj situaciji i saznanjima o planovima emigracije.

Tada bi mu naveo imena nekolicine emigranata prema kojima bi se eventualno trebalo poduzeti "ofanzivne akcije". U tu svrhu Herljević je čak predlagao osnivanje Odjela za posebne zadatke pri Drugoj upravi SSUP-a, ali taj prijedlog nije realiziran jer je zaključeno da bi se time povećala opasnost dekonspiracije službenika SDB-a.

Ako bi Tito odobrio akciju, savezni sekretar za unutrašnje poslove izvještavao bi svog kolegu na republičkoj razini s čijeg je područja bio podrijetlom dotični emigrant. Tada je odgovarajuću suglasnost morala dati republička vlast. Republički sekretar za unutrašnje poslove tražio je suglasnost republičkog i partijskog rukovodstva.

Izjave svjedoka iz vrha struktura hrvatske, bosanskohercegovačke i savezne Službe državne sigurnosti, potvrđuju saznanja da SDS nije mogla poduzeti nijednu ozbiljniju akciju bez odobrenja državnog i partijskog vrha republike i saveza. Iz sažetka tih izjava može se zaključiti da je Služba državne sigurnosti bila politička policija, odnosno u funkciji politike vladajuće partije Saveza komunista.

Svjedoci doslovno izjavljuju da se nije smjelo ništa dogoditi što nije odgovaralo partiji. Služba nije smjela izvoditi ni bezazlenije akcije ako bi time narušavala neki interes politike. Partija je davala naređenja i smjernice za rad, a SDS je bila samo izvršilac.

U Izvršnim komitetima i Predsjedništvima SK postojale su osobe, npr. jedan od izvršnih sekretara koji su nadgledali i usmjeravali rad SDS-a. Takoder, pri predsjedništvu republika i predsjedništvu SFRJ postojao je Savjet za zaštitu ustavnog poretka. Taj Savjet je dozvoljavao posebne aktivnosti organima unutrašnjih poslova, posebno SDS-u, uz prethodnu konzultaciju i suglasnost republičkog i saveznog političkog i državnog vrha. U "Saveznom savetu" bili su predstavnici svih republika i najviših saveznih struktura.

Dugogodišnji - i najznačajniji - članovi ‘Saveta' bili su Vladimir Bakarić, Edvard Kardelj, Branko Mikulić, Lazar Koliševski i Vidoje Žarković te savezni ministri unutarnjih poslova Franjo Herljević, Stane Dolanc i Dobroslav Čulafić. Glavna osoba uz Tita zadužena za državnu sigurnost dugo godina je bio general Ivan Mišković Brk.
Šimurina, Mustač i Perković znaju sve?

Što se tiče "specijalnih sredstava", pištolja, prigušivača, bombi, otrova... ona su se izrađivala u beogradskom "Institutu za bezbednost", a rijetko na drugom mjestu. "Specijalna sredstva" su na dva načina prenošena u inozemstvo: krijumčarenjem i diplomatskom poštom, a pohranjivala su se u zgradama DKP Jugoslavije u inozemstvu ili kod "suradnika-baza". Jedan visoki dužnosnik SDS-a u SRH izjavio je: "Što se tiče rasvjetljavanja, nema šanse da o tome netko u Hrvatskoj zna više od Srećka Šimurine, Zdravka Mustača i Josipa Perkovića.

Šimurina i Perković znaju sve u Hrvatskoj, a Mustač taj aspekt iz Saveza. Njih trojica možda ne znaju samo neki detalj." Jedan visoki dužnosnik SDB-a i SRBiH izjavio je: "Kroz dugogodišnji rad u SDB-u i razgovore s kolegama došao sam do određenih saznanja o atentatima na emigrante.

Poznato mi je da je suradnik hrvatske službe pod pseudonimom ‘Pitagora' bio profesionalni ubojica. S njim su kontaktirali Srećko Šimurina, Đuro Lukić, Maks Manfreda i Josip Perković. Druga osoba koja je angažirana od strane SDB-a za izvršavanje atentata u inozemstvu vodila se pod pseudonim "Cico 2".

Radi se o kriminalcu, kleptomanu koji je zavrbovan preko suradnika Centra SDB Zenica pod pseudonimom "Cico". "Cico" je bio mudar i temeljit opservator, ali je ponudu odbio s obrazloženjem da nije sposoban ubiti, te je za to predložio osobu nazvanu "Cico 2". Željka Ražnjatovića Arkana je zavrbovao operativac Centra SDB-a Titograd Nino Vušurović, koji je kasnije postao šef Druge uprave SDB-a RSUP-a SRCG, a bio je u izvrsnim odnosima sa Stankom Čolakom.

Na jednom širem sastanku načelnika i drugih viših dužnosnika republičkih središta i centara SDS-a u Rijeci koji je organizirao Jerko Dragin. Franjo Herljević je kritizirao Dragina da ga je krivo informirao o likvidaciji Dane Šarca u Parizu, što je on prenio Titu. Kasnije se morao ispričavati jer je Šarac preživio atentat. (nastavak slijedi) /Zdravko Soldić - Arar/

Nespjela ubojstva

1.Mate Frković 1948.godine u Austriji
2.Ante Pavelić 1957. u Argentini
3.Branko Jelić  1957. u Njemačkoj
4.Obitelj Deželić 1965. u Njemačkoj
5.Mirko Grabovac 1969. u Njemačkoj
6.Branko Jelić  1970. u Njemačkoj
7.Nikola Vidović  1970. u Francuskoj
8.Vlado Damjanović 1970. u Francuskoj
9.Branko Jelić 1971. u Njemačkoj
1O.Gojko Bošnjak 1972. u Njemačkoj
11.Gojko Bošnjak 1973. u Njemačkoj
12.Dane Šarac  1974. u Francuskoj
13.Stipe Bilandžić 1975. u Njemačkoj
14.Stipe Bilandžić  1977. u Njemačkoj
15.Franjo Goreta  1980. u Njemačkoj
16.Luka Kraljević 1982. u Njemačkoj
17.Luka Kraljević 1983. u Njemačkoj
18.Danica Glavaš 1986. u SAD-u
19.Nikola Štedul  1988. u Škotskoj

Ubojstva

1. Ivo Protulipac 1946. u Italiji
2. Ilija Abramović 1948. u Austriji
3. Dinka Domančinović 1960. u Argentini
4. Mate Miličević 1966. u Kanadi
5. Marijan Šimundić 1967. u Njemačkoj
6. Jozo Jelić 1967. u Njemačkoj
7. Mile Jelić 1967. u Njemačkoj
8. Petar Tominc 1967. u Njemačkoj
9. Vlado Murat 1967. u Njemačkoj
10. Anđelko Pernar 1967. u Njemačkoj
11. Hrvoje Ursa 1968. u Njemačkoj
12. Đuro Kokić 1968. u Njemačkoj
13. Mile Rukavina  1968. u Njemačkoj
14. Krešimir Tolj  1968. u Njemačkoj
15. Vid Maričić 1968. u Njemačkoj
16. Ante Znaor 1968. u Italiji
17. Josip Krtalić 1968. u Italiji
18. Nedjeljko Mrkonjić 1968. u Francuskoj
19. Pero Čović 1968. u Australiji
20. Mirko Ćurić 1969. u Njemačkoj
21. Nahid Kulenović  1969. u Njemačkoj
22. Vjekoslav Luburić 1969. u Španjolskoj
23. Mijo Lijić 1970. u Švedskoj
24. Mirko Šimić 1971. u Njemačkoj
25. Ivo Bogdan 1971. u Argentini
26. Maksim Krstulović 1971. u Engleskoj
27. Drago Mihalić  1972. u Njemačkoj
28. Josip Senić 1972. u Njemačkoj
29. Branko Jelić 1972. u Njemačkoj
30. Stjepan Ševo 1972. u Italiji
31. Tatjana Ševo 1972. u Italiji
32. Rosemarie Bahrić 1972. u Italiji
33. Josip Buljan-Mikulić 1973. u Njemačkoj
34. Mate Jozak 1974. u Njemačkoj
35. Ilija Vučić 1975. u Njemačkoj
36. Ivica Miošević 1975. u Njemačkoj
37. Nikola Martinović 1975. u Austriji
38. Matko Bradarić 1975. u Belgiji
39. Vinko Eljuga 1975. u Danskoj
40. Stipe Mikulić 1975. u Švedskoj
41. Nikola Penava 1975. u Njemačkoj
42. Ivan Tuksor 1976. u Francuskoj
43. Ivan Vučić 1977. u Njemačkoj
44. Jozo Oreč 1977. u JAR-u
45. Bruno Bušić 1978. u Francuskoj
46. Križan Brkić  1978. u SAD-u
47. Marijan Rudela 1979. u SAD-u
48. Zvonko Štimac  1979. u SAD-u
49. Goran Šećer 1979. u Kanadi
50. Cvitko Cicvarić 1979. u Kanadi
51. Nikola Miličević 1980. u Njemačkoj
52. Mirko Desker 1980. u Njemačkoj
53. Ante Kostić 1981. u Njemačkoj
54. Mate Kolić 1981. u Francuskoj
55. Petar Bilandžić  1981. u Njemačkoj
56. Ivan Jurišić 1981. u Njemačkoj
57. Mladen Jurišić 1981. u Njemačkoj
58. Stanko Nižić 1981. u Švicarskoj
59. Ivo Furlić 1981. u Njemačkoj
60. Đuro Zagajski  1983. u Njemačkoj
61. Franjo Mikulić  1983. u Njemačkoj
62. Milan Župan  1983. u Njemačkoj
63. Stjepan Đureković  1983. u Njemačkoj
64. Slavko Logarić  1983. u Njemačkoj
65. Franjo Mašić 1986. u SAD-u
66. Ivan Hlevnjak 1987. u Njemačkoj
67. Damir Đureković 1987. u Kanadi
68. Ante Đapić 1989. u Njemačkoj

Otmice

Drago Jelić 1949. iz Italije
Krunoslav Draganović 1967.iz Italije
Vjenceslav Čižek  1977. iz Italije

Nestanci

Zlatko Milković 1949.u Francuskoj
Zvonimir Kučar  1963. u Francuskoj
Geza Pašti  1965. u Francuskoj
Mijo Lijić 1969. u Švedskoj
Zvonko Crnogorac 1972. u Austriji

Slobodna Dalmacija