Kći nestalog branitelja: 'Tko je odlučio uzeti mog tatu?

Ali ja sam neizrecivo ponosna. No i dalje mi stoji to pitanje u glavi: ‘Tko je taj tko je presudio oduzeti nekome život i ugasiti nečija djetinjstva?'. Kad netko kaže ‘tata', u meni se javlja ponos na njega, ali i na sve njegove suborce, govori nam Klaudija Gojani (25).

Ova novinarka Hrvatskog radija Vukovar, koju već nazivaju nasljednicom Siniše Glavaševića, oca Jozu nikad nije upoznala. U kolovozu 1991. nju je, majku Lizu (47) i njezina godinu i pol starog brata poslao u Njemačku na sigurno, k svojoj braći, a Jozo je ostao u Vukovaru braniti grad.

Zašto tata nikad ne zove?

- Kad mi je rekao da s djecom moram otići, usprotivila sam se. Čak smo se i posvađali. Bio je nepopustljiv. Klaudija je bila na prsima, a Filip je pio mlijeko i jeo normalnu hranu. Svoj život spakirala sam u dvije vrećice. Uzela sam nekoliko hlačica i majica za djecu i pelene. Na željezničkoj stanici u Vinkovcima Jozo se rasplakao sa mnom. Rekla sam mu: ‘Imam predosjećaj da se više nikad nećemo vidjeti'. I tako je i bilo. On je ostao u Vukovaru i kao pripadnik 204. brigade branio grad do pada - prisjeća se Liza. Dok se vraća u prošlost, krv joj navire u obraze, a pogled joj se puni suzama, koje se silno trudi zadržati. U Njemačkoj je s djecom bila pet dugih godina. Svjesna da je ostala bez supruga i oca svoje djece, Liza je vrijeme provodila kriomice plačući.

- Posljednji put čuli smo se telefonom 28. rujna 1991. No najteže mi je bilo kad sam saznala da je nestao. Od njegova bratića koji je preživio čula sam da su ga zarobili na Veleprometu. Razdvojili su ih i raspoređivali u autobuse. Moj suprug je završio u autobusu za Ovčaru, onom koji je nestao - prisjeća se Liza. Djeci, kako kaže, dugo nije govorila da svog oca nikad više neće vidjeti. Klaudija ga zna tek s fotografije, a Filip je bio premalen da bi se sjećao njegova lika. Liza je uspješno odolijevala silnim pitanjima djece zašto tata ne dolazi i zašto ih nikad ne zove.
Sanja kako ljubi djecu

- Isprva sam im govorila da će se tata kad-tad vratiti, potom pričala da ne može, da radi, da je jako zauzet. Kasnije, kad su malo porasli i kad sam im rekla istinu, optužili su me da lažem i da je njihov tata živ. Dugo nisu vjerovali da je nestao. Ni ja u to još ne vjerujem. Svaki blagdan kad bi se obitelj okupila oko stola, ja sam izlazila i plakala da me nitko ne vidi. A onda sam se 2000. odlučila vratiti u Vukovar, jer ne bih mogla nigdje drugdje živjeti - pripovijeda Liza. Priznaje nam da ga vrlo često sanja, kako dolazi, kako ljubi djecu i nju. Tad je preplavi osjećaj kao da je doista s njima. A onda nestane i osjeti samo prazninu.

- Bila bih najsretnija da ga nađu, da ga mogu pokopati, zapaliti svijeću, samo da se zna da je to on. Onda bih našla mir. Ovako nisam mirna - kaže Liza, koja se povukla u osamu. Traganje za njezinim suprugom žustro je nastavila Klaudija. U stanju je prevrnuti svijet da pronađe svog oca. Pitamo je kako je bilo odrastati bez njega.

- Koliko god zvuči sebično što je majku i nas djecu poslao u Njemačku, on je nas stavio na sigurno, a on je odlučio ostati i braniti Vukovar. Dao je život za ovu Hrvatsku, ovu moju domovinu, kojom ja danas slobodno koračam i u kojoj živim. Kad nam je majka rekla da se tata više neće vratiti kući, sve nam je to zvučalo kao nekakva laž. I brat i ja vidjeli smo da nešto ne valja, da druga djeca drukčije odrastaju. Iako nam nikad nije falilo ljubavi, jer su oko nas bila tatina braća, po mami smo vidjeli koliko je tužna na blagdane. Uvijek je falio, a što smo stariji, to sve više fali - govori Klaudija.

Iako oca poznaje tek s fotografije i iz priča, na Ovčari je osjetila kao da mu ide na grob.

Na Ovčari pronalazi mir

- Kad sam ušla u memorijalnu sobu, u meni nije bilo nimalo tuge. Tražila sam njegovu sliku koja se pojavljuje i gasi. Kad se upalila, rekla sam: ‘Aha, tu si. Ovdje je tvoje mjesto'. U trenutku kad se ugasila, obuzela me tuga, kao da je u tom trenutku otišao. Taj dan mi je bio strašan, no ta Ovčara mi je najljepše mjesto. Koliko god da je ružno, tmurno, mračno, jezivo, premda izaziva osjećaj kao da je 1991., kad uđeš unutra imaš osjećaj da ćeš sad vidjeti sve te scene koje su se tada tamo događale. Možda baš gazim po tom tlu na kojem su njega ubili. Ali ništa nije jače od tog mog ponosa, od te moje ljubavi zato što je dao život za svoju zemlju - objašnjava u dahu Klaudija. Oca intenzivno i dalje traži. Hoda uokolo, istražuje i pita. Istinu o njemu, zaklela se, saznat će kad-tad.

24sata.hr