Kako se sudilo generalima u Haagu

Pročitajte tko su suci, za što tužitelji terete generale, koliko su dana proveli u sudnici i koliko je svjedoka pozvano u tri godine suđenja
Suđenje generalima Gotovini, Čermaku i Markaču počelo je 11. ožujka 2008. godine. Trajalo je ukupno 303 sudska dana.

S klupe za svjedoke govorilo je 145 osoba, i to 81 na poziv optužbe, 57 na poziv obrane. U korist generala Gotovine govorilo je 25 svjedoka, u korist Čermaka 19, a Markača 13. Sedam svjedoka pozvalo je Raspravno vijeće haškog suda.

Ukupno je izneseno 4.824 dokaznih predmeta od čega su 2.687 dokazi optužbe, a 2132 dokazi obrane, a pet dokaza priložilo je Raspravno vijeće.

Raspravno vijeće čine tri suca: Elisabeth Gwaunza iz Zimbabvea, Uldis Kinis iz Latvije i predsjedavajući Alphons Orie iz Nizozemske.
Predsjednik Raspravnog vijeća je bivši profesor i Vrhovni sudac Nizozemske

Alphons Orie magistar je prava (europsko pravo, kazneno pravo), predavao je kazneno pravo na Sveučilištu u Leidenu, radio kao partner u odvjetničkoj tvrtki gdje se fokusirao na slučajeve međunarodnog kaznenog prava. Prije dolaska na MKSJ 2001. bio je sudac Vrhovnog suda Nizozemske.

Uldis Kinis magistrirao je kazneno pravo, kasnije i doktorirao pravo, završio brojne stručne obuke. Bio je viši stručnjak misije EU za vladavinu prava u Gruziji, izabran je za potpredsjednika Ustavnog suda Latvije. Sudac MKSJ-a postao je 2008. godine.

Elisabeth Gwaunza diplomirala je pravo te završila postdiplomski studij prava. Radila je u Povjerenstvu za razvoj prava gdje je, između ostaloga, bila nadležna i za promicanje reforme pravosuđa u Zimbabweu, od kraja 2002. sutkinja je žalbenog vijeća Vrhovnog suda Zimbabwea. Sutkinja je MKSJ-a od 2008. godine.

Za što se točno optužuje Gotovina, a za što Čermak i Markač?

Antu Gotovinu tereti se da je sudjelovao u zločinačkom pothvatu kojim su omogućeni zločini naspram srpskog stanovništva, a u cilju eliminacije srpskog stanovništva s područja tzv. Republike Srpske Krajine.

Gotovina je u vrijeme provedbe operacije Oluja bio zapovjednik Zbornog područja Split te je bio nositelj čina general-pukovnika od početka kolovoza 1995. godine. Do tada je imao čin general-bojnika što ukazuje na to da je imao nadležnost nad svim snagama HV-a na području pod svojim zapovjedništvom. Obrana tvrdi kako Gotovina nije imao stvarno zapovjedništvo na tom području, već da je ono bilo podijeljeno između zapovjednika različitih vojnih i policijskih snaga i jedinica koje su zajedno djelovale na oslobađanju okupiranog područja u operaciji Oluja.

Ivan Čermak optužen je da je bio pomoćnik i poticatelj koji je znajući asistirao, poticao, te pružao potrebne materijale i sredstva, zaštitio počinitelje zločina od otkrivanja, kažnjavanja te u konačnici pružao druge oblike moralne potpore koji su značajno potpomogli u počinjenju zločina te da je sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu.

Čermaka je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman imenovao zapovjednikom zbornog mjesta Knin 5. kolovoza 1995. godine. Tužiteljstvo tvrdi kako je Čermak obnašao objedinjene dužnosti u raznim strukturama vlasti te imao stvarnu odgovornost i nadležnost na području Knina i okolice. Obrana, s druge strane, ističe da nisu postojali formalni uvjeti Čermakove odgovornosti naspram normalizacije života u Kninu, odnosno da je Čermak bio u asistirajućoj poziciji naspram civilne uprave u okolnostima koje su tad vladale.

Tužiteljstvo tereti Mladena Markača, koji je od 1994. do 2000. godine izvršavao dužnost pomoćnika ministra unutarnjih poslova za specijalnu policiju, po zapovjednoj odgovornosti, za zločine protiv čovječnosti, te ostale zločine navedene u optužnici (u vidu okrutnog postupanja, deportacije, ubojstava i pljačke od strane Specijalne policije) s naglaskom na incident u Gruborima (ubojstva civila i uništavanje posjeda) odnosno zbog nedostatka djelovanja u vidu istraživanja incidenata. Obrana temelji svoju argumentaciju na nemogućnosti Markača da navedene akcije provede s obzirom na pravila Ministarstva unutarnjih poslova.

Optužnica svu trojicu tereti za počinjenje zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Ova djela uključuju nečovječno postupanje, deportacije, ubojstvo, prisilno preseljenje, progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, bezobzirno razaranje gradova, naselja i sela ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom, okrutno postupanje i pljačkanje javne ili privatne imovine. Sva trojica su optužena da su samostalno ili u dogovoru s drugima sudjelovali u poticanju, planiranju te provedbi i izvršenju kaznenih djela u okviru udruženog zločinačkog pothvata sa ciljem trajnog uklanjanja srpskog stanovništva s područja tzv. Republike Srpske Krajine.

Ostali koje Tužiteljstvo navodi kao sudionike udruženog zločinačkog pothvata su: Gojko Šušak, Franjo Tuđman, Ivan Jarnjak, Mirko Norac, Rahim Ademi, Jure Radić, Miljenko Crnjac, Mate Laušić i Zvonimir Červenko.

Tužiteljstvo je zbog njihovog neposrednog i posrednog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu i pridonošenja njegovom izvršenju zatražilo kazne od 27 godina za Gotovinu, 23 godine za Markača i 17 godina zatvora za Čermaka. Presuda je zakazana za petak 15. travnja u 11 sati.

Tri glavne točke optužnice

KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA: Zakoni i običaji ratovanja uglavnom su definirani u međunarodnim ugovorima. Najvažniji međunarodni ugovori koji definiraju ovo područje su Haaške konvencije, Ženevske konvencije te njihovi dopunski protokoli. Ukupno četiri Ženevske konvencije definiraju pravila u svrhu poboljšanja položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca pripadnika oružanih snaga, ratnih zarobljenika te civilnog stanovništva u ratu.

ZLOČINI PROTIV ČOVJEČNOSTI: Zločini protiv čovječnosti u međunarodnom pravu uključuju počinjenje sljedećih djela, kada su ona počinjena u kontekstu sistematskog i/ili masovnog napada na civile: a) ubojstvo; b) istrebljivanje; c) porobljavanje; d) deportacija; e) zatvaranje; f) mučenje; g) silovanje; h) progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi; i) druga nehumana djela.

UDRUŽENI ZLOČINAČKI POTHVAT: Udruženi zločinački pothvat je pravna doktrina prema kojoj se, u slučajevima kada je postojalo udruživanje većeg broja osoba na počinjenju zločina, sudi udruženim pojedincima po principu individualne kaznene odgovornosti, tereteći ih za sva djela koja su počinjena kako je to bilo planirano, kao i ona koja su počinjena neplanski tijekom provedbe pothvata, ali predstavljaju predvidivu posljedicu njihova djelovanja. Ova je doktrina uvedena zbog prirode počinjenja masovnih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti koja gotovo uvijek zahtijeva udruživanje većeg broja osoba.

izvor: tportal