Kako se na Golom otoku kamenjem drobilo ljude

Njih je Goli otok pratio cijeli život, nosili su ga u sebi, za njih je logor trajao do njihove smrti, tako je u dokumentarcu Goli otok, sinoć prikazanom na HTV-u, govorio bivši logoraš slikar Alfred Pal.

Riječ je o filmu autora Darka Bavoljka, premijerno prikazanom prije nešto više od godinu dana, koji je rekonstruirao život i metode Udbe u najpoznatijem logoru za politički preodgoj u SFRJ. To da je bila riječ o sudbinama 16.000 muškaraca i žena, od kojih je tijekom sedam godina postojanja Golog otoka pomrlo ili pobijeno 399 logoraša, u pravilu informbiroovaca, stradalih kao posljedica sukoba na liniji Tito-Staljin, povijesna je činjenica. Svjedočanstva preživjelih, kojih je sve manje, uvijek su aktualna.

Ispada da je Bavoljak u posljednji trenutak snimio priču čija su okosnica ispovijesti upravitelja logora udbinog generala Jove Kapičića i Pala, koji je u logoru odslužio dvije kazne. I to nakon što je u Drugom svjetskom ratu jedini od svoje obitelji preživio holokaust u ustaškom režimu, zatim i zatočenje u talijanskom logoru na otoku Rabu, a potom i borbu u partizanima. Kapičić je, naime, umro prije nešto više od mjesec dana, a Pal kratko nakon snimanja filma.

Živote logoraša zauvijek je izmijenila rezolucija Informbiroa iz lipnja 1948. kada je na sjednici u Bukureštu Titov režim optužen da restaurira fašizam i priklanja se ‘imperijalističkim silama'.

‘U toj se rezoluciji pozivalo narode Jugoslavije da sruše režim Tita i sluge imperijalizma. Ne može biti isto napadač i onaj koji se brani. Mi smo mogli i da ih pobijemo. Pa tko zna što bi bilo da su nas Rusi napali', tako je u filmu Jovo Kapičić objasnio zašto su stradali jugoslavenski građani koji se nisu na vrijeme prilagodili apsolutnoj odanosti samo jednoj strani u komunističkom sukobu.

U filmu je potom prikazan govor Tita, koji je rezoluciju iz Bukurešta nazvao napadom na KPJ, jedinstvo naroda Jugoslavije i razbijanje zemlje, što je značilo da vrh KPJ kreće u obračun sa stvarnim ili potencijalnim pristalicama rezolucije Informbiroa. Alat izvršenja bila je Udba koja je u pravilu neselektivno krenula u veliki broj uhićenja.
Kapičić do kraja života, očito, nije imao dvojbe da državni vrh nije imao izbora.

‘To su bakterije koje zaraze zdrav organizam. Znate, kad netko takav dođe na selo i stane pričati o velikoj Rusiji i tražiti da se ide Staljinu... Što smo mogli uraditi? Pa mi smo čekali rat', rekao je.

‘Ranković me je zvao i rekao mi: ‘Jovo imaš jedan posao, uzmi nekoliko ljudi, jednog geologa i idi u Dalmaciju. Ima jedno ostvrce koje se zove Goli otok'.

Udba u Hrvatskoj bila je ta koja je dobila naređenje izgraditi logor, zamišljen kao mjesto ‘političkog preodgajanja i drugarskog uvjeravanja', nakon čega bi informbiroovci bili ponovno uključeni u društveni i politički život. Alfred Pal imao je ‘čast' da dođe u logor 9. lipnja 1949, kao jedan od prvih zatočenika. Film se također oslanja i na zapise iz Udbinih dokumenata o Milovanu Zecu, Palovom novinaru i prijatelju, koji je na izdržavanju druge kazne podlegao torturi. Zec je u Drugom svjetskom ratu preživio ustaške logore Jasenovac i Staru Gradišku, a poslije rata je bio šef odjela u uredu za informiranje Vlade NR Hrvatske.

‘Poslije presude bio sam očajan. U skupnoj ćeliji u ta tri dana i noći bez sna, bez apetita, bez bistre svijesti, osjetio sam da se cijeli jedan svijet srušio u meni', zabilježeno je Zecovo svjedočanstvo u njegovim zapisima.

Pal se u filmu prisjetio kako je već sama vožnja brodom bila ponižavajuća. Osuđenici su bili natiskani u identične skučene prostore kao, kako je rekao, crnci koji su u doba ropstva u zapadnom svijetu bili odvoženi iz Afrike na Kubu i u Sjevernu Ameriku. Često ni oni ni obitelji nisu znali kamo ih vode.

‘Izbacili su me iz broda tako što su me zgrabili za kosu i za nogu i prebacili vani. Onda su te vani malo prebili, zgazili, i onda skidaj se, i sada marš, trkom. Dakle, trčiš gol, već si plav, zelen od udaraca i ondje je špalir. To su oni koji se još nisu revidirali, oni te nemaju pravo tući nego samo pljuvati... Nisam znao što me tek čeka gore. A čekalo ih je dvije i pol tisuće, poredanih kao zmija. Oni su ozbiljno udarali', govorio je Pal.

Riječ je bila o tome da je logor bio zamišljen tako da su osuđenici mogli dokazati da su rehabilitirani samo kroz torturu, odricanje od svih svojih stavova, čak i od svoje osobnosti, te konačno i najvažnije kroz prokazivanje drugih logoraša.

Kapičić pak do kraja života ne priznaje da je bilo onako kako su preživjeli svjedočili.

tportal.hr