Julienne Bušić: Domovino moja, tvoje sunce pada

Prijatelj mi je nedavno poslao jednu staru pjesmu Antuna Gustava Matoša, napisanu 1908. godine, i ta je pjesma nadahnula ovu kolumnu. Na kraju krajeva, nije li to jedna od najvažnijih uloga umjetnosti, potaknuti razmišljanju sklonu osobu na razmišljanje?

"O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,

O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,

O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,

Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!"

Eto, nema kraja, ima li, onome što se može reći o uskogrudnim ljudima, o slijepcima koji vode slijepce, (kako je moj otac običavao u šali govoriti, "Vidim, kaže slijepac, koji zapravo uopće nije mogao vidjeti!"), o praznim glavama, o praznim dušama...? Živimo u svijetu u kojem nam lažljivci i kukavice drže prodike o najvažnijim vrlinama, narkomani i porno zvijezde časte nas svojim analizima trenutačne političke situacije, a manipulatori povijesti razglabaju o važnosti intelektualne objektivnosti. Politička debata obilježena je najslaboumnijim paradigmama ("ekstremna" ljevica, "ekstremna" desnica) nakanjenim najslaboumnijim ljudima, kako bi se postigao jedan jednostavan cilj: stekla ili sačuvala moć.

"Čemu iskren razum koji zdravo sudi,

Čemu polet duše i srce koje sniva,

Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,

Usred kukavica čemu krepost diva?"

Patnja je univerzalna, bez obzira kako, kad ili gdje čovjek pati, i oni koji su patili, odmah prepoznaju svoje "srodne duše", koje sve izgaraju od gotovo opsesivne želje podijeliti svoje iskustvo, u nadi da će iz toga izići nešto dobroga. Isto vrijedi i za kajanje i skrušenost. Ja nisam bila u ratu, nisam mogla preseliti u Hrvatsku do 1995. godine, ali iskusila sam neposredno poraće, tri mjeseca po svršetku rata, uz masovne grobnice u Vukovaru. Svakoga dana, iz jama se izvlačilo dvadesetak tijela i na kraju samo jednog iskapanja, izvađeno je više od devetsto ljudi.

Moj posao je bio zabilježiti podatke za međunarodne promatrače, strane diplomate i medije: "ruke vezane žicom na leđima"; "novorođenče između majčinih nogu"; "rana u glavi od metka ispaljenog iz velike blizine"; "vreće s dijelovima tijela u plitkom grobu, glave nedostaju"; to su bila tijela onih koji su čeznuli i borili se za slobodu i pravdu u rukama onih kojima je nedostajala sposobnost "zdrave procjene". Pravda nam još uvijek izmiče, "usred kukavica", malo je kazne, još manje kajanja, a u njihovom odsuću, manji su izgledi za pomirenje. Ne moraš biti branitelj da bi shvatio ovu jednostavnu činjenicu, moraš samo biti ljudsko biće koje je naučilo lekcije patnje i pokajanja.

"Među narodima mi Hrvati sada

Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,

Osuđeni pasti i propasti bez časti."

Ah da, vječita igra čekanja. Ta se taktika pokazala uspješnom u mnogim područjima života. U ljubavi, to je djevojka koja glumi neuhvatljivu. Ne izaziva li njezina naizgled nezainteresiranost još veći ljubavni žar, gotovo nepodnošljiv, kao da je srce sunce koje svojom vrelinom stvara rupu u grudima? Međutim, jednom kad je osvojimo, često se pokaže da je rumen na njezinom obrazu zapravo smrtonosna groznica, sjaj u njezinom oku znak početka ludila. U politici, igra čekanja funkcionira jednako.

Uhitite Antu Gotovinu, rekli su, i odmah ćete dobiti poziv da se pridružiti skupini odabranih, poznatoj kao Europska unija. To je posljednja prepreka koja je preostala! Gotovina je trenutačno već šestu godinu u Haagu, a poziv Europske unije očito se "zagubio u pošti". U međuvremenu, bilo je još mnoštvo "posljednjih preostalih prepreka", svaka još više uznemirujuća od prethodne: teritorijalni ustupci Sloveniji, predaja nepostojećih "topničkih dnevnika", privremena odgoda svih vidova Zone za zaštitu okoliša i ribarskih lovišta koji utječu na brodove EU, ukidanje mjera socijalne skrbi prema kojima su lijekovi, mlijeko i kruh bili izuzeti od poreza na dodanu vrijednost, što nije u skladu s politikom Europske unije, ili gradnja i vraćanje spomenika agresorima.

Što duže čekamo, to snažnija je želja dijela hrvatskih političara (koji u međuvremenu ne pokazuju nimalo zanimanja pitati za mišljenje one koji su ih izabrali) da se pridružimo Uniji. Kako kaže Daniel Hannan u svojoj novoj knjizi, „Novi put u ropstvo": "strukture Europske unije u svojoj su biti antidemokratske" i "suočena s odabirom između demokracije i nad-nacionalizma, EU će uvijek odabrati nad-nacionalizam... Međunarodni kazneni sud jača pozicije autokrata i oslabljuje demokrate... ne obazirući se na reprezentativnu demokraciju, ne obazirući se na prirodnu pravdu. Jedino što je važno transnacionalnoj eliti [koja upravlja Međunarodnim kaznenim sudom] jest moć." Glede preobrazbe međunarodnog prava koja je započela u 1990-ima, on tvrdi, i to opravdano, da se ono "preobražava u transnacionalno pravo i polako ali sigurno, iz sustava temeljenog na odnosima između država-nacija pretvara u sredstvo za globalni sudski aktivizam koji promiče... politiziranu inačicu "ljudskih prava".

Hannan nam savjetuje da "odbijemo program globalnog upravljanja sa ciljem političke i gospodarske "harmonizacije" i "integracije" kroz "propise i birokraciju", i da prihvatimo dragovoljne dogovore između slobodnih naroda; jednostavno rečeno, da odbijemo ulogu "obezvlaštenih robova".

"Domovino moja, tvoje sunce pada,

Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,

Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema."

Ako ste na ovome svijetu barem trideset ili četrdeset godina, možda ste se nedavno zapitali zašto ništa ne traje onoliko dugo kao nekoć. Sjećate se onih starih otvarača za limenke? Zahtijevali su malo više akcije iz zapešća od ovih novotarijskih, i mnogo više od električnih inačica, ali trajali su vječno i koštali neznatno. Imala sam jedan takav otvarač duže od petnaest godina i čitavo je vrijeme radio savršeno. Nedavno sam kupila jedan moderni model neke inozemne tvrtke u nekom inozemnom trgovačkom lancu u nekom hrvatskom gradu, i nisam uspjela otvoriti njime nijednu jedinu limenku. Nagib je bio pogrešan, čitava konstrukcija manjkava. A što kažete na tube senfa ili pirea od rajčice ili hrena?

Zašto se zatvarač ne zavrne do kraja jednom kad ih otvorite? Čovjek pokušava i pokušava, ali on jednostavno ne sjedne u utore. Je li to zato što se proizvod tako brže kvari, čime primorava potrošača da brže kupi novi i osigura veću zaradu pohlepnim globalistima koji su preuzeli većinu hrvatskih poslovnih lanaca? I što je s onim kineskim češnjakom, talijanskim maslinovim uljem i mađarskom kobasicom? Nemamo li mi te stvari u Hrvatskoj? Zašto ih onda uvozimo i time tjeramo naše poljoprivrednike u propast? Domovino, naše sunce pada!

Jednostavan odgovor je da Hrvatskoj trebaju novi vođe. S novim licima. Koji shvaćaju, jednm zauvijek, da je njihov jedini zadatak zaštititi hrvatske nacionalne interese, biti na oprezu od slabljenja hrvatske suverenosti i ishoditi pravdu - u svim njezinim manifestacijama - za njihovu domovinu i sve njezine građane, mrtve ili žive. Prvi korak je sačuvati (ili vratiti) hrvatske izvore pod hrvatski nadzor. Sve ostalo je smućenost. Inače smo, kako bi rekao Matoš, "robovi bez vlasti, osuđeni pasti i propasti bez časti. „"

izvor: dnevno.hr