Interview: Prof. dr. Ivo Banac za HercegBosna.org

Hrvati BiH su drastično osjetili doktrinu u liku ex-predsjednika Stjepana Mesića, ostali bez puno toga, a na kraju ispali krivi za sve nedaće od 90-ih koje su snašle građane Hrvatske, iako su veće naznake da je zapravo krivnja obratna. Pogotovo u zadnjih deset godina se ne može reći da imaju nekakav utjecaj na politiku u RH, no kad je lavina pokrenuta teško ju je zaustaviti. Riječ je i o periodu velikog zaduživanja, sada vidimo i pljački te podređivanje svega i svih tzv.  krupnom kapitalu , samim tim gubitka nacionalne neovisnosti, razdoblje koje se poklapa sa "detuđmanizacijom". Gubitak nacionalnog ponosa se pravdao skorim ulaskom u EU.
 
HercegBosna.org: Je li se možda pretjeralo sa opisanim procesom koji nije donio ono što smo svi očekivali ili smatrate da proces još nije gotov i da ga treba dovršit, te da je on uzrok današnjem stanju?

Banac: Od ovoga što ste iznijeli ne bih se složio s nizom naglasaka. Istina je da sam još 1990-ih uveo termin “detuđmanizacija”, ali u smislu ukidanja osobnih aspekata Tuđmanove vlasti, naravno i ideoloških, što su Hrvatsku teško unazadili i izolirali. Mi koji smo 1990-ih branili hrvatsku čast i neovisnost u svijetu dobro znamo kako je Hrvatska kotirala u to vrijeme, posebno od 1992. i početka druge fronte u BiH. Naravno, najgori aspekti Tuđmanova osobnog režima, te Tuđmanove osebujne ideološke inovacije bile su vezane uz Bosnu i Hercegovinu, ali to je ipak bio tek istureni bedem Tuđmanova sustava. Niti je točno da je Mesić bio oličenje vrlo manjkave “detuđmanizacije” takozvanog “trećesiječanjskog režima”. Mesić je bio nedosljedan i iritantan, ali ništa više od toga. Kod njega nije bilo sustava. Doduše, u drugom se mandatu okrenuo sebi svojstvenom atavističkom tumačenju povijesti. S Tuđmanom smo barem znali da je gotovo s komunizmom i Jugoslavijom, a kod Mesića je komunizam pretvoren u kamen temeljac nove Hrvatske, što je onda ostavilo otvorenim niz vanjskopolitičkih pitanja. No, to je poseban problem o kojemu možemo kasnije. Naposljetku, nije dobro vezivati pitanje nacionalnog ponosa s nekakvim baukom krupnog kapitala. Hrvatskoj je potreban krupni kapital. Kad bi ga samo bilo više i kad bi naše društvo bilo pravno uređenije da bi omogućilo što više transparentnih stranih investicija, a s njima nova radna mjesta našim radnicima, stručnjacima, poslovnim ljudima. To bi ponajprije doprinijelo jačanju nacionalnog i svakog drugog ponosa. No, slažem se da Hrvate Bosne i Hercegovine ne treba kriviti za niz loših posljedica Tuđmanova razdoblja. Oni su uglavnom bili žrtve jedne krive politike, kojoj su doduše znatno doprinijeli i njihovi loši, nepouzdani i nepromišljeni lideri.
 
HercegBosna.org: Mrzite li Hrvate BiH? (znam da ne, ali bih volio to da i čitateljima objasnite)

Banac: Moram reći da je pitanje potpuno neumjesno, ne samo zato što je mržnja prema čitavim kategorijama ljudi primjer krajnjeg primitivizma, posve nedostojna mislećeg čovjeka. No, pitanje je također nepravedno, jer nikad – doslovno nikad – nisam izustio ni jednu jedinu riječ protiv Hrvata BiH ili, da se ne varamo, zapadne Hercegovine. Meni je agramersko, malograđansko opanjkavanje Hercegovaca jednostavno odvratno. Primjerice, način na koji je niz kandidata u posljednjim predsjedničkim izborima vodio kampanju protiv Bandića zaslužuje svako osudu. No, pitanje je nepravedno i stoga što sam jedan od rijetkih povjesničara koji se potrudio istraživati povijest Hrvata BiH. Meni BiH nije apstrakcija ili nepoznanica. Dubrovčanin sam, te od malih nogu komuniciram s tim svijetom, koji je meni, usput budi rečeno, blizak i važan.
    
HercegBosna.org: Jedna od glavnih optužbi prema prvom predsjedniku dr. F. Tuđmanu je dijelio BiH, no zašto se ne optužuje one koji su je doista podijelili na dva entiteta te da li je onda rješenje imati tri?

Banac: Tuđman je nesumnjivo dijelio BiH. To nitko više i ne pokušava nijekati. Ali braniti tu njegovu strategiju na način da se posve relativizira, kao, pa nije on bio jedini, nije poticajno za hrvatske nacionalne interese. Dijeleći BiH, Tuđman je otvorio vrata podjeli Hrvatske, što je čak u jednom trenutku i nudio – Molunat i dio Konavala kao izlaz Karadžićeve paradržave na more. Nije razumio da međunarodna zajednica stoji za načelu nepovredivosti granica, pa je otvorio vrata de facto podjeli BiH preko Daytonskog ugovora. Ipak, bitno je ovo: čak kad bi miješanje RH unutar BiH bilo poželjno, tako što nije moguće postići isključivo preko bh. Hrvata, koji su na početku rata predstavljali tek petinu stanovništva BiH. Tako što zahtijeva strateškog partnera, a to zacijelo nisu bh. Srbi. Kad kritiziram Tuđmanovu politiku podjele BiH sa Srbijom, u prvom redu kritiziram Tuđmanovo neodgovorno uništavanje dugogodišnjih partnerskih odnosa s Bošnjacima-Muslimanima. To je meni bitno. To što su i drugi dijelili BiH nije nešto što bi me toliko iznenadilo. To ide logikom njihovih političkih projekata. Što mene briga da je Milošević dijelio BiH? Od njega ništa drugo i nisam očekivao. Ili, kako bi me Vance i Owen mogli razočarati? To su površni i bahati stranci, sa svojom mjerom prema nama “urođenicima”. Zašto bih nešto zamjerio Holbrooku, nešto malo manje uglađenom siledžiji, koji je želio da bh. pitanje nestane s ekrana i u tomu imao i stanovitog uspjeha? Što bih njih optuživao? Ali, Hrvat sam, a Tuđman je napravio kardinalnu pogrešku u hrvatskoj politici: tražio je savezništvo tamo gdje ga nema i ne može biti – u Beogradu. To je Mačekova greška. To je greška “trećeg entiteta”, koju ponavljaju trenutni lideri bh. Hrvata, a s njima Dodik upravlja kao s dresiranim pekinezerima.
 
HercegBosna.org: Da je hipotetski HVO zauzeo cijelu BiH što je bio cilj recimo muslimanske vojske, i ne dijelio je, da li bi to bilo u redu?

Banac: HVO sa svojom politikom nije ni hipotetski mogao zauzeti cijelu BiH. Bilo je takvih snaga među Hrvatima BiH, ali one su likvidirane upravo sa strane HVO-a. To je priča o Blažu Kraljeviću i postrojbama HOS-a. No, moglo bi se ovako reći: da je otpor velikosrpskom agresoru bio jedinstven – da je BiH imala zajedničku oružanu silu, da su Hrvati i Bošnjaci, pa i Srbi koji se nisu slagali s politikom Miloševića i Karadžića, otpočetka surađivali onako kako je to bilo za Operacije Maestral rujna 1995., da obrana BiH nije bila sabotirana ne samo od međunarodne zajednice nego i od Hrvatske, da se nisu poticali i uvozili muslimanski fanatici po raznim tajnim službama (među ostalim i hrvatskim) onda bi pobjeda nad Velikosrbima bila realna i BiH bi se mogla urediti po želji pobjednika, a ne diktatom stranih čimbenika. I, da. To bi onda bilo “u redu”. No, tako nije bilo, pa ništa ni danas nije u redu...
 
HercegBosna.org: Kako da se Hrvati BiH riješe hipoteke Republike Herceg-Bosne, Tuđmana, Šuška i sl. čini se da smo, pogotovo mi u Bosni odavno okrenuli ploču i okrenuli se gospodarstvu, kulturi, no i dalje se nastavljaju prozivanja iako su svi onih koji su upravljali sa HB po zatvorima ili pod zemljom?

Banac: Pa nije to baš tako. Neki su na starom poslu, samo sada ne više u znaku Tuđmanove politike. Osamostalile su se Tuđmanove marionete, pa sad čak i Tuđmana kritiziraju. Htjeli bi svoj komad BiH, ne nužno pod patronatom Zagreba. Hrvati BiH moraju se jednom zavazda riješiti te gospode, napraviti analizu politike koja ih je skupo koštala, prije svega u gubitku utjecaja u BiH, egzodusu iz srednje Bosne, Posavine i Bosanske krajine i rashrvaćenju ovih regija, artikulirati svoje interese unutar BiH, te na osnovu toga tražiti nužna savezništva, u prvom redu među Bošnjacima. Dakako, moraju koristiti svoje gospodarske prednosti, ali ne samo za sebe nego za sve građane BiH. Moraju voditi politiku povjerenja i suradnje, ne isključivosti i negacije.
 
HercegBosna.org: Je li, po vama, MZ zamislila entitete  BIH kao prijelazne, privremene kategorije, ili možemo očekivat opstanak istih još dugi niz godina?

Banac: To su sve kabinetska rješenja. Granice dijelom utvrđene cjenjkanjem mogu biti samo privremene. Nisu ni pretendirali da znaju što će dalje biti? Čak su se čudili što IFOR nije naišao na otpor. Glavno im je bilo zaustaviti rat, oslabiti Srbe, ali niti dati neke prednosti Bošnjacima i Hrvatima. Dakako, stvarno su onemogućavali povratak izbjeglica, jer su se bojali da bi povrat značio nove sukobe, te su na taj način daytonske granice učinili trajnijim. A tko ih drži permanentnim, vječnim? Dodik, dakako. Za njega su ove doista umjetne granice trajna tečevina. Do ujedinjenja sa Srbijom! To hrvatska politika nikada ne smije prihvatiti čak i kao mogućnost. Mesić je imao pravo samo u jednomu: takav potez znači rat.
 
HercegBosna.org: U BiH, i posljednje vrijeme u Hrvatskoj, se nacionalizam doživljava kao izrazito negativna osobina, s koliko nacionalizma i kakvog se ne pređe granica ukusa, pogotovo u BiH?

Banac: Nacionalizam nije osobina, ni loš ukus, nego ideologija. Štoviše, to je najmoćnija moderna ideologija – jača od liberalizma, socijalizma, konzervatizma, komunizma, fašizma, fundamentalizma. Nacionalizam je u našim krajevima, ali općenito u svijetu, glavni obrazac modernosti. Biti moderan znači biti nacionalist, znači razbijati tradicionalne i domoderne tvorbe poput BiH, znači unositi tek integriranu naciju u svaki kut našeg života – od izbora životne družice do načina kako se molite. To je duh naše modernosti već gotovo stoljeće i pol, ponegdje duže, ponegdje znatno kraće. Ipak, ima naznaka da su sve moderne ideologije u krizi. Držim da je to dobro, jer borba protiv ideološkog načina mišljenja jamstvo je pronalaženja ljudskog prostora u božjem svijetu. Nacije postoje i postojat će. Imaju svoje interese i težnje. Ali, postoji nešto iznad i poslije svega toga. Tomu se moramo okrenuti da bismo bili slobodni. Da bismo ispunili svoje ljudsko poslanje. 
 
HercegBosna.org: Vahid Halilhodžić kad je nedavno došao u Dinamo je rekao: "mi ljudi iz Bosne..." - problem je što je Vaha čisti Hercegovac te meni zvuči kao kad bi neki Dalmoš rekao: "mi ljudi iz Slavonije...". Hercegovinu u ono Bosna i H... prečesto zaborave izgovorit i stranci, a Hercegovci iz Mostara i Stoca glume Bosance, čini se više iz nekog inata nego stvarno, kako stat u kraj tome i da li uopće treba stat u kraj?

Banac: Usporedba je loša. Hercegovina je pokrajina Bosne, isto kao što je Dalmacija pokrajina Hrvatske. Nitko se ne buni što se Hrvatska ne zove Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, a tako se zvala ne tako davno, do 1918. Trpimira Macana je “dalmatinstvo” jugorežima toliko iritiralo da je već 1971. sustavno unosio termin “južna Hrvatska” za Dalmaciju, nešto što je kasnije favorizirao i Tuđman. Pitam se, onda, zašto nekim bh. Hrvatima nikad dovoljno Hercegovine? Ako je vjerovati nekim autorima, danas su Kupres, Livno, Prozor-Rama u Hercegovini. Kako se to dogodilo? Zapravo, to je jedan oblik razbijanja BiH. Nemam ništa protiv ustavnog imena Bosne i Hercegovine. Ali, ono nije tako staro. Nije starije od austrougarske uprave. Ide se tako daleko da se ono prenosi i u srednji vijek: Bosna i Hum! Uostalom, ako se to ustavno ime prečesto krati na BiH, zašto bi takva kratica bila korektnija od jednostavnog naziva Bosna.

HercegBosna.org: U posljednje vrijeme, pored islamskih ekstremističkih skupina, raste i Velikobosanstvo, odlikuje ga rečenica: „Nema Srba i Hrvata u "Bosni", samo katolici, pravoslavci, muslimani, kome se ne sviđa neka ide, u Bosni se govori samo bosanski jezik, itd.“ usko je povezano sa SDP-om BiH i počesto, Titom te zazivanjem socijalističke republike BiH. Dakle tu je vjera (komunizam), prostor (zamišljena "Bosna"), mitologija, isključivost, osobno sam očekivao nešto novo da bi na kraju samo dobili i četvrti nacionalizam vrlo sličan Miloševićevom. Vidite li opasnost kad se MZ malo makne u stranu od moguće eskalacije nasilja nad Srbima i Hrvatima?

Banac: Oprostite, ali gdje vi vidite neko posebno nasilje nad Srbima i Hrvatima? Doduše, etnicističke vlasti su po svojoj naravi nasilne. Zato je potpuno svejedno jesu li to Hrvati u Stocu što sprovode politiku apartheida u školstvu ili su to Bošnjaci u nekoj općini gdje koriste brojčanu prednost kako bi nametnuli neku svoju isključivu teoriju. Ne može se nijekati činjenica da je BiH višenacionalna država, da u njoj ima i Srba i Hrvata i Bošnjaka. Svi su manje-više jednako stari, jer su kao moderne nacije integrirani od sredine devetnaestog stoljeća do 1990-ih godina, dakle opet u modernosti. Do tog je razdoblja kod njih bio primaran vjerski identitet, a najčešće su se nazivali – kršćani, hrišćani i turci. Hrvati su na svom sveukupnom narodnom prostoru, a prije nacionalnih integracija, svoj jezik nazivali raznim imenima – hrvatski, slovinski, ilirski, dalmatinski, dubrovački, pa i bosanski. Danas je nazivlje za moderne standardizirane jezike pitanje odabira. Amerikanci svoj jezik još uvijek nazivaju engleskim, premda nisu Englezi. Crnogorci su odnedavno uveli naziv crnogorskog jezika, uz nešto novih fonema. To je pitanje dogovora, pa i debate. Da se razumijemo, nisam spreman previdjeti bošnjački nacionalizam u bilo kojem obliku, uključujući onom kojeg nazivate “velikobosanskim”. Ali, živjeti se mora. Držim da je Bosna i Hercegovina još uvijek jedinstveno društvo. Tu je zapravo težište naših razlika.
   
HercegBosna.org: Okrenuli smo se Sarajevu ali nas Sarajevo neće, nazivaju nas u svakoj drugoj rečenici fašistima i šovinistima. Meni je neki dan jedan Sarajlija, misleći da sam Zagrepčanec, rekao: "Zamisli ti, oni škutorski fašisti govore kava umjesto kafa." Unitaristi bosanskobošnjački nam biraju njima podobne Hrvate da nas predstavljaju koji apsolutno nelegitimno predstavljaju hrvatski narod, a na sve strane se umjesto nas posipaju pepelom ljudi poput crvenih fratara. Najočitiji primjer je izbor Željka Komšića za člana predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, koji samo služi Srbima kao dokaz zašto moraju imat Republiku Srpsku i da se za isto Hrvati trebaju izborit. Kako da se riješimo takvih pojava te zašto se od uglednih "građana svijeta", demokrata ne čuje glas protiv očite diskriminacije jednog cijelog naroda?

Banac: Diskriminacija nije kad vas neki frustrirani čovjek nazivlje “škutorskim fašistom” nego kad ne možete koristiti riječ kava. Dakako, ako vam je bitna. Osobno mislim da u zadnjih stotinu godina u BiH nikad nije bilo više slobode nego upravo danas. Svak govori i piše što god hoće. To je izuzetno veliko dostignuće, a često se posve ignorira. Za ovakav razgovor oboje bismo prije trideset godina ležali u Zenici. A, evo, mi razgovaramo, premda uopće ne mislim da su bosanski fratri naročito crveni niti da Željko Komšić bh. Hrvate predstavlja gore od Ante Jelavića. Naravno, postoji faktična diskriminacija – netko vas ne želi zaposliti jer ste pripadnik druge nacije, netko vam ne želi dati doktorat jer niste na njegovoj liniji – ali ne vidim jednog dokaza da je tako što usmjereno samo protiv Hrvata, niti da Hrvati baš nikad ne rabe takvu vrstu diskriminacije prema drugima. No, niste mi objasnili kako ste se “okrenuli Sarajevu” ni zašto vas Sarajevo neće. I što je to uopće Sarajevo?
 
HercegBosna.org: Što i koliko Hrvati iz RH mogu činiti (i smiju) za Hrvate BiH, i obratno, a da to ne stvara neželjene posljedice?

Banac: Mislim da mogu činiti sve što je legalno, ali nikad na uštrb države BiH, njenih ustanova i njenih nehrvatskih građana. Svake godine Hrvatski sabor dodjeljuje pomoć raznim hrvatskim organizacijama u BiH, ali neposredno, mimo bh. ustanova. Kako bi to izgledalo da Srbija krene financirati srpske škole u Hrvatskoj? Ili da utemeljuje srpske bolnice u Hrvatskoj? Zar nismo nervozni oko najava da će srbijanski kapital pokrenuti Srpsku banku u Hrvatskoj? Što se drugog dijela pitanja tiče, držim da je za Hrvatsku važnije što Hrvati BiH mogu učiniti za vlastite interese i stabilnost BiH, jer sve što će učiniti na tom planu učinili su i za Hrvatsku. Zapravo, u uređenijoj regiji takvo se pitanje ne bi ni postavljalo. No, mi smo daleko od stabilnosti u ovom dijelu svijeta. Za Hrvatsku je važno da BiH ne bude područje novih sukoba, da se Dodikova provokativna politika oslabi, da ruski utjecaj u BiH također oslabi, jer to je Dodikovo uporište, posebno preko ruskih energetskih investicija u RS, da BiH izađe iz daytonskog limba u održivo stanje uređene države u kojoj bi se središnje ustanove nadovezivale na lokalnu samoupravu. 
 
HercegBosna.org: Predsjednik Josipović, je unatoč stereotipima o tome kako "crni" Hrvati mrze crvene, izuzetno dobro prihvaćen u BiH, zašto i ostale stranke iz RH ne obiđu građane, i bore se za glasove u BiH kao i u svakoj drugoj izbornoj jedinici, poput predsjednika Josipovića?

Banac: Josipovićeva politika izravnog dogovaranja sa srbijanskim vodstvom u sebi nosi sve opasnosti propale Tuđmanove politike. Dominantna je uloga Srbije na Balkanu velika opasnost za Hrvatsku. Tijekom XX. stoljeća Hrvatska se s tim nosila na dva načina: na čelu koalicije protivnika srpske hegemonije u borbi s Beogradom ili izravnim dogovorima s Beogradom na uštrb vodećeg položaja Zagreba među drugim narodima i državama što su se suprostavljale dominaciji Beograda. Mislim da znate koju opciju zastupam, te zašto sam protivnik Mačekove i Tuđmanove politike dogovaranja s Beogradom. Možda neki “crni” Hrvati vole Josipovića zbog izražene beogradske orijentacije. Što se hrvatskih političkih kampanja u BiH tiče, dopustit ćete da mogu biti izrazito provokativne. Ne dovodim u pitanje pravo hrvatskih državljana da glasuju na hrvatskim izborima, premda mislim da to pravo mora biti bolje regulirano. Ipak, za mene je bilo šokantno kružiti Sarajevom za vrijeme saborskih izbora 2007. Nije bilo plakatnog prostora sa kojega se nije smiješila Sanaderova slika, a Sanader je ipak bio predsjednik vlade jedne susjedne zemlje. Milošević Srbima u Hrvatskoj nije dao srbijanski državljanstvo. (Imao je svojih razloga.) Ali da je to učinio, kako bi se Hrvati nosili s Tadićevim izbornim posterima od Dvora do Knina, pa čak i u Zagrebu, o Vukovaru da ne govorimo?
  
HercegBosna.org: Jedan ste od ljudi koji su doveli, u BiH među Hrvatima neomiljenog S. Mesića, ponovno na vlast, kako vam se sad čine njegova dva mandata, pogotovo u odnosu prema BiH koji je bio kao naručen od sarajevske čaršije i unitarista?

Banac: Istina je, bio sam za Stjepana Mesića 2000. godine i zacijelo mu donio i nešto glasova. U početku sam mislio da ide dobrim smjerom. Još uvijek mislim da je ispravno postupio kad je suzbio politiziranje dijela vojnog vrha. No, postepeno sam se hladio prema Mesiću. Velite da je Mesić neomiljen među bh. Hrvatima. Bilo bi dobro kad bi postojao konkretan razlog. Ali Mesić oko BiH nije pokrenuo baš ništa. Sjećam se kako sam ga 2002., skupa s nekim sarajevskim prijateljima, nagovarao na konkretne akcije u BiH. Sve je to bilo utaman. Kad sam 2003. preuzeo vodstvo Liberalne stranke, te potom preuzeo Ministarstvo zaštite okoliša, postalo mi je jasno da Mesić stoji iza projekta Družba Adrija. Odnosi su još bili normalni, ali postepeno su počeli izvirati problemi – njegova protuzapadna retorika, dakako potencirana od njegovih savjetnika. U drugom je mandatu počeo rehabilitirati titoizam i širiti netrpeljivost prema Katoličkoj crkvi. S njim sam ušao u otvorenu polemiku oko njegovih tumačenja povijesti i napada na slobodu okupljanja (slučaj Thompson). Pokazao se potpuno pristran u aferi Pukanić, štitio svog prijatelja Ivu Pukanića, koji je bio Mesićev najizravniji instrument. Kad je ujesen 2008. dio medija pokrenuo hajku protiv mene, osjetio sam na svojim leđima Mesićevu ruku. No, niste u pravu kad s Mesićem povezujete nekakvu “sarajevsku čaršiju” ili tobožnje “unitariste”. Njegov je okoliš stvarno opak i to, sasvim sigurno, bez sarajevske komponente.
 
HercegBosna.org: Pred nama su ustavne promjene, koji je po vama očekivani maksimum do kojeg Hrvati mogu doći u svojoj poziciji u odnosu na druga dva naroda jer u praksi je konstitutivnost samo floskula?

Banac: Konstitutivnost je još mnogo gore od floskule, što je pokazala odluka Europskog suda za ljudska prava u tužbi Sejdića i Fincija protiv BiH. Ne bih trošio vrijeme na minimalističkim popravcima sadašnjeg daytonskog ustava BiH. Taj se ustav ne može popraviti. On se mora ukinuti. Tako je trebalo biti još koncem 1990-ih, jer Dayton je bio zamišljen kao prijelazno rješenje do donošenja nekog novog ustava. Umjesto toga, RS je uzdignut kao kamen temeljac Daytona i to unatoč činjenici da je i Međunarodni sud pravde u Haagu jasno utvrdio kako je RS počinila genocid u Srebrenici. Entitet koji počiva na genocidu ne može postojati. Tu Hrvati i Bošnjaci nisu bespomoćni, jer oni ne moraju trajno izgrađivati binacionalnu Federaciju BiH, koja je samo nešto malo pristojnija inverzna slika RS. Vjerujem u ustav koji bi štitio zajedništvo i posebnosti, središnje državne funkcije i veliku autonomiju geografskih regija. Potonjih može biti nekoliko – u austrougarskom ih je razdoblju bilo šest – ali nikako etničkih regija, jer u takvom bi sustavu Hrvati loše prošli. Hrvati moraju imati dogovorenu zastupljenost u središnjim državnim i regionalnim tijelima, kulturnu autonomiju i visoku razinu ljudskih prava. Kao i svi ostali.
 
HercegBosna.org: Želite li nešto poručiti Hrvatima u BiH te koliko često ste u njoj?

Banac: U BiH sam dosta često, ove godine čak četiri puta – od Gradačca i Sarajeva do Rame, Mostara i Stoca. Hrvatima bih poručio sljedeće: nema zemlje, bez obzira kakav joj sastav, bila ona većinska ili višenacionalna, jednostavna ili složena, centralistička ili federativna, u kojoj se privilegije, pogreške i propusti ne plaćaju. Vama će biti onako kako i svima drugima u BiH. Zato ne vjerujte onima koji vas sukobljavaju s vašom domovinom – Bosnom i Hercegovinom. Tražite zajedničke interese sa svima s kojima se možete složiti, ali nikad na uštrb trećih. Uostalom, umijeće suživota velika je škola malih zajednica. Hrvati BiH jedino tako mogu opstati. A opstat će sigurno.