Hrvatskoj nedostupno 10.000 hektara uz Dunav, Srbija izbjegava dogovor

To će biti jedan od naših uvjeta, a druga strana nema razloga za odugovlačenje, kaže Milanović

Premijer Zoran Milanović je, odgovarajući na novinarski upit o šovinističkom govoru srpskog premijera Aleksandra Vučića, rekao kako ga više od tog protuhrvatskog istupa zanima kako se naši susjedi danas ponašaju. "Moramo urediti s njima granicu na Dunavu. To me puno više zanima", rekao je, pokazujući prvi put da bi Hrvatska u pretpristupnim pregovorima o ulasku Srbije u EU ipak mogla pribjeći određenim sredstvima pritiska. "Nema ucjena ni mentorstva, ali neke ćemo stvari morati dogovoriti. Krajnje je vrijeme. Nitko ne može reći da je ona toliko vitalna kao granica na moru, ali to naprosto moramo urediti. To će biti jedan od naših uvjeta, a druga strana nema ni jedan razlog za odugovlačenje", smatra Milanović.

Problem je u različitim viđenjima kako bi se trebala povući granica na Dunavu i uz njega. Na lijevoj obali, na srpskoj strani, Hrvatska ima više od 10.000, prema nekima i 11.000 hektara, svog teritorija. Jednako tako, Srbija na hrvatskoj strani ima oko 900 hektara. Srbija inzistira da se granica povuče sredinom Dunava, čime bi bila na dobitku s približno 9.000 hektara. Takva privremena granica danas je plod "džentlmenskog" sporazuma RH i Srbije iz 1995., pod nadzorom tadašnjeg privremenog upravitelja Jacquesa Kleina, postignutog iz pragmatičnih i sigurnosnih razloga u vrijeme mandata UNTAES-a. Hrvatska se pak poziva na katastarsko vlasništvo, što je utemeljeno i na prijeratnim granicama između tadašnjih republika, a ideja o graničnoj crti duljine 145 kilometara sredinom Dunava za RH je neprihvatljiva. Treba podsjetiti i da je prije više od deset godina osnovana međudržavna komisija za utvrđivanje granice, no ona nije postigla pomak.

Stoga je ovo možda zadnja prilika Hrvatske da to pitanje, koje Srbija uporno izbjegava zadnjih 20-ak godina, stavi na dnevni red.

O tome je za naš list već u nekoliko navrata govorio i Osječanin Želimir Buzuk, mag.ing. geodezije, koji je tu granicu dobro upoznao tijekom aerofotogrametrijskog snimanja za potrebe izrade osnovne državne karte. Graničnu je liniju, kaže, utvrdio prema karti JNA (u izdanju Vojnogeografskog instituta Beograd iz 1967.) i preglednoj karti podjele Srbije (Geokarta Beograd iz 1978.), koje su granicu između Hrvatske i tadašnje SAP Vojvodine, odnosno Srbije, utvrdili na način kako je to ucrtano u Katastarskim planovima koji se čuvaju u katastru u Belom Manastiru.

Prema tim podacima, s lijeve strane Dunava nalaze se dijelovi Katastarske općine Draž Karapanđa i Kenđija, dijelovi k.o. Zmajevac Kalandoš i Šmaguć, potom Adica, Kazuk, Zmajevačka kučka, Kopačko Poluostrvo koje se nalazi u neposrednom dodiru s gradom Apatinom te Varošviz, Zverinjak i Srebrnica. Na svim je kartama bivše SFRJ to teritorij Hrvatske. "U tim prekodunavskim džepovima žive hrvatske obitelji kojima su svi dokumenti izdani u Belom Manastiru, a posjeduju i hrvatske domovnice. Ovi građani Hrvatske susreću se velikim problemima, budući da svoje poljoprivredne proizvode ne mogu prodavati u Belom Manastiru, Osijeku ili bilo gdje u Hrvatskoj zato što ih propisi međugraničnog prometa značajno ograničavaju. Za prijelaz su potrebne putovnice i most u Batini u značajnom dijelu u Hrvatskoj. Iste probleme imaju pri ostvarivanju prava iz sustava socijalne i zdravstvene skrbi", podsjeća Buzuk.

glas-slavonije.hr