Hrvati - najmlađi umirovljenici u Europi

Te skupoća, te nema se, te male mirovine… Sve se to najmanje zadnjih 50 godina tvrdi tj. uporno ponavlja. No, život teče dalje s svim primjesama balkanskog nam realiteta i mentaliteta. Nažalost, sve manje je i onih koji, kad se nađu u takvom položaju nešto stvarno čine da ublaže tu nezgodnu situaciju. Puno je lakše kukati i onda se opet vratiti dnevnom redu imajući u podsvjesti parolu “nekako ćemo se snaći”.

Da nebi stvarno došli u situaciju da postanu konkurencija mladim Romima i njihovim obiteljima iz Zenice ili kojekuda, takav tip našeg čovjeka uvijek nešto ganja. Neki sponzor se mora naći, pošto-poto. Najrađe onaj državni. Ma nek je neka dotacija, subvencija ili mirovina, pa makar ona bila za jutarnju kavicu ili kutiju cigara. Posebna tema za sebe je crpljenje obiteljskih donatora, posebice boljestojećih umirovljenika od strane njihovih najbližih, koja dolazi iz rubrike “nek´ se svak´ brine za svoju djecu!”.

Situacija u susjednoj Hrvatskoj glede registra branitelja puno toga govori. Čupaj što možeš, glumi budalu, nosi plavu kuvertu, bitno je da si na listi. A tko će sve to na kraju platiti…”a jebiga ga” reći će dotični, bitno je se snaći, kad već nemaš ništa u glavi i što je još gore - u džepu. Sada mnogi proživljvaju nesanice, a možda i zbrajaju koliko toga će trebati jednog dana vratiti. I da je bar samo to. Da nebi bilo nesuglasica, čast onima koji su je zaslužili i stvarno imaju pravo na to.

Prije izvjesnog vremena kružila je informacija da Hrvati imaju najmlađe umirovljenike u Europi, a ovih dana da su najljeniji. Navodno godišnje efektivno odrade čak 628 sati manje od Korejaca koji slove kao najradišnija nacija na svijetu. Koliko je sve to istina posebna je priča, ali gdje ima dima ima i vatre. Sličan primjer mogao se neki dan vidjeti u Zagrebu gdje je bila otvorena Burza sezonskih poslova, ali potencijalni sezonaci su očigledno bili na “godišnjem odmoru”. Onima kojima je kukanje životni moto, nikako da se pomire s marljivošću ljudi koji si žele da dobar i ugodan život. Mnogi od njih čuli su zamjerke, recimo kao gastarbajterski povratnici, u vidu “a vidi ih jesu ludi - rade”. Plandovanje se kod mnogih naših zemljaka tako dobro uvuklo u DNK, da će trajati generacijama da se bar neka od njegovih nuklotida izmjeni.

Mnogi od takvih rado se prisjećaju i sa žaljenjem konstatiraju da je “prije bilo bolje”, misleći na propali socijalizam i njegove tekovine koje se se istopile kao snijeg kad dobro ugrije sunce. Naviklo se se guljenje, nerad i koješta, a mislilo da će tako potrajati do u vječnost, ili bar dok oni završe svoj životni vijek. No, mnogima je plan propao. Ostala je samo nepovratna prošlost i izbljeđena sijećanja na nju s priličnom dozom nostalgije. Podivljali kapitalizam stupio je na scenu, mete sve što može, a za one koji jadikuju skoro da nema sluha.

I dok su nekad skoro svi vrtovi i njive bile zasađeni i okopani, danas na mnogima cvjeta samo korov. Čudo bi se dogodilo ako kod vlasnika tih površina nebi čuli ispranu frazu “ma ne isplati se”. Možda se netko sjeti pa bar na ljeto zapali travu, kad već plodovi stižu iz nekih drugih mjesta i država. A oni naravno imaju svoju cijenu, svidjela se ona nama ili ne.

Lako je učiniti da korov nestane, ali korov u glavama mnogih naših sugrađana imati će, bojim se, još uvijek najbolju konjukturu. Šteta što u tržišnoj ekonomiji on nema svoju odgovarajuću cijenu, reći će oni koji bi zasigurno bilo veliki “izvoznici”. I na kraju tko je svemu tome kriv? Naravno politika, tj. oni koji su tamo, gdje bi ovi rado bili.

CT/posavski-obzor.info