Crtice iz povijesti Hrvata u Chicagu

I još više, ono nam daje priliku zaviriti u srca i um tog naraštaja. Premda je to bila davna 1903., iz teksta vidimo s koliko su ljubavi i žara naraštaji koji su prethodili našem ne samo čuvali svoj identitet i kulturnu baštinu, nego i mislili na svoju domovinu Hrvatsku i slobodu svog hrvatskog naroda.

Iako su njihovi politički nazori uvjetovani gibanjima u Hrvatskoj u to vrijeme, pažljiviji čitatelj primijetit će brojne dodirne točke koje su zajedničke hrvatskoj emigraciji tada i sada.

Svim Hrvatima je poznata popularna domoljubna budnica:


Ova pjesma je odraz narodnog otpora Khuenovoj mađaronskoj tiraniji i progonima koji su otpočeli u ožujku 1903. Ta krvava događanja u Hrvatskoj odjekula su širom svijeta, u prvom redu među Hrvatima u Americi. Hrvati Chicaga su se okupili 21. svibnja 1903., da bi digli zajednčki glas protiv progona, dali podršku narodu i prikupili pomoć za progonjene. Lokalne češke novine Denni Hlasatel /Dnevni glasnik/ donio je o tom okupljanju slijedeće izvješće.

Hrvati protestiraju
Gotovo četiri stotine jedrih Hrvata sastalo se u dvorani na križanju Center Ave. i 18. ulice da bi protestirali protiv razuzdane vladavine mađarske vlade i njezina vjernog sluge, pogubnog Khuena-Hedervarya u Hrvatskoj. Tamošnje prilike su poznate našem narodu iz novinskih izvješća. Prijeki sud je danas uveden u mnogim gradovima. Vojnici pucaju u narod bez milosrđa i uhićeni su nemilosrdno osuđivani na vješanje. Ovo je nagrada Hrvatima za njihovu obranu cara i njegove vladavine 1848. od ovih istih Mađara, koji ih danas tlače, samo zato što brane svoja prava koja su im po zakonu dana. U Austro-Ugarskoj nema prava i, kako neki hrvatski student izreče: „Dokle kozačko kopito ne udari po bečkom glavnom trgu dotle neće biti prava za Slavene u Austriji." [Napomena. Primorski pravaš Erasmon Barčić je negdje 1880-tih izjavio u saboru: "Dokle rusko kozačko kopito ne zazveči na bečkim pločnicima, dotle ne bude ni sreće ni slobode za narode naše monarhije!"]

Ovaj skup naše hrvatske braće bio je dostojanstven. Predsjedatelj je bio gospodin Juraj Mamek; dopredsjedatelj Ivan Božić; rizničar J.C. Janković, tajnik T. Lacković, revizor Štivilić [vjerojatno Štivalić]. Prije nego je sastanak otvoren, prisutni su donosili dragovoljne doprinose na stol rizničara. Bilo je dojmljivo vidjeti kako te tvrde i žuljave ruke daruju za domovinu, s kakvim zadovoljstvom i zanosom daruju novac zarađen u znoju i krvi na oltar njihove Domovine. Svatko je od njih dao barem po dolar, a znamo dobro da su Hrvati uglavnom radnici i da nemaju među sobom bogatih ljudi. Na skupu je učinjeno slijedeće: Odbor za rezolucije, u kojem su bili dr. Biankini, Pavel Hajdić i Ivan Božić, sastavili su i poslali dvije telegrafske poruke; jednu Odboru za narodnu obranu u Zagrebu, pozivajući braću da nastave borbu za hrvatska prava; drugu Franji Josipu, sadašnjem caru Austrije, u kojoj ga pozivaju da zaustavi vladavinu mađarske nemani u Hrvatskoj. Putem obveznica ili u novcu od četvrtka do sada prikupljeno je $355.80 i $51.00 što je potrošeno za telegrame. Zasigurno, lijep je to znak velike samosvjesnosti naše braće.

Još jedna riječ. Kao Česima, naša je dužnost prikupiti darove na dobrobit naše hrvatske braće i pomoći im u njihovoj borbi s brutalnim mađarskim hordama. Hrvati žive među nama, s nama se druže, sudjeluju u svim našim pothvatima. Oni su sudjelovali na našem protestnom skupu kad je prijeki sud bio uveden u Pragu, držali su govore na skupu i sakupljali pomoć za nas. Oni su 1893. s nama slavili Češki dan i doprinijeli su gotovo 1000 dolara za tu proslavu. Dakle, sad je vrijeme da mi pokažemo da suosjećamo s ugroženom hrvatskom nacijom, koju se tlači, razara i ubija, te kao pravi Slaveni stanemo uz njih.

Završna misao
Kako i gornji članak iz čeških novina ukazuje, Hrvati u Americi i širom svijeta uvijek su bili i više nego spremni pomoći narodu u domovini, posebice u kriznim vremenima. Pomagali su i kad su oni sami imali vrlo malo. Međutim, politički soj ljudi u domovini, danas i u prošlosti, prečesto su zlorabili njihovu ljubav za domovinu, držali ih za „autsajdere", čak i kao neprijatelje, ili barem kao smetnju njihovoj sebičnoj i prečesto pogrešnoj politici. Hrvati u svijetu nisu nikad ništa tražili niti traže od domovine, ali nitko im ne može zabraniti ljubiti je i brinuti se za sudbinu svoje rodne grude i svog naroda.

Ante Čuvalo/ljportal