ČovjeČuljak u duši: Nemoj doli ić' zdicon, ima puno Bosanaca...

Ne mogu to više podnijeti – čuvati u sebi tu groznu tajnu prosto je nepodnošljivo! Da, ja sam bio u Hrvatskoj na ljetovanju i deset dana sam bez naknade udisao smrdljivi morski zrak! Pa me sijecite gdje sam najtanji – morao sam svoju zločinačku aktivnost priznati javnosti...

A kako je sve to počelo?

Kao i svaki mudar Hercegovac, napravio sam dvije telefonske rezervacije, s iskrenom namjerom da se smjestim na trećoj. Jedan gospar mi je rekao kako ću smještaj u njegovoj kući dobiti povoljno jer ostajem deset dana, samo problem može predstavljati to što je 'apartman' smješten pod kosim krovom. Kako samo visok 191 cm (dakle, ne baš 'čovjeČuljak'), a upravo pokušavam smršaviti kako bih mogao prolaziti kroz vrata, tražio sam nešto na nižim nadmorskim visinama, oko čega se domaćin s Pelješca načelno složio sa mnom.

Stigavši u Trpanj, manualnom navigacijom putem tomato-broja, pronađem nesuđenog domaćina i prvo što sam od njega čuo bilo je gromoglasno, očajem kao sinjim morem natopljeno: NE TU PARKIRAT' RAZBIT ĆE TI HERCEGOVCI AUTO!!!

Halo! Pa koji sam ja božji stvor, ako ne Hercegovac?! Toliko me domaćin šokirao da sam – kasnije mi je palo na pamet – propustio i rukovati se s njim. Ali, vjerujem da je njemu najmanje na svijetu stalo do rukovanja s milim i dragim Hercegovcima...

Zamislite dakle tu dobrodošlicu: Hercegovcu vanj'takom usred seoceta na Pelješcu prijete – ljutim HERCEGOVCIMA koji razbijaju automobile!? Jer sam pogrešno parkirao. Ne pomaže ni moje objašnjenje da je to samo na par minuta, dok ne pogledam smješta... Preparkiraj!

Preparkiram namjerno nasred njegove avlije, nakrivo i do bola nespretno, što je nesuđenom domaćinu oborilo obje kleme, klapne i svaki osjećaj ljubaznosti.

Imamo sam dakako par pitanja glede smještaja, što je moga nesuđenog domaćina totalno dotuklo. Čovjek nije mogao vjerovati da neki jadni Bosanac još i pitanja postavlja. Vrlo suzdržano me je potjerao iz svoga doma i tako smo šokirano dijete i ja pobjegli glavom bez obzira.

Sljedeći smještaj koji je bio rezerviran, izgledao je još očajnije, ali smo ga uzeli jer je domaćica bila Hercegovka iz Vitine, totalno OK žena. Njezin 'apartman' bio je neka vrst Woodstocka – ležeran kao Falični pansion Johna Cleesea (soba na katu, kupatilo u prizemlju, ali je zato 'narodna' kuhinja kao Wembley).

Uskoro smo zaboravili čovjeka s bradom koji prijeti napadom bijesnih Hercegovaca...

Nakon prvog kupanja, poželi čovjek pojesti kakvu pizzu – najbrže je i nekako najviše podsjeća na turiste i turizam.

U pizzeriji 'Dundo' (čuj imena!) dvije dame 'na gotovs' strogo su me pitale ' jeste li mokri?'. Idealan upit koji ne dozvoljava da se iživljavate prežvakanim aluzijama, sa sumnjivom erotskom potkom, kao primjerice da je pitala 'jest li vlažni dolje' ili 'jesu li vam gaće ovlažile'.

Rekao sam kako mislim da nisam mokar, a mogu i obući hlače ako treba. Za to sam pak bio zamoljen otići u WC. Situacija mi se dozlaboga iskomplicirala i u glavi mi je već bučao huk rasplakane duše uvrijeđenog turista koji samo pizzu želi pojesti.

Kako nismo uspjeli napraviti nikakve pregovaračke pomake, djevojka se opredijelila za soluciju skidanja sjedalice sa metalne stolice. Ja sam umjesto sjedalice postavio svoje hlače i ponovno je zavladao 'mir, mir, mir, niko nije kriv...'.

Nakon što je poručena feferoni-pizza (''najbolja pizza u Trpnju'' – citat završen), rekao sam mladim damama kako ću ja ovu epizodu vjerojatno morati opisati na Internetu. E, tu njima zastade feferon u grlu!

Vidi sad to?! Koje stranice? Je li stvarno? Što ćete napisati? Pitanja je bilo više nego suza u mome pivu...

Cure je malo odobrovoljilo kad sam im napisao web adrese na kojima će možebitni tekst ići (bolje i kritika, nego anonimnost hehe) pa su mi kazale – ako pizza bude žestoka i zatreba vode, vičite.

Trebalo je vode. Ali nisam vikao. Nisam mogao od feferona...

Kasnije sam se s damama češće viđao, gotovo da smo postali prijatelji (falilo mi je malo, jer sam hercegovac), a samo su mi u velikoj gužvi na još veću Gospu tražile odmah naplatiti (da gosti ne bi pobjegli, što li). Stekao sam dakle i jedno sićušno povjerenje u njihovim očima – malo, simbolično, ali ipak.

No, ono malo restorana i pizzerija u mjestu nisu neka baš nepodnošljiva lakoća (ne)postojanja za (ne)tipičnog Hercegovca – više me, i to već godinama, nervira nelogičnost cijena u trgovinama.

Svake godine se zareknem: Dogodine sa sobom vozim sve što se u BiH može nabaviti po normalnim cijenama!

Ali, najiskrenije – opet se ohladim i ne da mi se gubat'...

Pa plaćam Janu duplo, Karlovačko duplo, čokolade trostruko, ovo-ono četverostruko. I najviše vremena provedem u redu ispred bankomata.

Mislim, stvarno te hrvatske cijene – to je da izludiš. I svaki izostanak talenta za ljubaznost kod domaćih konobara. Posebice ako tražiš majonezu uz pizzu. Atomski s desna!

Ono malo šarma što možeš dobiti do konobara zasigurno su sa sobom donijeli sezonski radnici iz kontinentalne Lijepe naše. Neka se niko ne ljuti, to je samo moje mišljenje. I još par milijuna gostiju.

Ali, definitivno najveća baza za mene je bila čuti kako jedna žena savjetuje neku mlađu damu s djetetom: Nemoj ići na tu plažu zdicon, ima puno Bosanaca doli...
Htjedoh dometnuti: I nemoj u duboku vodu, ima grčeva...

Ali, što bih se ja tu miješao. Moje je da džabe dišem morski zrak, kupam se u slanoj vodi, mažem kožu kremom za sunčanje i uživam u hladu borova.

Mi Bosanci i Hercegovci jednostavno nismo dobri gosti. Kad sami sebi ne valjamo, kako ćemo valjati drugima. A siguran sam da smo - što bi rekli Srbijanci - skršili puno više veverica od Čeha koji na plaži piju pive češke. Moje društvo rashlađivalo se isključivo Ožujskom i Karlovačkom. I po naglascima gostiju na večernjim terasama, sve mi je bilo jasno.

Mislim, možemo mi dogodine otići u neko jeftinije mjesto, nije probelm, ali drago nam njegovati dobrosusjedske odnose, a i mnogi od nas imaju hrvatsko državljanstvo...

Ali, hajde to Dijani Čuljak-Šelebaj objasni...

Njoj smo mi oni o kojima se ne priča, oni koji "samo zauzimaju mjesto na plaži". U pripovijetci Ivana Cankara mladić se postidio svoje majke. U moderatorskoj fotelji hladne Dijane Hercegovka se postidjela same sebe.

A što sam stariji to mi se više čini kako čovjek ne mora biti – čovjeČuljak...

Piše: Miljenko BUHAČ, monet.ba