Majka petero djece bavi se poljoprivredom: Selo daje mir kojeg u gradovima ima mnogo manje

Svetlana Bastalić (38) iz Dinjevca kraj Pitomače, majka je petero djece koja se sa suprugom Matom bavi poljoprivredom. Na obiteljskom gospodarstvu koje smo posjetili vladala je uobičajena žurba. Spremali su kukuruz koji su pobrali na najvećem dijelu od 35 hektara, koliko obrađuju, jer u stajama imaju deset muznih krava i još 20-ak grla krupne stoke, za koju, s ovcama, svinjama i peradi, moraju osigurati hranu, piše 24sata.hr.

- Kad čovjek nešto voli, onda ništa nije teško. Selo daje mir kojeg u gradovima ima mnogo manje. To je neopisiv osjećaj sreće kojem se prepuštam svako jutro kad ustajem. Taj pjev ptica, miris zemlje i polja, svjež zrak... Tu su i plodovi vaših ruku, koje svaki dan gledate kako rastu. To je ono što se uz obitelj, koja mi je najveća potpora, a i ja njima, ničim ne može zamijeniti – poruka je najuzornije žene. Kad govori o izboru, kaže da, kad su je proglasili pobjednicom, nije ni pokušala suspregnuti emocije jer je ugledala na licu djece ponos i sreću, a to je bilo dovoljno da joj suze poteku.

- Ustajanje u 5.30 sati, a ponekad i ranije, ovisi o sezonskim poslovima u polju. Suprug Mato i ja iz pidžame uskačemo u radnu uniformu i odlazimo u staju. Počinjem čišćenjem i dovozom slame, a oko šest sati slijedi mužnja deset krava. To traje nekih sat i pol jer nakon mužnje operem muzilice. Već u 7.30 sati sam u kuhinji, gdje počinjem spremati doručak, za što mi je potrebno pola sata. U tih pola sata paralelno spremam najmlađu djecu za školu, a stariji to sami obave. Poslije doručka, na kojem se uz supruga i djecu nađu njegovi roditelji, uzimam mlijeko i malo poslije osam sati vozim ga na punkt na koji dolazi Vindijin kamion. Predajem oko 120 litara svježeg mlijeka, jer dio zadržimo za sebe. Oko 8.30 sati vraćam se kući, operem kante u kojima sam odvezla mlijeko i tad sjedam za stol i popijem sa suprugom jutarnju kavicu. To je kratki predah od nekih pola sata jer već oko 9 počinjem s pripremanjem ručka i ujedno pripremam sireve. To radim po staroj recepturi, kako traže stalni kupci. Uz svježi imam i kuhani sa začinima, octom… Za ručak uvijek poslušam što bi obitelj tog dana željela imati na stolu. Slušam želje djece, tako da su na našemu meniju često lazanje, bolognese, pohane šnicle s kroketima, pečeno pile s mlincima, zagrebački odrezak i dinstani grašak s mrkvom. Moja djeca su veliki sladokusci, a kako uživam u kuhanju, ne predstavlja mi problem udovoljavati im. Svi u kući volimo slatko, tako da su slastice na stolu barem tri puta tjedno – pojašnjava naša domaćica. Kad govori o onome što golica nepce, onda nabraja kroasane, kiflice, buhtlice, palačinke, kolače s orasima ili makom, štrudle… Vikendom si dam truda i spremam finije kolače jer uživam u kuhinji, a Mihaela (18), Mateja (16), Lucija (12), Ana (8) i Ivan (10) uživaju u njezinim kulinarskim vještinama, što su nam potvrdile i obje starije kćeri, koje pohađaju srednju školu.

- Svaki drugi dan u podne vozim najmlađe kćeri u glazbenu školu u Pitomaču i usput obavim kupnju namirnica. U 13 sati sjedamo svi za stol. Nastojimo bez iznimke ručku svi prisustvovati. To nam je mali vid opuštanja i druženja, koje traje sat vremena. U 14 sati slijedi razlaz i svatko kreće za svojim obvezama. To je vrijeme u kojem svakog dana stavljam rublje na pranje. Potom ga vješam na sušenje – gotovo u dahu nam priča Svetlana. Tada dolazi na red posao u vrtu i plasteniku, koji drže zbog vlastitih potreba.

- To su sezonski poslovi. Uređujem okućnicu. Jednom tjednom kosim travu, a često suprugu pomažem u vinogradu. Kad su poslovi u polju, radim na sijanju kukuruza sa suprugom. Tu je i okopavanje kukuruza i sušenje sijena, a na jesen me veseli berba usjeva. Da bismo imali dovoljno kvalitetne hrane, kukuruz meljemo, siliramo i spremamo u silose – nabraja najuzornija žena, koja kao da ima stotinu ruku. U 17 sati ponovno sjeda u automobil te vozi sina i starije kćeri u Pitomaču. Sina na nogometni trening, a cure na sate u glazbenu školu.

- Teško je sve u detalje navesti jer poneke obveze iskoče neplanirano. S djecom se iz Pitomače vraćam oko 18 sati, kad slijedi večernja šihta u staji, koja traje dva sata. Čišćenje, mužnja i odvoženje mlijeka na punkt. Ponekad mijenjam dnevni raspored ako imam obvezu biti na sjednicama školskog odbora, upravnog vijeća vrtića i centra za kulturu. Tad neke poslove u kućanstvu radim kad se vratim sa sjednica. Poslije 20 sati ponovno se okupljamo za večerom. Poslije večere ponekad pomažem najmlađima u zadaći. Srijedom u 21 sat imamo probe u crkvenom zboru. Ponedjeljkom i četvrtkom u isto vrijeme po sat vremena provodim na probama u folklornom društvu. Utorak je rezerviran za peglanje. Zna se nakupiti toliko stvari da mi je potrebno i tri sata uz peglu. Tad idem u krevet, oko ponoći – priča najuzornija žena, jer tako gust raspored i tolike obaveze, između ostalog, priskrbile su joj tu uglednu titulu.

Subota je dan za generalno uređenje kuće. Ona podijeli “instrumente”, a djeca spremaju kuću i i ostale prostorije. Nedjelja se razlikuje od ostalih dana u tjednu po tome što se ne ide u polje. Za doručkom se okuplja cijela obitelj, zatim Svetlana pristavi ručak, na koji pazi svekrva Marica jer se teško kreće i ne ide na misu. Djeca u društvu roditelja odlaze na nedjeljnu misu koja počinje u 10.30. Majka i starije kćeri pjevaju u crkvenom zboru, a mlađa djeca ministriraju. Uz svakodnevne obveze, angažirana je u razvitku i napretku društvenoga, kulturnog i gospodarskog života žena, obitelji i zajednice, što nosi i ulogu predsjednice Udruge žena Dinjevac, s kojom sudjeluje i u uređenju sela, za koje s ponosom kaže da već pet godina zaredom osvaja titulu najljepše uređenog naselja u općini. Teško je i pobrojiti sve aktivnosti na koje naša domaćica stiže na vrijeme, tako da bi joj pozavidjeli i maratonci. Svake godine obiteljski odlaze na ljetovanje, najmanje od pet do sedam dana. Lani su im susjedi uskočili, dok su ove godine Mihaela i Mateja zamijenile roditelje u domaćinstvu, a supružnici s troje najmlađe djece otišli su na Jadran. Za kraj nam je rekla da je srce boli kad vidi koliko mladih ljudi napušta Hrvatsku, a sela propadaju, iako u njima ima života, što potvrđuje i primjer ove mlade i poduzetne obitelji.